Nataša Petrinjak  

Nebitnim do bitnoga

Marlon Brando je umro. U filmu Mačka na vrućem limenom krovu glavnu mušku ulogu odigrao je Paul Newman. Poveznica tih dviju notornih činjenica, a koje na prvi pogled nemaju nikakve veze jedna s drugom, svojevrsni je hommage Marlonu Brandu u povodu njegove smrti (Jutarnji list, 10. srpnja) u kojem, među ostalim, piše da je ostvario veliku ulogu u filmu inače snimanom pod radnim nazivom The Cat. Kako je tekst najvećim dijelom priča o slavnom filmu Posljednji tango u Parizu, kontroverzama i rušenjima tabua koje je Brando ostvario s mlađahnom Mariom Schneider, pogreška koja se potkrala ne utječe sudbonosno na ionako kratak vijek novinskog članka. Pogrešno povezivanje filma i lika glumca možemo objasniti činjenicom da je Paul Newman rolu Bricka Pollitta doista ostvario u brandonovskoj maniri, čak mu u nekim kadrovima prilično nalikuje. S obzirom na to da je hommage objavljen u novinama potpuno irelevantnim izvan granica Hrvatske, štete gotovo da i nema. Da je takvo što objavljeno u kakvoj zapadnoeuropskoj ili američkoj tiskovini, ili da je kojim slučajem Jutarnji list čitan izvan granica Hrvatske, situacija bi se mogla prilično zakomplicirati jer bi se sasvim sigurno uskopistili čuvari i zaštitnici lika i djela Paula Newmana, koji bi za takvo što mogli tražiti prilično lijep novčani iznos. Ponekad je baš dobro i udobno živjeti u maloj i nebitnoj zemlji.

Dobri temelji su uvjet

No, i u takvoj maloj i nebitnoj neki su ljudi odlučili da im novinarstvo bude životni poziv, dapače da mu se posvete na ozbiljan, svesrdan, uvažavajući način, kao da rade u nekoj slavnoj, planetarno poznatoj novinskoj redakciji, te smatraju da je novinarstvo (žurnalizam), stoga, zanat prikupljanja, obrade, sortiranja i objavljivanja informacija, u funkciji javnog interesa definiranog ljudskim pravom na obuhvatnu, ažurnu i, prije svega, točnu informaciju. Tako misli Inoslav Bešker, jedan od glavnih autora nove knjige Istraživačko novinarstvo u izdanju Press Data Hrvatskog novinarskog društva iz koje i prenosimo citat. Riječ je o knjizi koju je Inoslav Bešker napravio u suradnji s kolegicom Orlandom Obad, a svoje doprinose dali su kolege i kolegice čija imena bez sumnje možemo objediniti pojmom istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj. Sam citat pripada prvom dijelu knjige koji u cijelosti potpisuje Inoslav Bešker, a u kojem nas putem osnovnih pojmova, regula zanata i opisa društvenog konteksta podsjeća da su za dobro istraživačko novinarstvo, odnosno za razvoj istraživačkog novinarstva, prije svega potrebni dobar novinar i dobro poznavanje temelja novinarskog posla. Kažemo podsjeća, jer to danas više nitko ne spori, hrvatsko je novinarstvo u cjelini posljednjih petnaestak godina doživjelo takav pad kvalitete i profesionalnosti da se navođenje onoga što je malobrojnima jasno poput svakodnevnog izlaska sunca – pokazuje kao nužnost. Naime, svidjelo se to kome ili ne, hrvatski medijski prostor prepun je onih koji ne znaju ili su zaboravili da novinari, prikupljaju, obrađuju, sortiraju i objavljuju informacije, da novinarstvo nije vlast i ne treba da bude vlast, te da nije istina da se novinar “rađa” i da se novinarstvo mora “imati u genima”; neke prirodne sklonosti nazvane i talentom jamačno mogu pomoći, ali u novinarstvu nisu presudne – novinarstvo nije ni umjetnost. Novinarstvo nije ni misija u kojoj će poslenik javne riječi smožditi zmaja ognjenoga korupcije, ili inoga društvenog zla, jednim nadasve vještim potezom pera (odnosno zamahom kompjuterske tipkovnice). Ono nije nauk, jer ga je nemoguće da kraja naučiti iz udžbenika ili inog učila, pa makar to bio interaktivni cd-rom. Naučiti novinarstvo je moguće, ali kombinirajući i nauk i vježbu. Ono je vrsta posla koja se teše u praksi, radeći, stječući umijeće vježbom – a tako se definira zanat. Na još brojne elemente što čine temelje tog posla upućuje nas spomenuti autor, a potom jednako dopadljivim, ležernim stilom uvodi u složeni oblik novinarskog izraza – novinarsko istraživanje koji temi pristupa polifunkcionalno, te pojmu što je odabran i za naslov knjige – istraživačkom novinarstvu kojem je glavna tema društvena kontroverzija i stoga, uglavnom, društvena patologija.

Istinite priče

Inoslav Bešker i u tom će dijelu ostati umjestan, hladan profesionalac te istaći da je istraživačko novinarstvo nesumnjivo složenija vrsta koja iziskuje dugotrajniji napori i dulju koncentraciju, te da ima dvije društvene funkcije koje ga razlikuju od inog novinarstva – prvo da njegovi rezultati znaju izazvati neposredne, dalekosežne promjene u javnom mnijenju ili poslužiti kao uporište političkim akcijama i drugo da ono nerijetko daje impuls složenijim i dugoročnijim društvenim istraživanjima. No, da istraživačko novinarstvo nije viša, plemenitija vrsta novinarstva.

Drugi, mogli bismo reći, blok ove knjige posvećen je tehnici istraživačkog novinarstva. Prije svega tu je vrlo uspjeli pregled s objašnjenjima metodike istraživačkog novinarstva autorice Orlande Obad ma koliko je, kako i sama kaže, izvođenje općih pravila iz kaotične novinarske prakse tek pokušaj. One koje taj dio novinarstva malo više zanima tu mogu pronaći, ako ništa drugo, sistematizirana pravila igre – od toga kako prepoznati istraživačko novinarstvo, kakav je istraživački proces, koje su teme teme istraživačkog novinarstva, razlike između zviždača i oštrača sjekira, zašto je bitno provjeravanje materijalnih izvora, kako zaštiti izvor informacija, kojim redoslijedom intervjuirati izvore informacija…. Vrlo korisnim će se kolegama početnicima zasigurno pokazati shematski prikaz svih faza istraživačkog novinarstva koji se kao poseban dodatak nalazi na kraju knjige. Pozamašnom teorijskom poglavlju Orlande Obad kolega Bešker dodao je dio o važnosti i neizbježnosti korištenja kompjutorske tehnologije, ma koliko u nas još postoje novinari koji misle da mogu obavljati svoj posao bez osnovnih znanja upotrebe računala, a uz pomoć Silvije Šeparović i Ivane Petrović oblikovano je poglavlje o određenju istraživačkog novinarstva koje nameće vrsta medija (televizija, radio, pisano glasilo). Između ta dva velika teorijska bloka urednici su se odlučili za poglavlje onoga što se obično naziva primjeri iz prakse. Vlastitim iskazima kako izgleda i inače često opasno istraživačko novinarstvo, ali ovaj put u Hrvatskoj, prikazali su Ivana Petrović, Helena Puljiz, Anđelko Erceg, Željko Peratović, Ivica Đikić, Renata Ivanović i sam urednik, a u taj bi blok vrlo dobro pristajala i priča Hrvoja Appelta o trgovini ljudskim organima stavljena uz dodatke na kraju knjige. Kako bilo, poglavlje pod nazivom Neke specifične teme novinarskih istraživanja nadasve je zanimljivo štivo o tome što ih je svakog/u od njih ponukalo da se prihvati određene teme, kako su se snalazili/e u labirintu službenih i neslužbenih informacija, s kojim su se barijerama i opasnostima, prijetnjama susretali/e i kako ih izbjegavali/e prateći trag, odnosno obavljajući svoj posao. Te su priče ne samo dobar prikaz složenosti istraživačkog novinarstva uopće nego i dokaz specifičnih problema novinara istraživača, ali i novinara uopće u Hrvatskoj, a o kojima njihove kolege u nekim razvijenijim društvima uopće ne misle.

Ova knjiga upozorava i pokazuje i kako istraživačko novinarstvo nije brzo informativno, servisno novinarstvo on daily basis, nego traži vrijeme, strpljenje i upornost, te dozvolu ili, bolje reći, blagoslov nadređenih (urednika, vlasnika) da se isti i koriste, odnosno da novinar ima materijalnu i psihološku podršku redakcije u kojoj radi. Nažalost, zbog sprega vlasnika, menadžmenta, uredništava medija s političkim i kriminalnim miljeima, zbog želje za brzim bogaćenjem koje se najbolje osigurava ekskluzivnim pričama temeljenima na neprovjerenim informacijama, zbog nedovoljne zaštite egzistencijalnog minimuma novinara i njihove nekonkurentnosti na tržištu takav seriozan pristup poslu  u redakcijama hrvatskih medija danas je još nezamisliv. Premda su, kako nam pokazuje i ova knjiga, uspješno završeni istraživački zadaci, ma kako rijetki bili, imali velik utjecaj na društvo.    

Žena je trudna ili nije. Ne postoji nešto između

Premda uvodno spomenuta newman-brando greškica sasvim sigurno neće izazvati bitne zaokrete u društvenim procesima naveli smo je, ne samo zbog sveprisutne površnosti što vlada redakcijama nego i zbog karakteristike – banalnosti. Na prvi pogled, nebitnosti. Jer upravo su takvi, na prvi pogled nebitni, banalni podaci nekim novinarima istraživačima bili onaj nužni klik koji ih je pokrenuo na akciju ili im pozornost usmjerio u pravcu koji nisu niti naslućivali. Kratko obrazloženje, na primjer, da je direktor banke Neven Barač smijenjen zbog modernizacije banke i pomlađivanja poslovnog kadra bio je dovoljan otponac Orlandi Obad i Krešimiru Žabecu da javnost bude upoznata s jednom od najvećih bankarskih afera tadašnje HDZ-ove vlasti. Ivana Petrović zapiknula se na često ponavljanu rečenicu Hrvatsko pravosuđe u velikoj mjeri je nezavisno. Kako sama opisuje, upitala se što to znači u velikoj mjeri? Pravosuđe jeste ili nije nezavisno. Tu nema ničega između. To je kao da se izjavi: žena je u velikoj mjeri trudna. Žena ili jest ili nije trudna. Iz tog početnog mozganja nastale su kasnije neke od ponajboljih analiza rada pravosudnih organa u zemlji, pogreškama i zloporabama Državnog odvjetništva, proceduralnim propustima. Da zaključimo, Istraživačko novinarstvo knjiga je koja bi mogla doseći veliku čitanost. Prikladna je za novinare koji su zaboravili, za one koji tek ulaze u tajne zanata, ali i za širu čitateljsku publiku – da vidi na kakvo novinarstvo ima pravo i kakvo treba tražiti.