12.2.2016.

Stefan Treskanica  

Neke stare seobe

Mađarska je zemlja s tisućgodišnjom kršćanskom kulturom. Preplavljuju nas. Ugrožene su naše granice, naš život [...] i cijela Europa. Pregazit će nas. Štiteći svoje granice, Mađarska štiti Europu.

(Viktor Orban, rujan 2015.)

 

Runska ispaša Mada postoji vjerovanje kako su se drevni Mađari služili inačicom runskog pisma, vjerojatno turkijskog porijekla, oni sami nisu ostavili nikakvih pisanih tragova. Sve zabilježeno potječe od njihovih pismenih susjeda. Muslimanski trgovci u dodiru s Mađarima prve detaljne opise bilježe oko 870. godine. Kasnije su ovi podaci sakupljeni u geografsku zbirku Jahjanija, koji je radio na dvoru Samanida u Buhari, oko 920. godine. Zbirka je izgubljena, ali dijelovi su sačuvani u drugim arapskim i perzijskim zapisima (primjerice kod Ibn Ruste, Gardizija, Hudud al-Alama). (Pál Engel, The Realm of St. Stephen: A History of Medieval Hungary, 895-1526, London: I. B. Tauris, 2001., 8.)

 

Muslimanski izvori Muslimanski izvori s kraja devetog stoljeća opisuju da su se Mađari zimi povlačili u svoja boravišta u dolinama rijeka, posebice uz ušća rijeka, gdje su se nalazila njihova trajna naselja ili sela. Prije odlaska na ispašu, koja se obično nalazila rijekom uzvodno, zasijali bi velike obradive površine uz svoja zimska boravišta. Nakon ljetne ispaše stoke vraćali bi se u svoja zimska boravišta i ujesen požnjeli žito. Takvo kretanje uz rijeke moglo je pokrivati, barem u slučaju starješina i poglavara rodova s njihovom pratnjom, velike udaljenosti. (László Kontler, Povijest Mađarske, Zagreb: Srednja Europa, 2007., 54-55.)

 

Ekskurs o doprinosu: Šatiba Ovo nagomilavanje knjiga u Andaluziji ne bi bilo moguće da nije bilo lokalne industrije pisaćeg papira, jednog od najvećih doprinosa islama Evropi. Bez papira, štampa pokretnog tipa, koja je pronađena oko sredine petnaestog stoljeća u Njemačkoj, ne bi bila uspješna, a bez papira i štampe narodno prosvjećivanje u Evropi, na onom stepenu do kojeg se razvilo, ne bi takođe bilo moguće. Iz Maroka, u koji je industrija papira bila uvezena s Istoka, ona je prešla u Španiju sredinom dvanaestog stoljeća. Yaqut spominje Šatibu (Jativa) kao industrijski centar papira u Španiji. Filološki podsjetnik ove istorijske činjenice je engleska riječ “ream” (rizma – 480 araka). Ona je, preko starofrancuskog oblika iste riječi rayme, koja je izvedena iz španske riječi resma, pozajmljena od arapske riječi rizmah, koja znači svežanj. Poslije Španije, vještina proizvodnje papira prešla je u Italiju (ca 1268-76), a i to je rezultat muslimanskog uticaja, vjerovatno iz Sicilije. Francuska takođe može da zahvali svoje prve fabrike papira Španiji, a ne krstašima, kako neki tvrde. Iz ovih zemalja industrija se proširila svuda po Evropi. Abd-al-Rahmanov sekretar obično je pisao svoja službena saopštenja kod kuće, a zatim ih je slao u specijalnu kancelariju radi umnožavanja – neki oblik štampe (tab’, možda štamparija na valjku) – odakle su kopije slate raznim vladinim službama.

Poslije propasti muslimanske moći u Španiji se održalo manje od dvije tisuće svezaka, koje su iz raznih arapskih biblioteka pokupili Filip II (1556—98) i njegovi nasljednici. Oni su činili jezgro Eskurijalne biblioteke (Escurial Librarv)[.] (Phillip Hitti, Istorija Arapa od najstarijih vremena do danas, Sarajevo: Veselin Masleša, 1988. [1967.], 510.)

 

Simbioza  Muslimanski i židovski trgovci često se [kod Mađara] spominju od desetog stoljeća nadalje. [...] Dvije glavne trgovačke rute na Istok povezivale su karpatski bazen s Kijevom i Konstantinopolom[,] a glavna ruta na Zapad vodila je preko Beča do Regensburga[.] Trgovinom, upravom i kraljevskim prihodima rukovodili su uglavnom stručnjaci s Orijenta, a uloga muslimana – u ondašnjoj Mađarskoj većinom zvanih Ismaelitima – bila je neprocjenjiva[.] Abu Hamid s posebnim zadovoljstvom otkriva kako su ovdje “nebrojeni” muslimani, mada se neki od njih “pretvaraju da su kršćani”. (The Realm of St. Stephen, 64-65.)

 

Molitva Sačuvaj nas Bože ugarskih strijela – tako su se, navodno, u desetom stoljeću molili prestrašeni zapadni Europljani koji su dotada već posve zaboravili zadnje nomadske napade, a čije su kronike bilježile slično motivirane ekspedicije svojih gotskih, franačkih i langobardskih predaka kao niz junačkih podhvata. (Kontler, Povijest Mađarske, 51.)

 

Hui-hui  U samostanskim analima iz prve polovine X. veka, u kojima su hroničari zabeležili značajne događaje iz tih godina, često je reč o Mađarima. Oni pričaju o tome kako su Mađari odneli pobedu u Lombardiji (severna Italija), “s gnusnim i đavolskim uzvicima hui-hui” jurišajući na vojsku kralja Berengara; kako je prošao pomalo slaboumni fratar Heribald iz St. Galena, koji je dočekao Mađare i s njima jeo i pio u samostanskom dvorištu; kako je Botond probio “zlatnu kapiju” Vizantije. (Mátyás Unger – Ottó Szabolcs, Istorija Mađara, prema prijevodu na: http://bit.ly/1QXbWvu [izvornik je: Magyarország története: rövid áttekintés, Budimpešta: Gondolat, 1965.])

 

Hugo, kralj Italije U proljeće 942. svratili su svome savezniku Hugu, kralju Italije, koji im je, plativši danak, savjetovao neka napadnu Španjolsku. Opkolili su Léridu, a vijest o dolasku Mađara izazvala je uzbunu i na dvoru kordopskog kalifa. (The Realm of St. Stephen, 14.)

 

Simbioza 2 Ugarsko je društvo [jedanaestog i dvanaestog stoljeća], prilično amorfno i etnički pomiješano, živjelo u relativno dobrim uvjetima ako je vjerovati nekolicini stranih autora i njihovim onodobnim prikazima. Biskup Freisinga Otto i Abu-Hamid, islamski putnik iz Granade, posjetili su Ugarsku oko 1150. godine. U isto je vrijeme i Idrisi, dvorski geograf kralja Rogera II. Sicilskog, izvijestio o tome u svom slavnom opisu svijeta na osnovu izvješća iz prve ruke, vjerojatno talijanskih trgovaca. Bez obzira je li se autorima Ugarska i njezini stanovnici dopadala ili ne, svi je opisuju kao zemlju obilja i napretka: jeftinih žitarica, bogatih rudnika zlata, velikih sajmova, imućnih stanovnika. Iako pretjerana i generalizirana, ovakva slika možda nije potpuno neutemeljena. Zacijelo je bila velika prednost to što je Ugarska, tada kao i kasnije, relativno malo patila od gladi koja je redovito pogađala Zapadnu Europu. Razlog tomu bio je, osim relativno rijetke naseljenosti i bogatih prirodnih resursa, njezina daleko veća oslonjenost na uzgoj stoke i ribolov koji su manje ovisili o hirovima vremenskih prilika nego obrada zemlje. (Kontler, Povijest Mađarske, 77.)

 

Nezamisliva nizija i Nežidersko jezero Tadašnji izgled Karpatskog bazena danas teško možemo zamisliti. Niziju je opasivao beskraj neprohodnih šuma, a i po blagim padinama Zadunavlja bilo je više šuma nego danas. Južni kraj Balatona gubio se močvarama, a vode Nežiderskog jezera širile su se do Đera. U vodama je bilo bezbroj riba, po šumama planinskih predela lutali su bizoni, a po muljevitim močvarama pasli su losovi. Bogat plen su nalazili i lovci na krzna, a nezamislivo bogat mogao je biti ptičji svet livada i šuma, divljih voda i močvara. (Istorija Mađarske, 10.)

 

Talionica naroda Pridošlice s jugoistoka, koje su donijele ove novosti sa sobom, dijelom su se asimilirale sa zatečenim mjesnim stanovništvom, a dijelom su nastavile sa seobama. Njihovi su potomci s vremena na vrijeme bili potiskivani natrag, dok su novi valovi naroda uvijek iznova pristizali s jugoistoka. Tako je Karpatski bazen bio velika talionica naroda, u koju su jedni za drugima pristizale pridošlice sa zapada, istoka i juga. (Péter Hanák, Povijest Mađarske, Zagreb: Barbat, 1995., 13.)

 

Šume i goveda Dobar dio zemlje bio je pokriven šumama, a o tome svjedoči i izaslanik mantovskog vojvode, koji je 1395. posjetio Mađarsku. Između Zagreba i Bude samo šume, pisao je[.] Srednjovjekovne šume karpatskog bazena obilovale su medvjedima i bizonima, ali primjerice Abu Hamida se preko svega dojmila “krava koja podsjeća na slona”. Ova čudnovata životinja mogla bi biti tur, podvrsta divljeg goveda (urus, Auerochs) koja je izumrla u ranome novom vijeku i koja se smatra sljednikom robusnog mađarskog goveda[.] Srednjovjekovna zapažanja [...] Mađarsku opisuju kao pravi Kanaan. Abu Hamid, koji je posjetio mnoge zemlje prije nego će tri godine provesti u ovoj, potpuno ozbiljno zaključuje kako je Mađarska “jedna od zemalja gdje je život i najlakši i najugodniji”. (The Realm of St. Stephen, 56.)

 

Šume i goveda i ribe Uzgoj goveda i ovaca te svinjogojstvo bili su u dvanaestom stoljeću dominantne grane stočarstva. Zaključujemo to prema sačuvanim ostacima, budući da tri četvrtine nalaza kostiju otpada na ove velike životinje. [...] Divlja ispaša kao osnovni oblik srednjovjekovnog stočarenja preživjet će na nekim područjima Velike nizine sve do prve polovice dvadesetog stoljeća. [R]ibarstvo je također zadržalo ekonomsku važnost i tijekom srednjeg vijeka i nakon njega. [Mađarske] rijeke i jezera poslovično su bogati ribom; jedino Norveška tu navodno uživa veće obilje. (The Realm of St. Stephen, 55-56.)

 

Mađarski oblik [D]ok je dominantno načelo zapadne politike do devetog stoljeća postao sustav vazalstva, a do trinaestog stoljeća sustav zasnovan na posjedima, u Ugarskoj je postojao zaseban oblik odnosa i institucija[.] [S]vita jobagiona, koja je karakterizirala samu osnovu vlasti, još dugo nakon osnutka države i Crkve, imala je više zajedničkog s proto-feudalnim istočnoslavenskim družinama nego sa zapadnim vazalstvom. Na isti su način grčki (bizantski) redovi igrali važnu ulogu u samostanskom životu barem do kraja dvanaestog stoljeća[.] Seljaci koji su obrađivali zemlju degradirani su u kmetove, ali su se njihove obveze uvelike razlikovale u različitim područjima i na različitim posjedima[.]

Prije 1150. godine bilo je tek nekoliko zajednica Francuza ili Valonaca, a kasnije [raste i broj] Flamanaca i njemačkih (“saskih”) doseljenika ili “gostiju” (hospites), koji su se doselili u središta poput Székesfehérvára (Stolnog Biograda) ili Esztergoma (Ostrogon), ili osnovali vlastite “gradove” koji su dobili privilegije i tako postali libera villae te činili prve početke zapadnog tipa urbanog razvoja. (Kontler, Povijest Mađarske, 76-77.)

 

Mađarski oblik: jobagioni [N]aseljavanje zemlje također je poboljšalo sudbinu mađarskog seljaštva, a mađarski su kmetovi dobili slobode koje su uživali strani naseljenici. Do godine 1300. pojavilo se ujednačeno seljaštvo koje je gospodarilo samostalno, koje je imalo slobodu seljenja te koje je podavanja dugovalo u plodinama. Seljaci su naziv jobbágy nasljedili od slobodnjaka koji su radili kao časnici u ranome feudalnom razdoblju te koji su služili u kraljevskim kaštelima. (Hanák, Povijest Mađarske, 24.)

 

Repetitorij promatrača Sjećanja Abu-Hamida, muslimanskoga trgovca iz XII. stoljeća, opisujući Ugarsku, svrstavaju je među “zemlje u kojima su napredak i obilje ponajveći”. Otto Freizinški, njemački biskup, bio je, sasvim razumljivo, ljut na Mađare zato što su pobijedili njegove zemljake. Ipak je u to doba pisao: “Sudbina može s pravom biti okrivljena, može se i čuditi božanskoj pogrešci da je tim životinjama u ljudskom liku (jer drukčije ne mogu biti nazvana ta ljudska bića) podarena tako divna zemlja”. (Hanák, Povijest Mađarske, 29.)

 

Njemački stručnjaci  Već u XII. stoljeću pisani izvori bilježe rudnike srebra i zlata, kao i soli u Erdelju. Nijemci su bili glavni stručnjaci u ugarskim rudnicima i prije nego što su se na tržištu pojavile plemenite kovine iz Afrike i obiju Amerika, Ugarska je bila glavni europski opskrbljivač zlatom i srebrom. (Hanák, Povijest Mađarske, 30.)

 

Jakut: od Šatibe do Halepa U Halepu (Sirija) arapski geograf Jakut oko 1220. od svojih učenika mađarskog porijekla saznaje da ondje postoji trideset sela s muslimanskim porodicama. (The Realm of St. Stephen, 97.)

 

Lateranska obrana i zaštita Četvrti Lateranski koncil 1215. označio je kraj vjerske tolerancije[.] Inocenta III kao i Honorija III zateklo je saznanje o velikim skupinama muslimana koji neometano žive u Mađarskoj. Štoviše, tamo žive i kršćani kojima je komocija prijeći na islam[.] Sveta Stolica zahtijevala je od svih Židova da stave znakove razlikovanja propisane Lateranskim koncilom[,] kao i da ih se, zajedno s muslimanima, isključi iz poslova upravljanja kraljevskim financijama. Naputke su očigledno slijedile čvršće mjere, budući da ni muslimana niti grčkih redovnika [Honorije im gasi manastir u Visegrádu] nakon mongolske invazije više nema. (The Realm of St. Stephen, 97-98).

 

Foto: Dionís Baixeras i Verdaguer, La civilització del Califat de Còrdova a l'època d'Abderraman III