Izbori u Njemačkoj doveli su Die Linke na mjesto treće stranke u Bundestagu, dok pozicija i politika Angele Merkel ostaje nepomućena
“Nema eksperimenata!” (“Keine Experimente!”) – bio je uspješan izborni slogan njemačke Demokršćanske unije (CDU) na izborima za Bundestag 1957. godine. Slogan, tako privlačan nesigurnom blagostanju zapadnonjemačkog poslijeratnog Wirtschafswunderu, trebao je obeshrabriti glasanje za Socijaldemokratsku partiju (SPD) na koju se gledalo kao na nepouzdanog džokera u kontekstu Hladnog rata i nacionalne obnove. Apeliranje na sigurnost i stabilnost se isplatilo: CDU je osvojio 50,2 posto glasova na izborima te je dobio 55 posto zastupničkih mjesta u Bundestagu čime je ostvario apsolutnu većinu.
Mada je CDU-u Angele Merkel apsolutna većina ostala izvan dosega na nacionalnim izborima u nedjelju 22. rujna 2013. godine, također su apelirali na stabilnost i sigurnost te na taj način pružili konzervativcima najveću izbornu pobjedu na nacionalnoj razini u proteklih dvadeset godina. U Europi narušenoj ekonomskom krizom i političkim previranjima, Njemačka je ostala oaza u kojoj vlada relativna stabilnost, Njemačka je zemlja nedodirnuta krizom, zemlja u kojoj ekonomija i dalje raste. Pobjeda CDU-a Angele Merkel predstavlja potvrdu te stabilnosti i mirnoće, kao i želju da sve ostane kako jeste.
Nepromjenjivost CDU-a Izborna pobjeda CDU-a vrijedna je divljenja zbog potpunog izostanka političkog sadržaja. Stranka je izbjegavala svaki pokušaj bilo da se hvali uspjesima svojih politika u protekle četiri godine “crno-žute” koalicijske vlade s desno liberalnom Slobodnom demokratskom strankom (FDP), bilo da pokuša pogurnuti nove politike ili prijedloge za naredni period na vlasti. Umjesto toga se kampanja u potpunosti usredotočila na osobnost Angele Merkel. Na svim izbornim posterima i reklamnim panoima CDU-a nalazio se lik kancelarke ovjenčan ispraznim banalnostima poput “Uspješni zajedno” (“Gemeinsam erfolgreich”).
Za tu apolitičnu kampanju je naročito karakterističan bio ogromni reklamni pano bez slogana na berlinskom Glavnom kolodvoru na kojemu se nalazila slika Merkeličinog karakterističnog “romba”: obje ruke kancelarke ispred su njena torza, jagodice prstiju jedva da se dotiču, sve odiše zen smirenošću. To je to, cijeli poster, bez izbornog slogana, naznaka politika – samo Merkeličin romb prstiju koji sugerira mudrost i stabilnost uz kraticu “CDU”.
Iako je lako šaliti se na račun apela njemačkom izbornom tijelu bez slogana, bilo bi pogrešno oslikati njemačke glasače kao mazohiste ili budale nesposobne da glasaju u vlastitom interesu. Za početak, sam SPD nije zapravo ni pokušao povesti agresivnu izbornu kampanju protiv Merkel. S obzirom na to da je SPD stihijski izglasao sve vladine pakete za spašavanje eura, nije mogao tvoriti pravu opoziciju tom pitanju te je čak ponekad u zadnjih nekoliko godina iznosio prijedloge koji su mogli otuđili velike dijelove glasačkog tijela (poput euro obveznica koje bi osnažile ideološku predodžbu Njemačke kao zemlje koja plaća ceh za navodne raspikuće na periferiji Eurozone).
SPD je tako spao na mlako pozivanje na “socijalnu pravdu” u obliku prijedloga legalne minimalne nadnice od 8,50 eura po satu (što je, kako je ukazao presjedavajući parlamentarne frakcije Die Linke, Gregor Gysi, čak nedostatno za osiguranje mirovine iznad razine siromaštva) te su neuspješno pokušali kapitalizirati na privremenoj medijskoj vidljivosti otkrića špijunskih aktivnosti NSA podižući otužne populističke optužbe protiv koalicijske vlade CDU-FDP da su prodali “nacionalnu suverenost” (na što je CDU pametno uzvratio ukazavši na to da je suradnja između njemačkih i američkih tajnih službi učvršćena za vrijeme vlade SPD-a i Zelenih).
Odnos Nijemaca prema EU Treba se zamisliti nad činjenicom (a naročito to trebaju učiniti ljevičari) da su njemački glasači ustvari veoma ozbiljno shvaćali svoje interese u odnosu na ostatak Europe i da su pred stopom nezaposlenosti koja konzistentno pada (ironično zbog drakonskih reformi tržišta rada koalicije SPD-Zeleni koja je bila na vlasti između 1998. i 2005. godine) i veoma ustrajnim rastom kroz cijelu krizu Eurozone (s prognozama rasta BDP-a od 1,8 posto za 2014. godinu), Njemačka kao glavna europska sila je u poprilično privilegiranom položaju u Europi u cjelini, a to preferira većina izbornog tijela.
Pokušaji da se ukaže na to da njemački uspjesi u znatnoj mjeri počivaju na stagnaciji nadnica i neomerkantilističkoj izvoznoj strategiji ne nalaze na publiku u društvenom kontekstu u kojemu se čak i stavovi glavnh industrijskh sindikata poput IG Metalla i IG BCE-a većinom poklapaju s izvozno orijentiranom strategijom rasta njemačke industrije. Merkeličina strategija u krizi može se svesti na brutalne mjere štednje za europsku periferiju i autoritarnu državu blagostanja doma, a ta je konstelacija postavljena pozivanjem na nacionalni mit o Nijemcima kao narodu malih štediša. Kao što je novinar i bivši glasnogovornik zelenih, Rainer Trampert, napisao u lijevo-liberalnom tjedniku Jungle World: “Nijemci se ničega ne boje više od gubitka svojih ušteđevina bilo inflacijom, valutnom reformom, bilo zapljenom kao što je bio slučaj na Cipru. Svjesna toga, Angela Merkel je ponovila da će jamčiti za položenu ušteđevinu do 100.000 eura i tako postigla omanje čudo [...] za Nijemce, vlada koja jamči za njihovu ušteđevinu je najbolja ikada […] svaki Nijemac zna: [Merkel] će opustošiti bankovne račune svih drugih Europljana prije nego što se požar približi njemačkim štedišama. Nije bilo potrebno ništa više od toga u izbornoj kampanji, Nijemci ne iziskuju ništa više politike na europskoj razini.”
Isto tako, ako ne i važnije, od Merkeličinih verbalnih obećanja malim štedišama bila je vladina politika isplaćivanja Kurzarbeitergeld, odnosno kompenzacije za smanjeno radno vrijeme na vrhuncu krize. To je u biti preraslo u privremenu državnu subvenciju radnika koji bi inače postali nezaposleni tijekom prvog udara svjetske gospodarske krize i krize Eurozone koja je uslijedila. Kontrolirajući na taj način brojke o nezaposlenima i financijski rasterećujući poslodavce, vlada CDU-FDP je mogla osigurati pristanak onih kojima vlada i spriječiti potencijalno eksplozivnu socijalnu situaciju, istovremeno stvarajući atmosferu “svi smo u tome zajedno” unutar nacionalnog kolektiva. Daljnje mjere konjunkture, poput projekta minimalnih nadnica u određenim industrijama putem kolektivnih sporazuma između sindikata i predstavnika industrije (tako neutralizirajući otpor zahtjevima za minimalnom nadnicom na nacionalnoj razini) doprinijeli su tome da je njemačka radnička i srednja klasa izašla relativno netaknuta iz krize i stvaranju neke mekše inačice države blagostanja.
Sve je to drastična promjena u odnosu na Angelu Merkel iz 2005. godine koja je bila nepopustljiva zagovornica neoliberalizma koja je zahtijevala još drastičnije reforme tržišta rada, reforme njemačkog sustava zdravstvenog osiguranja, smanjenje davanja za nezaposlene i povišenje poreza na dodanu vrijednost. Takav ideološki neoliberalizam ju je umalo koštao izbora 2005. godine što ju je natjeralo na veliku koaliciju sa SPD-om. Merkel je pokazala da je prilagodljiva kao kameleon pomaknuvši se lagano prema centru, dok se SPD u to vrijeme probijao kroz nered zbog nepopularnih vladinih mjera, poput povišenja dobi za mirovinu na 67.
Pseudosocijaldemokracija Angele Merkel nije posustala ni za vrijeme koalicijske vlade s ultraneoliberalnim FDP-om od izbora 2009. godine, što je zajedno sa svjetskom gospodarskom krizom Eurozone pretvorio FDP u neku vrstu anakronističkog trinaestog praseta na njemačkoj političkoj sceni. To također objašnjava katastrofalne izborne rezultate FDP-a na ovogodišnjim izborima. S osvojenih 4,8 posto glasova, FDP nije prešao prag od 5 posto nužan za ulazak u Bundestag, što znači da po prvi put u povijesti ujedinjene Njemačke neće imati predstavnike u parlamentu.
Taj hegemonijski šovinizam obilja isto je tako doveo do političkog zatišja na vanparlamentarnoj fronti. Occupy i Indignados su zaobišli Njemačku, ne računajući u to mahom simbolične istupe poput Blockupy prosvjeda u Frankfurtu u kojima je sudjelovala radikalna i ne-baš-tako radikalna ljevica. Unatoč sve većoj nejednakosti u bogatstvu i stopi siromaštva u porastu, Njemačka je još uvijek bogata u usporedbi s ostatkom Europe, što odražava i atmosfera političke pasivnosti.
Treće mjesto Die Linke No nazire se i jedna bitna svijetla točka: sa 6,8 posto glasova Die Linke ne samo da se vraća u Bundestag, nego je sada i treća najveća stranka u parlamentu, neznatno ispred Zelenih (8,4 posto). Premda su izgubili velik dio glasova u odnosu na izbore 2009. godine (11,4 posto), taj rezultat je u velikoj mjeri posljedica razočaranja glasača SPD-a Hartz reformama tržišta rada crveno-zelenih godina i poslušničkom ulogom SPD-a kao slabijeg partnera CDU-a u prethodnim godinama. Ako gledamo na situaciju u tom svjetlu, 8,6 posto ovoga puta predstavlja neku vrstu stabilne glasačke baze Die Linke. Velika je to pobjeda i zbog unutarnjih stranačkih previranja uoči stranačke konvencije u Göttingenu 2012. godine.
Mediji su preuveličavali unutarstranačke borbe između radikalno lijeve frakcije koncentrirane donekle u Zapadnoj Njemačkoj, i pragmatičnijeg, reformističkog krila stranke koncentriranog većinom na Istoku. No odabir dinamičnijeg vodstva orijentiranog na aktivizam – Bernda Riexingera, nekadašnjeg tajnika uslužnog sindikata ver.di u Stuttgartu, i Katje Kipping, Istočne Nijemice koja djeluje kao svojevrsni posrednik između pragmatičnih i vanparlamentarnih aktivista – smirio je unutarnje borbe u znatnoj mjeri.
Osim što i dalje ostaje u Bundestagu, Die Linke je također postigla značajan uspjeh povratkom u parlament u Hesseu pod vodstvom stranačke radikalke Janine Wissler, čime se zaustavio trend pada stranke u zapadnim saveznim državama. Suradnja sa SPD-om i Zelenima nije vjerojatna niti na nacionalnoj razini niti u Hesseu, s obzirom na patološko odbijanje SPD-a da prizna da je Die Linke stalni dio političkog krajobraza i da prizna posljedice neoliberalnih politika SPD-a dok su bili na vlasti. Die Linke je također dala do znanja da ne žele biti na vlasti pod svaku cijenu, naglasivši da su minimalni uvjeti za njihovu suradnju povlačenje Hartz reformi i kraj vojnih intervencija Bundeswehra.
Die Linke će zasada nastaviti igrati ulogu ventila za nezadovoljstvo neoliberalnim konsenzusom svih ostalih velikih stranka, pokušavajući isto tako artikulirati široko definiranu socijalističku politiku i kroz svoju suradnju s vanparlamentarnim pokretima (takvima kakvi jesu) i iznimno važnom političkom edukacijom kroz Fondaciju Rosa Luxemburg koja često djeluje kao posrednik između Die Linke i vanparlamentarne ljevice.