#440 na kioscima

241%2002a


16.10.2008.

Charlie Brooker  

Nemogućnost uživanja u užitku

Sve me više brine da iz dubine moje duše vreba zastrašujuća praznina. Prijedlozi? Pokušao sam se zagrijati za umjetnost, ali nije upalilo. Nisam uspio ni otići na odmor, jer tehnologija svijet koji napuštaš vuče za tobom

George Romero snimio je slabo poznat i nedvojbeno prosječan film Bruiser, koji, unatoč tome što je na kraju bezvezan i histeričan, ipak sadrži jezivu i intrigantnu pretpostavku. U tom filmu Jason Flemyng glumi uspješnoga mladog marketinškog direktora koji se jednog dana budi i otkriva da mu je lice neobjašnjivo transformirano u glatku, bijelu, jednoličnu masku. Užasnut, stoji pred zrcalom i pokušava je skinuti, ali ne uspijeva jer je srasla s njegovim licem. Doslovno je postao praznina.

To je najbolji dio filma. Poslije sve postaje malo glupo, kad Flemyng poludi zbog te novootkrivene anonimnosti pa počne trčati po Los Angelesu i ubijati ljude na sve strane sve dok vam ne postane sasvim svejedno. Više bih volio da je nastavio plakati pred zrcalom preostalih 90 minuta jer mi je taj dio bio prilično jeziv. A znate zašto? Zato jer se mogu poistovjetiti s njim, eto zašto. Hvala na pitanju.

A mogu se poistovjetiti ne zato što imam glatko, bezizražajno lice – nažalost, više nalikuje kvrgavu, reljefnom zemljovidu na kojem je ucrtano bezbroj razočaranja – nego zato što me posljednjih nekoliko mjeseci sve više brine da iz dubine moje duše vreba strašna, izjedajuća, grozna, odjekujuća praznina.

Samo da razjasnimo, nije to ista stvar kao i depresija koja se manifestira kao aktivno negativan stav. Prije je to odsutnost bilo kakva raspoloženja koje bi se dalo pobliže opisati. Nije to kao da čašu vode vidite kao napola praznu, više kao da čašu vode vidite kao napola punu, ali ravnodušno sliježete ramenima i buljite u zid umjesto da trčite unaokolo smijuljeći se i bacajući petarde. Prije svega, budimo pošteni, šuplja ravnodušnost jedina je razumna reakcija na običnu čašu vode. U oba je slučaja teško prikupiti dovoljno entuzijazma ili očaja. Uostalom, koja je vražja kretenčina na Odsjeku za psihološke metafore uopće odlučila da je vaše mišljenje o čaši vode barometar vašeg karaktera? Ako želite saznati tko je pesimist, a tko optimist, nemojte prtljati okolo i puniti čaše – voda je dragocjen resurs, za Boga miloga. Jednostavno ih upitajte. Ili im pružite obrazac s natpisima OPTIMIST i PESIMIST i pogledajte koju će kućicu označiti. Nije to baš raketna znanost.

Uglavnom, vratimo se mi na moju osobnu muklu prazninu, koja je možda čak i nekakav bonus. S jedne strane, nimalo se ne ponosim svojim minijaturnim profesionalnim postignućima, vrlo malo se zanimam za bilo što osim posla i u biti sam samo treperava, pomućena lutka koja promatra kako događaji u njezinu životu prolaze pored nje poput glupih nagrada na tekućoj vrpci u showu Generation Game. S druge strane, jednostavno me nije briga. U svakom slučaju pobjeđujem. Ili bih pobjeđivao, kada bi uopće postojao nekakav koncept “pobjede”.

Navodno je ovo stanje poznato kao anhedonija, nemogućnost uživanja u stvarima koje se inače smatraju ugodnima. Dajte nekom tko je zaista anhedoničan krišku čokoladne torte i u najboljem će slučaju pomisliti: “Hm, moji okusni pupoljci pokazuju da je ova torta ukusna”, umjesto da jednostavno uživa u njoj. Takvi tortu podvrgavaju analizi, poput Dr. Spocka iz Zvjezdanih staza, progutaju, slegnu ramenima, a zatim poseru nekoliko sati poslije, cijelo vrijeme s neutralnim, nepromjenjivim izrazom lica. E, pa, to sam ja.

Teško je zamisliti što bi mogao biti lijek tomu. Ako ste se odljubili od života – ne do mjere u kojoj ga zaista ne volite, razumijete, nego do one u kojoj ga jednostavno tolerirate umjesto da srdačno dočekate svaki novi dan – sigurno je nemoguće vratiti žar. Prijedlozi? Religiozna prosvjetljenja i ekstremni sportovi se ne računaju. A mogao bih i bez osnivanja obitelji, hvala. To mi zvuči poput ogromne gnjavaže i, ruku na srce, nije me briga. Posvetio bih se nekom hobiju, ali svi mi izgledaju poprilično besmisleno. Tako možete i sjediti sami u štali i brojati. Pokušao sam se zagrijati za umjetnost, ali ni to nije upalilo. Mislim, jako volim kazališne predstave, glazbu uživo, izložbe, muzeje i slikarstvo, ali ne dovoljno da bih proveo više od 25 minuta putujući da ih vidim. Čitanje je O. K., ali da budem iskren, okretanje stranica naposljetku nije vrijedno truda. Možda bi serijsko ubijanje pomoglo. Da. To bi svemu dalo onu priželjkivanu oštrinu. Iako sam spreman vjerovati da čak i to iznenađujuće brzo dosadi: u roku dva tjedna zijevajući bih obavljao još jedno svakodnevno davljenje.

Ipak, moglo bi biti i gore. Nakon što sam bezvoljno googlao anhedoniju, vidio sam da je povezana s urnebesnim, sličnim stanjem zvanim “seksualna anhedonija”. Po svemu sudeći, uglavnom pogađa muškarce, a kao što ime daje naslutiti, onih nekoliko nesretnika koji boluju od nje nisu sposobni uživati u orgazmu. Naprave malo nereda dok tupo bulje u daljinu i to je to. Poput ljudskog ekvivalenta tekućeg sapuna. E, to bi bilo depresivno. Ah, dobro.

Nemoguće je otići na godišnji odmor

Odi na odmor, rekli su doslovno svi koje poznajem. Nisi sav svoj. I najmanje te stvari živciraju. Kada si prošli tjedan shvatio da si slučajno kupio baterije AAA, a ne AA, umjesto da ih jednostavno vratiš ili kupiš nove, istrčao si van i sat vremena vrištao i lupao poklopcem od smeća o zid vrta. Objasni to susjedima. Ili nama. Mi smo doslovno svi koje poznaješ, sjećaš se? Rijetko kad se ovako slažemo oko nečega. O, zar ti naš kolektivni glas ne zvuči smiješno? Poput grlenih orgulja. Ili zbora, ali ujednačenije. I kritičnije, i zajedljivije. Uglavnom, obrati pozornost na ono što govori. Poslušaj ga. Odi na odmor.

Imali su pravo. Radim kao konj na dvije različite stvari u isto vrijeme, obje su kompleksne, obje zahtijevaju vremena. Jedna je pilot emisija zbog koje sam morao gledati vijesti o rusko-gruzijskom sukobu dok mi se nisu zgadile, snimka za snimkom, iznova i iznova u potrazi za nečim smiješnim što bih rekao o stvarnim snimkama rata, bombama i ljudima koji su ležali unaokolo i izgledali zbilja mrtvi. Ima tu smiješnih stvari koje biste mogli reći – ne, stvarno ima – ali potraga za njima sigurno nije dobra za vas.

Usred tog posla napisao sam kolumnu koja mi se činila kao bezazlena šala o komičnoj besmislenosti egzistencije, ali koja se svima ostalima koji su je pročitali činila kao očajnički i sramotan vapaj upomoć. Čitatelji su mejlali savjete. Dobronamjerni fanatici slali su religiozne pamflete. Nekoliko dobrodušnih humanitaraca eksplicitno me poticalo da počinim samoubojstvo zato što sam pizda, a moji tekstovi žalosni i, prema tome, zahtijevaju naplatu u krvi. Hej, lijepo je znati da i takvi postoje.

No prijatelji su mi savjetovali da odem na odmor. Pa sam tako i napravio i upravo sad sam na tom odmoru. Ipak, nekako i ovo pišem, u “poslovnom centru”, u internetskom kutku u hotelu, u ponoć. Ispada da mi baš i ne ide odmaranje, iako ne mogu dokučiti je li to mojom krivnjom ili krivnjom ljudskog napretka. Internet čini komunikaciju s ljudima doma lakšom, ali također dovodi iste te ljude k vama na odmor. Britanija neće, kao prije,  jednostavno nestati kada je napustite. Nekoć biste se vratili doma nakon dva tjedna u inozemstvu i odjednom bi vas zaprepastili novinski naslovi na aerodromu - BROWN: ZAŠTO SAM DAO OSTAVKU, ili slično. I osjećali biste se kao da ste stvarno nešto propustili. Kako to mislite, svijet je nastavio dalje bez mene? Imali ste osjećaj da ste ustali iz groba, osim što biste umjesto da se vraćate kako biste prenijeli poruku iz zagrobnog života za dobrobit cijelog čovječanstva, imali nekoliko dosadnih anegdota o onom lijepom restoranu gdje ste nešto jeli. I izgoren vrat.

Danas ne možete zaista otići. Kao prvo, većina dijelova svijeta izgleda slično. Kao drugo, ako se nešto važno dogodi doma, prijatelji će vam poslati poruku. I to ne samo o važnim stvarima. Reći će vam tko je ispao u Big Brotheru. Nazvat će vas iz WC-a da im pomognete oko kviza u lokalnoj birtiji.

Da sve bude još gore, nedugo prije polaska kupio sam moderni novi smart phone namijenjen isključivo pravim, tvrdokornim drkadžijama. Hajde, počasti se, mislio sam. Budi besramna pizda i kupi ga. Ispostavilo se da ima sve živo. E-mail, internet, GPS sustav, Google karte… Negdje vjerojatno ima i otvarač za konzerve. Nalazite li se negdje bogu iz nogu možete pritisnuti neki gumb koje će vam reći točno gdje ste i drugi da saznate gdje se nalazi najbliža sinagoga. Ili sauna. Ili oboje. Upišite neko pitanje i preporučit će vam osam mjesnih restorana, dati vam njihove brojeve telefona i upitati vas želite li ih nazvati. Zatim će vam dati upute kako doći do njih. Otkako sam na putu, pokazao se nevjerojatno korisnim, djelomično zbog traženja motela u zadnji čas i sličnih stvari, ali većinom zato što buljenje i pritiskanje malog elektroničkog ekrana dosta nalikuje poslu. To zapravo i nije telefon, nego džepni simulator posla, Game Boy verzija arkadnih igara, a to stvarno pomaže kod odvikavanja.

Jer, bez neprekidne zalihe malih zalogaja posla kojim biste se zaokupili, kako biste kvragu trebali ostati prisebni u ovom svijetu? Čak i na odmoru ne možete uteći ovom planetu ni ljudima na njemu. Blackberryji, iPhones i njihove imitacije veoma nalikuju igračkama za kretene, no također pružaju vitalnu sociološku uslugu: njihovi se vlasnici privremeno osjećaju korisnima i važnima, dovoljno dugo da spriječe masovna samoubojstva na ulici. Hej! Odgovorio si mi na mail! Nekoliko kratkih sekundi to mi je stvarno nešto značilo, stari!

A sad da se vratimo na odmor. Vi ste zapravo na odmoru, zar ne? Ovih dana teško je biti siguran.

S engleskoga prevela Maja Klarić.

Objavljeno u The Guardianu 1. i 29. rujna 2008. Oprema teksta redakcijska.

preuzmi
pdf