Nova televizijska serija prema romanima Thomasa Harrisa ocrtava slavnog uglađenog ljudoždera Hannibala Lectera promišljenije, nijansiranije i dirljivije no ijedna prijašnja adaptacija
Noćne su more u većini starih mitologija djela mitskih bića koja na ovaj ili onaj način uznemiruju spavače. U folklorima germanskog podrijetla radi se o goblinu koji usnulome sjeda na prsa i doslovce tišti grudi, izazivajući pritom previranje i nelagodu. Norvežani i Švedi smatraju da je zapletena kosa nakon buđenja djelo zloduha koji ju je noću mrsio, a Slaveni su pak vjerovali u zavodljive More koje bi se noću ušuljale kroz ključanicu kako bi nam pomutile um. Različite kulture, različite pripovijetke, no u svima slični demoni s kontrolom nad nama i našom percepcijom.
Estetizirani košmar Nova televizijska adaptacija književnog serijala Thomasa Harrisa o uglađenom serijskom ubojici i ljudožderu Hannibalu Lecteru priču započinje prije radnje prvog romana Crveni zmaj. Genijalan, no labilan FBI-jev detektiv Will Graham upoznaje psihijatra Lectera koji mu pripomaže rješavati mučna serijska umorstva, ali i vlastite psihološke poteškoće. Potajice i sam ubojica, Lecter postaje zaintrigiran Grahamom te svoj položaj iskorištava kako bi mu poput More sjeo na metaforička prsa i u njemu izazvao sve dublje i dublje duševne tegobe, poigravajući se njegovim razumom i gurajući ga daleko preko granica ludila. Korištenjem psiholoških tehnika, vizualnih i zvučnih podražaja te vještog preusmjeravanja pozornosti, Lecter Grahama uvjerava da je počinio zločine za koje nije odgovoran, da boluje od poremećaja od kojih ne boluje, mijenja njegovu percepciju vremena i prostora, a od njegovog života stvara vješto konstruiranu snomoricu.
A dok se Lecter poigrava Grahamom, autor serije Bryan Fuller na isti se način poigrava nama. Klasična struktura proceduralnog krimića, gdje se u svakoj epizodi pojavljuju novi sporedni slučajevi koje će dvojac rješavati, scenografima dopušta izradu elaboriranih, prelijepih skulpturalnih prikaza poprišta stravičnih umorstava. Od žrtava čija su leđa oguljena u obliku golemih krila od kože, preko izdubljenih glava pretvorenih u zlatne košnice pune pčela, pa do impresivnog desetmetarskog totema od desetaka leševa, mentalni raskorak između nepojmljivo neugodnog sadržaja i nevjerojatno lijepe forme zbunjuje gledatelja i temelj je nestvarne, košmarne atmosfere. Taj kontrast se nastavlja i u drugim aspektima serije: ljudske organe Lecter svojim gostima poslužuje u pomno pripremljenim i umjetnički serviranim obrocima koji istovremeno na usta tjeraju vodu i dižu želudac. Glazba Briana Reitzella negdje je između titraja, buke i harmonije, kao da žiletom svira električnu violinu, a zamračeni interijeri i zelenkaste, nezasićene boje dodatno naglašavaju da se Hannibal ne odvija u potpunosti u stvarnosti.
Svojevrsna ljubavna priča Fullerov dosadašnji opus sastoji se isključivo od humorističnih serija, no sve su se na ovaj ili onaj način bavile likovima koji imaju kontrolu nad smrću (Tko živ, tko mrtav i Pushing Daisies) ili pak nadrealnošću (Dobrodošli u Wonderfalls) pa i ne čudi da njegov Lecter u izvedbi Madsa Mikkelsena nije više onaj vrckavi sociopat-bonvivan kakvim ga je prije dvadeset godina utjelovio Anthony Hopkins. On se s Clarice Sterling poigravao kao mačka s mišem, zabavljen moći koju ima nad njom, no bez nekih dubljih, zanimljivijih pobuda. Mikkelsenov Lecter, neobičnog izgovora te uglatog, uvijek pomalo tužnog lica, izgleda kao usamljeni Vrag koji je sišao među ljude — ne prezire ih, već sažalijeva, ne zabavljaju ga, već iskreno intrigiraju, a kad među njima nađe nekog jedinstvenog poput Willa Grahama, želi mu zaviriti u glavu neovisno o posljedicama. On nije metafilmski lik poput Franka Underwooda iz House of Cards, koji se redovito kroz četvrti zid obraća publici, već metaosoba unutar svijeta serije; nema nadljudske moći, no ipak je uvijek na korak ispred sviju, kao da je jedini svjestan da se nalaze u noćnoj mori gdje vrijeme i prostor, dobro i zlo nisu u potpunosti u srazmjeru sa stvarnošću.
Kombinacija klasičnog krimića i lamentacije o ljudskoj prirodi, prirodi stvarnosti i prirodi zla podsjećaju na mnogo hvaljeniju mini-seriju True Detective, no dok je ondje prikazana samo iz gledišta pozitivaca koji gube razum, ovdje se uz nju nudi i perspektiva zlikovca te svojevrsna platonska ljubavna priča među njima dvojicom. Kad Lecter Grahama nazove prijateljem, usprkos svemu što mu je učinio, spremni smo vjerovati da je možda prvi puta nekog iskreno oslovio tom riječju. Vještom karakterizacijom i odličnom glumom, Fuller i Mikkelsen su Hannibala izvukli iz sjene Hopkinsove izvedbe i od skoro-pa-crtićkog zlikovca napravili empatično čudovište, zavodljivu Moru koju bismo spremno pustili u svoju sobu.