Kultni roman o tamnoj strani Hollywooda koji je utjecao na mnoge bitnike, proroke i barske mušice
Roman Dan skakavaca, objavljen u originalu 1939. godine, dobio je neobično prikladno ime s obzirom na doba kojem je prethodio. Skakavci, ta biblijska pošast epskih razmjera, prizivaju slike uništenja i sterilnosti što odgovara atmosferi Los Angelesa koju Nathanael West i protagonist romana, Tod Hackett, pokušavaju ocrtati. Tod je umjetnik koji radi za neimenovani studio kao ilustrator i scenograf, dok u slobodno vrijeme planira sliku Požar u Los Angelesu – za koju će nadahnuće dobiti u masama nezadovoljnika kojima vrvi cijeli grad. U Todovim izletima po gradskim zabavama, bordelima, borbama pijetlova itd. saznajemo o mračnoj i sumnjivoj strani života u Hollywoodu; svijetu napučenom propalim vodviljskim zvijezdama, neuspjelim glumcima, frustriranim umjetnicima, sitnim varalicama i kriminalcima, prostitutkama i drugim spodobama koji su nusproizvod “tvornice snova“. Ovdje nema zvijezda i njihovih pratnji, moćnih producenata i histeričnih agenata; Westov Hollywood je dom gubitnika i predatora u kojem nitko ne dobiva svoj happy end.
PARODIJA SENTIMENTALIZMA U svojoj analizi romana Richard Keller Simon (u tekstu Između Capre i Adorna: Westov Dan skakavaca i filmovi tridesetih, Modern Language Quarterly. br. 54, prosinac, 1993.) zaključuje da je to kompleksni modernistički kolaž tipskih likova, zapleta i žanrova filmova iz tridesetih (poglavito Caprinog klasika Gospodin Deeds ide u grad), zamišljen kao parodija sentimentalnih filmskih zaključaka o pobjedi individualnog duha u okrutnoj, masovnoj kulturi. Iako karikirani i na trenutke groteskni, Westovi likovi ipak ne ostaju na razini klišeja niti ih se može svesti na jednoznačnu funkciju. Tod Hackett je umjetnik, ali u isto vrijeme, kako nam govori njegovo ime (Hack – piskaralo), samo jedan od bezbroj međusobno zamjenjivih i krajnje nevažnih radilica. On se grčevito drži uvjerenja da ga od dviju mrskih grupacija u Los Angelesu, s jedne strane onih koji “u Hollywood dolaze umrijeti” te s druge, urođenika koji rade za mašineriju, razdvaja nevidljiva opna umjetničkog senzibiliteta i individualnosti. No njegova opsesija s Faye Greener, neuspjelom glumicom i povremenom prostitutkom, uvlači ga u začarani krug privlačnosti, frustracije i nasilja u koji upadaju sve izgubljene duše Hollywooda. Faye iz Todovog kuta gledanja djeluje kao tipična femme fatale: lijepa, prazna i bezdušna sponzoruša. Ali Todova perspektiva nije nužno i autorova. Zapravo, umjetnikovo licemjerje postaje očito kada Faye odgovara od prostitucije nakon što je priželjkivao da se i sam okoristi njezinim uslugama. Ona definitivno ostaje karikatura; vječno nedodirljiva i stoga beskrajno privlačna, metafora za neopipljivo obećanje dobrog života, uzbuđenja i avanture koje Hollywood predstavlja ostatku Amerike. Očajan od želje za njom, Tod se prepušta nasilnim maštarijama dok drugi likovi doista posežu za nasiljem. Na taj način West daje komentar o nasilju koje smatra urođenim američkoj kulturi.
Jedva potisnuta agresija i mogućnost eskalacije nasilja provlače se kroz cijeli roman. Počevši s bezazlenom i komičnom razmiricom Toda i pijanog patuljka, gubitkom iluzija i padom morala humor se pretvara u gorčinu i okrutnije udarce u tučama Fayinih udvarača, da bi se završio kaosom uličnih nereda nastalih oko pojave filmske zvijezde na premijeri. Tod na svojim litografijama prikazuje uvijek ista lica mase s ulice koja “zuri“; na njima se vide mržnja i razočaranje i vječna prijetnja osvetom onih koji nisu dobili svoj američki san:
“Njihova dosada postaje užasnija i užasnija. Shvate da su prevareni i plamte od zlovolje... Nikada ništa ne može biti dovoljno žestoko da zategne njihove mlitave umove i tijela. Prevareni su i izdani. Robovali su i štedjeli, a sve to ni za što”.
PLIMA POTLAČENIH Kada jednom plane, ta mržnja pretvara gomilu u proždiruću zvijer koja doslovno guta naivce poput Homera Simpsona, jedinog poštenog Fayinog udvarača, dok Tod cijedi doslovno i metaforički – dušu i razum. Apokaliptični prizor koji će Tod ponoviti na svojoj slici Požar u Los Angelesu, tumači se i kao reakcija na rastući val antisemitizma i pretkazanje nadolazeće plime strahota za cijeli svijet. No u svakom slučaju ta slika, kao uostalom i čitav roman, predstavlja kraj jednog vremena i jedne civilizacije – jer što god je od svijeta ostalo nakon Drugog svjetskog rata – to nije bio isti svijet u kojem je West živio. U jednoj od najboljih scena u romanu West u nadrealističkoj modernističkoj maniri opisuje ponor u kakav će se survati umjetnost, stvarnost i povijest. Riječ je o snimanju scene borbe kod Waterlooa s nešto drugačijim ishodom:
“Zbog gustoće topovskog dima nije uspio vidjeti da na brijegu još uvijek rade rekviziteri, pomoćnici i tesari... Imperator je naredio oklopnicima da napadnu Mont St. Jean ne znajući da je u njegovom podnožju bio skriven duboki jarak gdje su konjanici uhvaćeni u zamku... Vojske Engleske i njezinih saveznica bile su preduboko u scenografiji, a da bi uspjele pobjeći... Bolničari su ih odvezli na kolicima, dok su oni i dalje hrabro i čvrsti stiskali svoje dvosjekle mačeve”.
Kada se dim jednom slegne, od kulture će ostati upravo ono o čemu je West među prvima počeo govoriti. Nestat će razlika između popularne i visoke umjetnosti, a zaboravljeni i potlačeni s dna i margine društva dobit će svojih petnaest minuta slave. Upravo zbog tih obilježja, Westa je u neku ruku lakše povezati s postmodernističkim piscima poput Pynchona, kako je zaključio i sam Harold Bloom u Zapadnom kanonu. U svoje vrijeme neshvaćen, i još problematičan za akademsku zajednicu kao rad koji izbjegava definicije i kategorije, on će ipak ostaviti neizbrisiv trag na američku kulturu narednih desetljeća. Likovi i ideje kojima su baratali West i njegovi suvremenici postat će matrice kojim se do današnjeg dana bave mnogi američki autori, glazbenici i filmaši. Pa će tako u Homeru Simpsonu, tom nezgrapnom, nervoznom, paranoičnom i iracionalnim strahovima sklonom junaku svatko tko je zadnjih trideset godina odrastao uz televizor prepoznati oca jedne od najpoznatijih američkih obitelji.
SVJETSKA ZARAZA Nije teško povući crtu između Westa i budućih generacija raznoraznih bitnika, proroka i barskih mušica – mnoge od kojih upravo Šareni dućan po prvi put otkriva hrvatskoj publici. Kao i svaki klasik, ova knjiga se može čitati na bezbroj načina pa će se stoga u svakom vremenu pronaći neka poveznica s njom. Tome možda pomaže činjenica da su ratovi, neredi i krize postali jednako američki kao pita od jabuka i bejzbol pa se nove generacije u Skakavcima mogu pronaći jednako lako kao i skitnice iz tridesetih. Jedina razlika između nas i Westa jest da je on govorio o jedinstveno američkom fenomenu, koji se do danas proširio u svjetsku zarazu. Iz nekog razloga svi mi sada znamo za nakaze koje prostituiraju svoju djecu na televiziji, religiozne fanatike koji se okupljaju oko sektaških crkvi s apsurdnim postulatima i cijeli taj popratni cirkus koji je West opisao, a koje bi prije sedamdeset godina razumjeli samo cinici iz glavnih američkih metropola. Sada kada upalite televizor, šanse su dobre da će “kulturni“ život vaše zemlje izgledati sve sličnije onom iz romana, a onda ćete otići na posao na deset sati i maštati o danu kada ćete im se i sami pridružiti. A ljuta gomila samo raste i raste.