S organizatorima koprivničkog Festivala izvedbenih umjetnosti i kazališta (FIUK) razgovaramo o dvjema izvedbenim godinama
Dakle, ove ste godine uspjeli organizirati drugo festivalsko izdanje FIUK-a. Recite, kako je nastala sama ideja pokretanja festivala te na kojim “pogledima na svijet”, rekao bi Krležin Doktor, djelujete u okviru Udruge za promicanje kulture i umjetnosti maMUZE?
A.S.: Koprivnička nezavisna kulturna scena ima bogatu povijest, ali je pomalo zamrla posljednjih godina. U trenutku kada se zatvorio kultni klub za alternativce MMC Kugla, naši su prijatelji otvorili Kulturno kreativni centar Pixel, a istovremeno se rađa ideja za osnivanje maMUZA. Glavna misao vodilja je u to vrijeme (prije nešto više od dvije godine) bila pružiti mladima u Koprivnici kulturne sadržaje kakve smo mi imali kad smo bili srednjoškolci: izložbe, predstave, koncerte, književne i filmske večeri... ali i pružiti im priliku da se sami uključe u krojenje nezavisne scene bilo kao članovi udruge i organizatori raznih zbivanja, bilo kao autori koje ćemo predstaviti u svojim programima. Ideja za festival nastala je prije dvije godine kada smo u Pixelu, gdje radimo, u redovnom programu udruge postavili amatersku predstavu Krležin ljubavni kviz. Organizacija te predstave, čiji je Bojan scenarist i redatelj, rezultirala je odličnim odazivom i pohvalama publike, velikim prijateljstvom s Bojanom i – FIUK-om.
KC UMJETNOST PERFORMANSA, TEATAR APSURDA…
Kakva je koprivnička akcionistička i performerska scena? Osobno mi se čini da dominiraju “sjenčani” izvedbeni radovi-sjene Antonija Grgića. No, kako je to bilo devedesetih, osamdesetih, dakle, daleko prije Vaše ovozemaljske objave?
A.S.: Scenu je još početkom sedamdesetih zahvatila jedna izuzetna stvaralačka energija; koprivnička omladina tražila je nove umjetničke forme i kroz svoje akcije pokušavala oblikovati svijest o društvenom stanju tadašnje Koprivnice. Svakako je za Koprivnicu usko vezana Vlasta Delimar, ali je tu i jedan Vincek koji još kao student izvodi Crvena jutra. Tu je Zoran Car koji surađuje s Markom Breceljom i spaja performans s glazbom. Tu je i jedno amatersko kazalište, Crne šume, koje je djelovalo kratko, ali progresivno, baveći se teatrom apsurda, a desetak godina djelovalo je u Koprivnici i Gradsko amatersko kazalište. Čini mi se da je devedesete ipak više obilježila glazbena scena, ali su svakako to desetljeća kada smo imali puno više produkcije nego danas.
Zbog čega ste ove godine promijenili vizuale, te voko-vizualizirajte čitateljima Zareza te promjene.
B.K.: Jedna od glavnih intencija FIUK-a je poticanje publike i izvođača na aktivno sudjelovanje u kulturi promjene. Kao organizatori shvatili smo to prilično ozbiljno i doslovno. Stoga smo odlučili svake godine mijenjati svoje vizuale. Prve godine smo bili ujedinjeni u jednom narančastom holističkom krugu, a ove godine smo bili dekonstruirani na šarene i nepravilne oblike. Nepravilne, uvjetno rečeno, jer cijeli vizualni koncept je osmislio naš dizajner Mihovil Vargović koji je uzeo Vegetu kao zaštitni znak Koprivnice, prosuo je po stolu i doslovno precrtao te komadiće. Vegeta je prepoznatljiv proizvod, sastavljen od nekoliko različitih sastojaka koji smiksani zajedno daju jedan nezaobilazan začin u svakom kućanstvu. To i FIUK želi postati na kulturnom planu Koprivnice i regije. Isto tako, naš prostorni dizajner Andrija Večenaj, prateći naš vegetalni koncept (smijeh), intervenirao je na izvedbene prostore FIUK-a sa šarenim piramidalnim objektima. Tako smo ustvari začinili čitav grad u tri dana trajanja FIUK-a.
RI SCENA I LAE NA FIUK-U
Što se tiče umjetnosti performansa, ove ste godine na FIUK-u ugostili Davora Dundaru i Xenu L. Županić. Osobno mi se čini da su na našoj sceni Xena sa svojim vokalnim performansima kao i Dundarini brut-performansi nedovoljno vidljivi.
B.K.: Kad mi je Dundara javio da nam dovodi Xenu, baš sam slušao Diamandu Galás. Istina, bilo je teško doći i dogovoriti gostovanje cjelokupne riječke ekipe; uz Dundaru i Xenu (LAE, Labin Art Express), došli su nam i Krešo Kovačiček, jedinstvena gospođa Neda i iz Splita Tino Bandini). O razlozima zašto su takvi izvođači nevidljivi možda ne treba razgovarati. Zašto i kako ljudi reagiraju na Xenin prodoran vokal ili na Dundarino samoozljeđivanje, također nema smisla objašnjavati. Znamo svi kakvo je stanje u nezavisnoj umjetnosti i pogotovo umjetnosti performansa. FIUK to stanje nastoji promijeniti.
GRANICE POSTOJE SAMO U TEORIJI
Ujedno, Festival je značajan i po promociji Krležina lika i djela; kako uspijevate spojiti, nekima nespojivo – umjetnost performansa i Krležu, rekao bi Lasić, svojevrsnu antitetičku vrtešku? Odnosno, što Vas je osobno zanijelo, ponijelo Krležinim književnim svjetovima?
B.K.: Od studija kroatologije se bavim Krležom i bilo je normalno da jednu strast spojim s drugom. A o tome koliko su (ne)spojivosti (ne)spojive, može se raspravljati. Granice postoje samo u teoriji. Karl Popper kaže: “Nova teorija treba proizaći iz neke jednostavne, nove, snažne, objedinjujuće ideje o povezanosti dosad nepovezanih činjenica...”
BIROKRACIJA JE TU DA BLOKIRA
I na kraju, s kojim se svakodnevnim problemima, dakako pored preživljavanja, susrećete u Koprivnici. Ono što me zaprepastilo jest podatak da zadnji vlak iz Koprivnice za Zagreb polazi u 19.40h. Mislim da je bolje bilo u Austro-Ugarskoj, iskreno se nadam da griješim?
A.S.: Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje i pritom ne zazvučati patetično, kao da cvilimo za vremenima u kojima nismo živjeli, ili u kojima mi sami još nismo djelovali. Koprivnicu danas doživljavam kao dvosmislen grad. S jedne strane, prednjačimo u nekakvim inovativnim projektima kao što su to električni gradski autobus i otvaramo vlastito sveučilište, a s druge strane, zakidaju se gradske kulturne institucije za visinu budžeta koju potrebuju i zaslužuju (nije taj simptom izmislila Koprivnica, naravno). Prije desetak godina Koprivnica je imala nekoliko jakih udruga, koje su itekako aktivno djelovale, i od glavnih protagonista te priče znam da im je Grad omogućavao puno jednostavnije djelovanje nego danas. To možda i nije do naše lokalne uprave kao takve, jer je i ona sama integrirana u veći sustav koji nameće razna pravila. Nama je trenutno najveći izazov nedostatak adekvatnog prostora u kojemu bismo mogli djelovati u svim smjerovima koji nas zanimaju i koje zajednica potrebuje. Radi se i na tom problemu, pokrenut je Forum udruga nezavisne kulture koji objedinjuje nekoliko najaktivnijih udruga s tog područja, a s ciljem dobivanja na korištenje prostora u bivšoj vojarni. Ali, naravno, birokracija ima svoj tempo.