Tribina “Novinarska srijeda: Problem RPO-a u novinarstvu” bavila se velikim problemom “slobodnih novinara” u prikrivenom radnom odnosu čiji je status ilegalan, nesiguran po novinare i opasan za novinarstvo
Dana 28. studenoga u zagrebačkom Novinarskom domu održana je prva “Novinarska srijeda”, tribina na kojoj će se svake druge srijede održavati razgovori vezani uz probleme hrvatskih novinara. Prva tribina odmah se pozabavila jednim od najozbiljnijih problema u novinarskoj profesiji, problemom RPO-a u novinarstvu. Radi se o novinarima u prikrivenom radnom odnosu, upisanima u RPO (registar poreznih obveznika). Sama tribina urodila je važnim uvidima o štetnosti takvog prikrivenog radnog odnosa za novinare, novinarstvo i državu. Nažalost, slaba posjećenost tribine (uz indikativnu odsutnost najvažnijih aktera u ovoj priči – samih novinara, državnih inspektora i medijskih upravitelja) pokazuje da će otklanjanje ovog problema biti veoma teško i dugotrajno.
Razlika između idealnog svijeta i Hrvatske U čemu je problem s prikrivenim radnim odnosom? Kao što je to objasnio Viktor Gotovac, profesor radnog prava sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, zakon razlikuje rad u radnom odnosu i rad izvan radnog odnosa. U radnom odnosu, novinar potpisuje ugovor o radu i dobiva radno – pravnu zaštitu: poslodavac plaća porez, prirez i doprinose. Ukoliko poslodavac želi otpustiti novinara, taj otkaz treba biti obrazložen i popraćen zakonski određenom otpremninom. Izvan radnog odnosa, novinar najčešće potpisuje ugovor o autorskom djelu. Taj ugovor se (u idealnom svijetu) koristi za jednokratan zadatak: npr. situacija u kojoj dnevni list pozove seizmologa da napiše tekst o potresu u Italiji. U istom idealnom svijetu, tim ugovorima koriste se slobodni novinari koji ne žele biti vezani uz određenu redakciju i određeni posao, nego imaju slobodu raditi u različitim medijima po svom izboru. Ovakvom novinaru isplaćuje se bruto plaća od koje novinar onda sam plaća porez, prirez i doprinose. Ovdje ne postoji institucija otkaza budući da je novinar ionako unajmljen za jednokratan zadatak. Nakon obavljenog zadatka, novinar i izdavač se rastaju do sljedećeg puta (ukoliko ga bude).
U nešto manje idealnom svijetu zvanom “Republika Hrvatska”, izdavači su se dosjetili kako zloupotrijebiti navedeni sustav. Umjesto da stalni novinari potpišu ugovor o radu i uđu u radni odnos, novinarima se nudi samo ugovor o autorskom djelu. Uvjeti rada isti su kao u stalnom radnom odnosu, samo što se taj odnos vodi putem ugovora koji propisuje drugačije (tj. skoro nikakve) obaveze izdavača i drugačija (skoro nikakva) prava novinara. Takav sustav pogoduje izdavačima koji, kao prvo, ne moraju plaćati nikakve dažbine. Drugo, izdavači u ovakvom odnosu mogu bez obrazloženja i bez otpremnine otpustiti novinara u bilo kojem trenutku. Treća korist za izdavača (koja proizlazi iz druge) je, kao što se pokazalo u primjeru Večernjeg lista, lako razbijanje štrajka. Naime, novinari izvan radnog odnosa nemaju pravo na štrajk i mogu biti otpušteni. Tako je Večernji list tijekom štrajka svojih novinara upregnuo rezervnu armiju nezaštićenih “slobodnih novinara” koji su morali birati između štrajkbreherstva ili otkaza. Dok izdavači profitiraju, oni koji gube u ovoj priči su novinari (čija je pozicija znatno ugrožena i neizmjerno slabija od pozicije izdavača), država (koja gubi oko 40 milijuna kuna godišnje na poreznoj prevari) i kritičko novinarstvo (budući da tekstove pišu novinari koji se stalno nalaze na ivici otkaza). Cijeli problem dobiva na važnosti jer je u Hrvatskoj navodno “slobodnih novinara” više nego stalno zaposlenih novinara. Još gore zvuči podatak da upravitelj Styrijinog lista 24 sata trenutno lobira po ministarstvima da svi hrvatski novinari prijeđu u status RPO novinara.
Odsutnost ključnih aktera Tribinu su moderirale Biljana Bašić, novinarka ugaslog Vjesnika, i Nataša Škaričić, novinarka Slobodne Dalmacije koja je o problemu RPO-a učila na vlastitoj koži: naime, Škaričić se godinama tuži sa Slobodnom Dalmacijom koja joj upravo treći put pokušava dati otkaz bez obrazloženja, unatoč javno priznatim rezultatima njezinog istraživačkog novinarstva. Uz njih, govornici na tribini bili su spomenuti profesor Gotovac, zatim predsjednik Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu Darko Milković, zamjenik predsjednice Radnog suda u Zagrebu Domagoj Franjo Frntić, predsjednik Sindikata novinara Hrvatske Anton Filić, odvjetnik Maro Mihočević i odvjetnik Denis Bajs. Tribina je tekla u prilično jednoglasnom tonu: svi su se govornici složili da se radi o štetnoj i nezakonitoj praksi. Sudski djelatnici potvrdili su da je svaki slučaj u kojem se pokazalo da se radi o opisanom prikrivenom radnom odnosu otišao u korist novinara. Sudu nije bitan ugovor, nego su bitni uvjeti rada: ukoliko ti uvjeti ispunjavaju zakonski propisane kriterije stalnog radnog odnosa, onda sud zaključuje da je to stalni radni odnos i da novinar ima sva prava koja proizlaze iz tog odnosa.
Postavlja se pitanje zbog čega onda ova ilegalna i štetna praksa i dalje opstaje. Tu se pojavljuju dva manja razloga koji nas, pak, vode do novih pitanja. Prvi razlog je slaba pozicija pojedinog novinara. Iako sudovi redovito donose presudu u korist novinara, sama parnica traje i po nekoliko godina. Pravda, nažalost, nije besplatna: novinar koji tuži tvrtku treba plaćati odvjetnika, tražiti novi posao (što je teško jer izdavači ne žele zaposliti pobunjenog novinara koji baš želi ugovor o radu), osigurati egzistenciju za sebe i obitelj kroz tih nekoliko godina i, naposljetku, ostati psihički zdrav nakon svih ovih problema. Zbog toga će većina novinara ipak radije prihvatiti malenu plaću i nesiguran prikriveni radni odnos kao trenutno sigurniju opciju. Drugi razlog leži u odgovornosti Državnog inspektorata. Naime, sud je institucija koja donosi presudu o počinjenoj šteti, ali ne bavi se prevencijom moguće štete. To je odgovornost Državnog inspektorata koji bi trebao provjeravati funkcioniranje medijskih izdavača i kažnjavati ovakvo kršenje zakona. Međutim, Državni inspektorat to naprosto ne radi. Zašto? Ne zna se, ali indikativno je da je glavna državna inspektorica izričito odbila doći na ovu tribinu, kao i poslati bilo koga iz Državnog inspektorata. Osim te institucije, na tribini se nije pojavio nitko iz Ministarstva rada i financija, nijedan predstavnik velikih medijskih izdavača, nitko iz Hrvatske udruge poslodavaca, nijedan član saborskog Odbora za medije...
Je li rješenje problema moguće? Problem prikrivenog radnog odnosa ne može biti riješen bez angažmana Državnog inspektorata i/ili voljnosti medijskih izdavača da uđu u pregovore o obustavi ilegalnih uvjeta rada. Činjenica što su navedene institucije hladno odbile sudjelovati na tribini pokazuje da ta dobra volja ne postoji. Profesor Gotovac smatra da bi rješenje problema mogao biti određeni kompromis u kojem bi država učinila uvjete radnog odnosa manje rigidnima. U tom slučaju, smatra Gotovac, država bi pogodovala poslodavcima koji bi odustali od ovih ilegalnih metoda rada. Međutim, za kompromis je potrebno dvoje. U trenutnoj situaciji u kojoj poslodavci bez ikakvih sankcija krše zakon i posluju po modelu kojim su lišeni bilo kakve odgovornosti, teško je vidjeti zbog čega bi poslodavci odlučili poslovati po novom legalnom modelu, ma kakav on bio. Iz dobrote srca? Dokle god inspektorat ne počne sankcionirati njihovo trenutno ponašanje, teško je vjerovati da će izdavači odustati od modela prikrivenog radnog odnosa.
Jedino što trenutno može pokrenuti navedene institucije je pritisak ugroženih novinara. Da bi se pritisak ostvario, potreban je značajan broj novinara koji će javno progovoriti o ovom problemu. Za to je potrebno zajedništvo novinara i spremnost na preuzimanje značajnog osobnog rizika. Sudeći po posjećenosti tribine, takvog zajedništva i volje još nema. Tribini je prisustvovao izrazito malen broj novinara, i to uglavnom RPO novinara koji su dobili otkaz. Bašić je objasnila kako je na tribinu pozvala političke novinare iz jednog dnevnog lista, ali ti novinari su odbili poziv jer im je urednik zabranio da dođu. Broj medija koji su prenijeli izvješće o ovoj tribini može se nabrojati na prste jedne ruke. Kad se u obzir uzmu pasivnost novinara, manjak političke volje u državnim tijelima i krajnja bezobzirnost medijskih upravitelja, može se steći dojam da će ovaj problem samo rasti i naposljetku postati općim problemom hrvatskog novinarstva. Sudeći po tužnim svjedočanstvima s tribine (o blokiranim računima novinara, o dugogodišnjim parnicama, o “plemenitim” ponudama izdavača da stalno zaposlena novinarka ne dobije otkaz, nego da pređe u RPO status...), možemo se bojati da za novinarstvo dolaze još gora vremena.
Ipak, nije sve tako crno. Ono što nam pruža nadu su tragovi drugačijeg mišljenja i mogućeg otpora. Prvo, Ministarstvo kulture pokazalo je volju za rješavanjem problema i formiralo je četiri radne skupine koje će iznijeti mišljenje o problemu prikrivenog radnog odnosa, o budućem statutu o medijima, o ideji medijskog zadrugarstva i o formiranju “fonda za pluralizam”. Primjer tog Ministarstva pokazuje da i unutar trenutne političke vlasti postoje proturječja i potencijalni prostori sukoba. Drugi trag nade je sama “Novinarska srijeda”. Ukoliko se ova tribina nastavi održavati na ovaj način, ona će postati javna platforma na kojoj će novinari moći formirati zajedništvo i otvoreno progovoriti o svojim problemima. Uz “Novinarsku srijedu”, nadajmo se da će u budućnosti i dalje postojati informativni mediji koji će njihove probleme prenijeti u prostor koji i dalje nazivamo “javnom sferom”.