Ususret objavljivanju zbornika o bilježenju i komodifikaciji nematerijalne kulture, prenosimo ulomak iz uvodnika u zbornik
“Baštinjena tradicija u kontrapunktu sa suvremenošću” i nitko drugi doli “čovjek u središtu zbivanja” bila su ključna mjesta svečanosti organizirane u povodu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, priredbe koja se održala na zagrebačkom Trgu bana Jelačića u noći s 30. lipnja na 1. srpnja 2013. godine. Program se zasnivao na “vrijednostima hrvatskih zaštićenih kulturnih dobara, uključujući UNESCO-ovu reprezentativnu listu”, a njegov je cilj bilo isticanje “reprezentativnosti Hrvatske na području glazbe, književnosti i znanosti”. U prezentacijskom materijalu spomenuta UNESCO-ova reprezentativna lista, izdanak Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine iz 2003. godine, odnosi se na područje takozvane nematerijalne kulturne baštine ili onoga što se nekada nazivalo folklorom, tradicijskom duhovnom kulturom, narodnom umjetnošću, narodnim blagom ili već nekim manje ili više srodnim i sličnim terminima od kojih su svi usko i vjerojatno nerazdvojno povezani s etnologijom i folkloristikom. Na tu se listu proteklih godina periodično uključuje “nova”, kako je UNESCO-ova konvencija naziva, nematerijalna kulturna baština čovječanstva. Zvončari, kraljice ili ljelje, nijemo kolo i umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog zagorja, neki su od elemenata – da nastavimo s terminologijom konvencije – koji su našli svoje mjesto na UNESCO-ovim listama te zatim i u programu proslave pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, a uz svoje navodne antipode: suvremenost i ono što se naziva visokom umjetnošću. Ti su elementi u programu ponekad imali centralno mjesto, a ponekad su bili uključeni gotovo neprimjetno, kao u slučaju spomenutih drvenih igračaka kojima su se djeca-glumci “igrali” zajedno s plastičnim grabljicama dok je Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije zajedno sa Simfonijskim puhačkim orkestrom Oružanih snaga RH prigodno izvodio Sunčana polja Blagoja Berse.
Pristojni i umiveni nacionalni identitet Je li ta proslava bila “koncepcijsko svaštarenje” i “prenatrpavanje važnim odrednicama hrvatske tradicije i identiteta koje svijet ‘mora upoznati’” (H. Prnjak u Slobodnoj Dalmaciji) ili je pak bila riječ o “vrhunskoj realizaciji u okvirima zadane forme” (T. Matasović u Zarezu), nije ono što nas ovdje zanima. Ne želimo se baviti ni time jesu li dukati na ljeljama bili pravi ili lažni, jesu li pjesme i plesove izvodili autohtoni nositelji kulturnih elemenata ili uvježbani zagrebački folkloraši i profesionalni plesači, jesu li nošnje izvođača bile dobro ili loše rekonstruirane. Nije nam važno ni jesu li u izboru i oblikovanju izvedbenih točaka sudjelovali eksperti za pojedina područja tradicijske kulture ili se posezalo za odavno koreografiranim i više puta izvedenim točkama narodnoga blaga te prigodnim opisima reprezentativnih elemenata nematerijalne kulturne baštine, ustvari za promo-materijalima s UNESCO-ovih i srodnih internetskih stranica.
Proslava pristupanja Europskoj uniji mogla bi nam, za ovu priliku, ponuditi nešto drugo. Osim očitih poveznica, poput spominjanja UNESCO-ove reprezentativne liste, s temom ovog zbornika, nudila bi nam, ponajprije zbog premreženosti svojeg sadržaja tradicijskom kulturom, priliku za usporedbu s UNESCO-ovom inicijativom zaštite ili očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Moguće su tu brojne usporedbe, poput one koja bi se usredotočila na problem reprezentativnosti, zatim selektivnosti odnosno izbora jednih elemenata umjesto drugih (za predstavljanje na pozornici ili pak na listi) ili one koja bi se bavila ulogom autoriteta (redatelja ili pak stručnjaka za folklor) i razmjerima utjecaja naručitelja (državne administracije) u pothvatima ovog tipa. Moguće su i usporedbe koje bi bile fokusirane na načine iskazivanja nacionalnog ponosa, predstavljanja raznolikog, ali beskonfliktnog (pristojnog i umivenog) nacionalnog identiteta, kao i na ulogu idilične slike plešućih seljaka u takvim predstavljanjima.
lijepe slike u katalozima Ono što nas je, međutim, potaknulo da se na priredbu posvećenu ulasku u Europsku uniju osvrnemo u ovome tekstu jest nešto drugo. Riječ je, naime, o pitanju ne svodi li se čitav UNESCO-ov projekt zaštite ili očuvanja nematerijalne kulturne baštine – koji uključuje bezbrojne sastanke, konferencije, savjetovanja, radionice, izvještaje, elaborate, predstavke, putovanja, financiranja – upravo na priredbu, na to da odabrani elementi na kraju postanu (ili ostanu, ovaj puta s UNESCO-ovim certifikatom) dio ceremonijalnih proslava i turističke ponude, da postanu “spasonosna okosnica” (B. Pofuk u Večernjem listu) u osmišljavanju kulturno-umjetničkih programa na pozornici, da se rabe u prezentacijske svrhe, kao lijepe slike u katalozima ili na internetskim stranicama. Riječju, da postanu tek proizvod, a sve to unatoč proklamiranoj usredotočenosti UNESCO-a na lokalnu zajednicu i lijepim željama da se upravo njoj dodijeli središnje mjesto i aktivna uloga u očuvanju vlastite kulture u životnom kontekstu, s ciljem da ona, osnažena, u svoje ruke uzme sudbinu svoje kulture. Uzmu li se u obzir suvremene društvene tendencije i imperativi, komodifikacija kulture nije, dakako, neočekivana, ali je potencijalno porazna za samopercepcije zajednica, pojedinaca, struka i institucija uključenih u cijeli proces, za samopercepcije koje pretpostavljaju neki viši stupanj kompleksnosti i sadržajnosti.
Tekstovi u skladu s tradicijom Ključni je ipak problem UNESCO-ova projekta u nuspojavama, odnosno sukobima, presezanjima i gubicima kojih je već priličan broj. Upravo su te, u najmanju ruku, uznemirujuće nuspojave, o kojima se saznaje na marginama velikog UNESCO-ova projekta, a i tada putem tihih ili utišanih glasova sudionika ili promatrača, bile odlučujući poticaj da priredimo ovaj zbornik. U njemu donosimo izbor iz globalno rastuće skupine tekstova zaokupljenih nuspojavama i neuralgičnim mjestima UNESCO-ova i njemu srodnih pothvata. Radi se o tekstovima koji u skladu s tradicijom akademskog pisma kritiku najčešće iznose uz visoku razinu uvažavanja različitih pa i suprotnih perspektiva i mišljenja, a koji se zadržavaju na nekim od sljedećih pitanja: što se događa kada ljudi svoju svakodnevicu ili dijelove svoga života počnu gledati kao baštinu? Kakvu ulogu u UNESCO-ovom projektu ima koncept vlasništva kao ključni problem koji izniče iz implementacije konvencije, a koji ona u potpunosti zaobilazi te ni ne pokušava riješiti? Kakvu ulogu u čitavom procesu imaju međunarodne političke i ine organizacije, nacionalne državne administracije, ali i stručnjaci? Koja je uloga zajednice i što se pod zajednicama podrazumijeva? Tko je u cijelom procesu uključen, tko previđen, a tko možda s namjerom isključen i zašto? Kako se praksa upisivanja na UNESCO-ove liste (koja se čini najvažnijim, a ponekad i gotovo jedinim smislom konvencije) javno percipira? Kako se kultura trži na političkoj i gospodarskoj sceni?