#440 na kioscima

17.12.2012.

Suzana Marjanić  

O dobizmu i društvu razočaranja

S voditeljem Festivala prvih i Studija Artless razgovaramo povodom 10. izdanja Festivala prvih, a s prisjećanjem na prošlogodišnji Festival prvih koji je održan na temu 70+80 (Nepoznata mjesta u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća)


Ovogodišnje deseto izdanje Festivala prvih najavio si kao sažetak proteklih burnih deset godina, i to kao the best off.

Deset godina lijep je broj kad slavimo rođendan djeteta, pak za festival – već je to pozna dob. Ipak Festival prvih uspio se održati svježim proizvodom potencirajući, u svom djelovanju, a u konačnici proizvodeći za svoj program djela, koja se mogu čitati i kao umjetnička, ljudi koji su smatrali kako imaju što za reći u tom trenutku svojih života. Pojasnimo, Festival prvih je stvoren kao internacionalna smotra dostignuća stvaratelja različitih umjetničkih radoznalosti. FP za svaku godinu proglašava temu festivala. Na FP mogli su biti pozvani ili se prijaviti umjetnici, ali i svi ostali Zemljani bez obzira na starosnu dob (uvjet je bio da debitiraju u kategoriji/mediju za koju/i se prijavljuju i da se radovi bave zadanom temom). Dosadašnje teme bile su, brojeći od 2003. godine: Reklamokracija – početak stoljeća u Hrvatskoj obilježio je tranziciju vladavine politike prema vladavini politike reklame i medija, marketinga, PR-a i inih inačica onoga što se danas zove oglašivačka industrija, Genetski modificirani organizmi i biotehnologije (imali smo sreću te godine jer je kod jednog proizvođača u salami deklariranoj kao pileća, pronađena i GMO soja što je izazvalo veliku pažnju medija i posredno učinilo Festival vidljivim), Dominacije (treći FP obilježila je dominacija radova koje su potpisale žene, čime je jasno iskazan prevladavajući diskurs zadane teme), Mine (tema je pročitana i obrađena na dva načina – kao vidljivi problem Hrvatske kao poratne države koja se bavi zaostalim minama i raznim drugim eksplozivnim sredstvima te kao svakodnevni problem u suočavanju s minama koje postavlja društvo), Društvena odgovornost kapitala, Mediji i prava djeteta, Besplatno obrazovanje (festival je održan u vrijeme studentske blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu uz organizacijsku i selektorsku potporu grupe studenata i zahtijeva poseban osvrt), Poslovi sa Suncem, 70+80 (Nepoznata mjesta u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća s posebnim osvrtom na privatne i kulturalne veze s pojedincima, grupama i institucijama na Balkanu).

Festival prvih zamišljen je aktivistički i osim glavnog programa inicirao je kulturne i socijalne aktivnosti. Poticao je rad na projektima koji su tražili zajednički rad umjetnika i neumjetnika, rad ljudi s posebnim potrebama te je promovirao edukacijske sadržaje o novim društvenim problemima (problemi osoba s posebnim potrebama, manjine, rasna nejednakost, pedofilija, nasilje u obitelji, nasilje u sadržajima za djecu, obnovljivi razvoj, socijalna stigmatizacija, rodni problemi, problemi tranzicije itd.). Festival je širio instrumentarij potpore civilnim inicijativama u ovom području te problematizirao odgovornost društvene zajednice, poticao samostalnost i odgovornost sudionika u umjetničkom i proizvodnom procesu te postavljanju pitanja od javnog interesa. Svi programi FP bili su i ostat će besplatni.

Pritom bih napomenuo da Studio Artless ne posjeduje vlastiti ni unajmljeni prostor. Cijelo djelovanje Artlessa odvija se iz privatnog stana od njegova osnutka. Takav način rada nažalost koji put uvjetuje nemogućnost prihvaćanja kompliciranijih organizacijskih poslova. Tako je velika arhiva Studija Artless pohranjena u nekoliko stanova i u jednoj garaži. Arhiva sadrži artefakte, fotografije, tiskani materijal, filmove, stripove, plakate, audio zapise...

Svakako bih u ovom sažetku spomenuo da je Festival prvih 2005. objavio prvi naslov biblioteke Festival prvih Izvor snova Dore Bilić i Tine Müller, s predgovorom Krešimira Bagića. Tim radom 2006. godine tandem osvaja nagradu HDD-a za najbolji grafički dizajn na Izložbi hrvatskog dizajna 0405060 u Zagrebu te Icograda Excellence Award na Izložbi hrvatskog dizajna 0405060 u Rovinju.

Nadalje, 2006. Festival prvih predstavlja se u projektu [prologue] 2 Performativna i (trans) rodna politika & migratorna tijela, u organizaciji ESC, u Grazu te na FemFestu, feminističkom festivalu u Zagrebu s instalacijom, performansom i videoradom Ivane Percl (Hrvatska) i Harisa Rekanovića (BiH).

Spomenuo bih da 2012. Bojan Gagić i Miodrag Gladović na Guthman Musical Competition (Geogia Tech Center for Music Technology, SAD ) dobivaju treću nagradu s radom čija je prva verzija i izvedba bila na FP 2010. godine. Radilo se o pretvaranju Sunčeva svjetla u ton.

DRUŠTVO RAZOČARANJA

Eto, reci nam nešto ukratko o ovogodišnjem programu i gdje će se Festival održati. Moram pridodati da je prošlogodišnji prostor u Pogonu bio odličan izbor.

Ove će nas godine primiti Galerija Prozori u Knjižnici S. S. Kranjčevića u Zapoljskoj 1 u kojoj ćemo 10. prosinca otvoriti izložbu. Cijeli događaj zamišljen je kao uobičajena svečarska akademija s himnom, mjerenjem šećera u krvi, čitanjem poezije, govorima, pjesmom i plesom.

Već tradicionalno s najavom programa tekuće godine prilažem i temu sljedećeg FP. Tako 2013. godine, u vrijeme velikog iščekivanja i kak bu nam bilo zebnje, bavit ćemo se temom Društvo razočaranja. Ceremonija otvorenja bit će 1. srpnja 2013. kad naša Republika ulazi u Uniju. Lipovetsky sintagmom “društvo razočaranja” opisuje duh vremena i daje dijagnozu jedne materijalističke civilizacije profita koja globalno vlada svijetom. 11. FP će zadanom temom dati svoj prilog promišljanju i slavlju ulaska grupe pojedinaca koji kao manipulativni objekt globalnog kapitalizma ulaze u EU zajedno s državom koju smatraju domovinom i nejasnim nacionalnim identitetom. FP dakle želi svojim budućim programom otvoriti niz problema i tema koje će nas u novom velikom društvu mučiti. Prepisat ćemo Lipovetskog još jednom; zanima nas socijalna psihologija ponašanja marginaliziranih društvenih skupina, strategija obuzdavanja slobode putem medijski diktiranog privida blagostanja, porast socijalne anomije i depresije u visoko razvijenim društvima Zapada i slabo razvijenoj Hrvatskoj, poremećaji ekološke ravnoteže, novi kulturni identiteti...

DOKUMENTARAC O KUGLA GLUMIŠTU

U okviru prošlogodišnjega 9. Festivala prvih, koji se održao na temu 70+80 (Nepoznata mjesta u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća s posebnim osvrtom na privatne i kulturne veze s pojedincima, grupama i institucijama na Balkanu), dovršavao si i snimanje filma o Kugla glumištu. Kako si koncipirao navedeni dokumentarni film i kad ćemo ga imati prilike vidjeti?

Film koji u memoriji računala Viktora Krasnića, montažera s kojim radim, čeka svoj završetak, nosi radni naslov Mekani brodovi, po istoimenoj predstavi Kugla glumišta. Problemi s filmom su uobičajeni u tom poslu, naročito za malog producenta, kao što je Studio Artless. Čekamo potpisivanje ugovora s televizijom Srbije kako bismo mogli legalno koristiti dokumentarne materijale koji su mi izuzetno važni. Film je linearne dramaturgije, školski jasan i precizno određen u vremenu u kojem je Kugla glumište djelovalo. O Kugli govore ljudi koji su tada proizvodili predstave i akcije. Priča je podržana arhivskim materijalima Kugla glumišta, Hrvatske televizije i čekamo još RTS.

Molim te, ukratko nas podsjeti na prošlogodišnje izdanje kada smo doista mogli vidjeti gotovo sve predstavnike/ice te alternativne scene sedamdesetih i osamdesetih. Osobno će mi ostati u sjećanju remake Kamenoga plesa Emila Matešića kao i koncert grupe TIG, čiji je jedan od osnivača tvoj prijatelj iz burne mladosti Zlatko Burić Kićo.

Devetim festivalom 2011., koji spominješ, želio sam inicirati brigu za arhiv nekoliko umjetničkih grupa i umjetnika koji su djelovali u tom periodu. Prvotna nakana bila mi je suradnju ostvariti s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu, ali nažalost to mi nije uspjelo. Ostalo je za neka druga dobra stara vremena. Ipak, činjenica je kako MSU nema u svojoj zbirci ništa od radova Kugla glumišta, Ulješure, ZZOT-a, Uplašenih žirafa, Mirjane Vukadin, Helene Klakočar...  Deveti FP bio je, eto, zamišljen izuzetno ambiciozno i za moju malu ekipu predstavljao je veliki organizacijski izazov. Naime, za razliku od današnjih umjetnika svih vrsta koji su PR-ovski odgojeni i pojavit će se u raznim prigodama i prilikama, nekadašnji su pripadnici scene, koju danas lako detektiramo kao nezavisnu, skeptični i teško nagovorljivi na javno otkrivanje. Jedan dio njih tako je ostao i dalje sakriven, kao recimo Ratko Danilović, ex Sexa, koji je po mom mišljenju izuzetno važna figura naše suvremene scene. Ali nevidljiv je i izrazito skeptičan prema pojmu art.

Za program koji je bio ponuđen motivirao me je višak interesa za razdoblje kojim smo se bavili, a manjak informacija. Zatim, važno je bilo i posezanje za arhivom Kugla glumišta koju sam koristio za rad na dokumentarnom filmu o grupi. Tu su se pak kontinuirano pojavljivala imena članova drugih grupa od kazališnih do bandova. Na kraju, radilo se i o ponovnom preispitivanju i vlastitog arhiva. Odabir se na kraju zaustavio na mogućem; u program su pušteni Coccolemocco, Kugla glumište, Ulješura, Kit, Uplašene žirafe, D.B. Indoš, Emil Matešić, Boris Bakal, stripovi grupe ZZOT, Udarna grupa Poskok, poezija Ivana Čuljka, Zdenka Franjića i Damira Karakaša Klita, radovi Greinera & Kropilaka i čudo sjajnih muzičara. Zanimale su me dakle nepoznate umjetničke prakse 70+80 godina XX. veka u nedovršenom izboru performansa, instalacija, animiranih filmova, stripa, filmova, glazbe, plesa, poezije... Odabrano mjesto akcije bio je Pogon Jedinstvo i to Velika i Mala dvorana na Trnjanskom nasipu bb. Festival je otvoren 8. prosinca 2011. nastupom Zdenka Bužeka, Nikole Iskre, Nebojše Stijačića, Petra Miučina i Ivana Kucine ujedinjenih u Udarnoj grupi Poskok. Na programu Poskoka bio je happening Zdenka Bužeka U. G. Poskok party 2011., instalacija Ivana Kucine Pitanje, performance Nikole Iskre Otkrivanje bista članova U.G. Poskok, performance/recital Sećanja Petra Babe Miučina i gošće grupe Biljane Cincarević iz Beograda. Greiner i Kropilak su predstavljeni faktima – izložbom, fikcijom – odabirom tekstova i filmom koji je o njima snimljen za HRT. Bilo mi je izuzetno važno dati vremena i mjesta i Zdenku Franjiću i njegovom suburbanom DJ Zdeni s Malim Fuk recitalom. Svoj nastup izvedbom tonskog kolaža RevoxTeka D. B. Indoš podnaslovio je kao postojanje zvukom, postojanje smeđom vrpcom, postojanje glasom i uz podršku 2 magnetofona Revox, Mahnitog Trombona, 1 Bravarskog stola s 3 opružne ladice, 1 metalnog megafona, zvukova iz predstava Konjski rep, Školski autobus, Žestoka vožnja, Lajka, Čovjek-vuk, Vrata, Sin, Teretni čovjek i Zeinimuro. Podrška su mu bili Miro Mance i Damir Prica Kafka kao i animirani filmovi Nicole Hewitt. Iz Beograda sam dovukao Dušana Kojića Koju (Disciplina Kičme, ex Šarlo Akrobata) i Srđana Markovića Đilete (Supernaut, ex Radnička kontrola) i pridružio im Jurija Novoselića (Psihomodo Pop, ex Film) i Srđana Gulića (ex Haustor) i nazvao ih za potrebe FP-a kratko JKĐG. Ta postava nekad je svirala live uz izvođenje predstave Posljednja ljubavna afera Kugla glumišta na sceni Studentskog kulturnog centra u Beogradu. Svirali su gledajući dva kratka igrana filma koja su se vrtjela kao integralni dio predstave. Cijelu svirku smo snimali i sada imamo novu snimku jer, pogađaš, stara nikad nije snimljena. Zanimljivo je kako je Koja svirao solo gitaru, a ne bas – sjećajući se nastupa u predstavi. Filmovi koje smo vrtjeli bili su Prozor i Tvornički san iz predstave grupe Ulješura Ende oder wende te U kanalima ili ne za novac rođeni Od vječnosti dodavde i Kamen Zlatka Burića Kiće. Tonski su snimljeni koncerti grupe Cockpit Music iz Danske te Telephatic International Group u sastavu Zlatko Burić Kićo, Henning Frimann s gostima Damirom Pricom i Goranom Šuljićem. U vrijeme njihovog nastupa Emil Matešić i Henning Frimann izveli su remake Kamenog plesa iz filma Kamen. U programu smo još ugostili Borisa Bakala s performansom Happiness te aktivirali radove grupe ZZOT – Manifest i stripove te prikazali nepoznate animirane filmove Helene Klakočar Bez naslova i Nostalgiju Mirjane Vukadin. Kazališna družina Coccolemocco podržana je projekcijom fotografija kultne predstave Jedan dan u životu Ignaca Goloba, a radovi Milana Manojlovića Mancea projekcijom animiranog stripa Zeinimuro.

UDARNA GRUPA POSKOK

Pritom si odlično osmislio i web-stranicu s osnovnim podacima o navedenim skupinama koje smo mogli vidjeti na tom 11. izdanju Festivala prvih. No, ipak, reci nam nešto malo više o multimedijalnoj Udarnoj grupi Poskok pored onih informacija koje možemo pronaći na web-stranici http://www.studio-artless.hr/?q=hr/node/99. Osobno me zanima Intervencija Zagreb 85, u okviru koje je U. G. Poskok predložila jedanaest intervencija za tu priliku, koje su bile, kako dalje čitamo na toj web-stranici, toliko radikalne da je samo jedna prihvaćena, za koju je organizator u konačnici ipak našao drugog izvođača.

Prema Bužekovu sjećanju, o tom nesudjelovanju U. G. Poskok na Intervenciji ‘85 mogao bi se snimiti cijeli dokumentarac. Bio je to, naravno, nesporazum između organizatora i članova grupe. U to vrijeme organizatori takvih priredbi su uglavnom bili omladinski komunistički aktivisti, a ne ljudi koji bi se ozbiljno bavili umjetnošću, tako da su za njih naši prijedlozi bili zastrašujući, dok su za nas umjetnike oni bili nešto sasvim prirodno. Jedan od mojih prijedloga, npr. je bio da spalim na roštilju knjige iz vlastite kućne biblioteke ispred Sveučilišne knjižnice (tada na Marulićevom trgu). Spaljivanje knjiga koje sam do tada čitao za mene je bilo osobno razračunavanje s vlastitom prošlošću, duhovni čin čišćenja, koji nije imao nikakve veze ni s autorima knjiga, u smislu da njih treba spaliti, niti s društvenim zbivanjima, a još manje s politikom toga doba. Međutim, organizatori su to doživjeli kao nekakav neonacistički čin. Drugi prijedlog je bio da se snimi kratki film u kojem prelazim rijeku Savu po luku željezničkog mosta kraj Savskog mosta, s kojega je trebalo snimati taj prelazak. Taj prijedlog je odbijen s objašnjenjem da se ne smiju snimati javni objekti od vitalnog značaja bez posebne dozvole policije. Tako su redom bili odbijani svi prijedlozi dok nismo došli do posljednjeg, a to je bilo oslikavanje prostora ispod željezničkog nadvožnjaka kod Studentskog centra koji služi za plakatiranje. Rekli su, e, to bi moglo proć’, i nakon tog razgovora više nas nitko nije zvao. Nekoliko dana poslije toga iz tramvaja sam vidio kako netko oslikava tu površinu. Možda će to nekom zvučati čudno, ali kada danas razmišljam o grupi Poskok, mislim da je naš najveći uspjeh bio u tome što smo stalno bili odbijani. Nesudjelovanje je preraslo u konceptualni umjetnički čin.

KUPUS VIDOVNJAK

Na ovogodišnjim Perforacijama mogli smo pogledati tvoj eksperimentalni film Cabbage Clairvoyant, na temu tzv. teorije zavjere. Kakva su tvoja razmišljanja o svemu onome što nam podastire npr. David Icke, eto, pa i o tome da je i UN organizacija koja proklamira novi svjetski poredak koji nalažu iluminati?

Cabbage Clairvoyant iliti Kupus vidovnjak dio je većeg projekta čiji je sljedeći nastavak u tijeku. Za raspisani natječaj HAVCA završavam prijavu za film u kategoriji eksperimentalnog filma. Tim sam filmom otvorio sebi jedan novi prostor u kojem se sada valja okušati. Zanimaju me dakle filmovi u kojima se neki dijelovi igraju uživo. Priča o tajanstvenom začeću i djelovanju bića koje je napola kupus, a napola čovjek i koje ima moć vidovitosti okvir je koji se može nasloniti na teorije zavjere i istine Davida Ickea, ali moj posao tu ipak prestaje. Prostori u kojima stanujemo ja i Paranoja nastaju u domaćim medijima i potezima domaće politike. Hrvatska se suzdržala pri glasovanju o budućoj državi Palestini. Zašto? Pitat ću Cabbage Clairvoyanta pa javiti čitateljima Zareza.

DISKRIMINACIJA NAD GENERACIJOM 55+

Često u svojim projektima surađuješ upravo s generacijom starije životne dobi ili ne baš poželjnim pripadnicima ovoga društva. Koliko se sjećam, prvi si puta suradnju s osobama treće životne dobi ostvario u Projektu Carmen (projekt strpljenja i slušanja). Eto, molim te, ukratko nas podsjeti na takve oblike suradnji u svojim projektima.

Pa ja sam sâm već u dobi od 55+, što bi značilo da sam za industriju zabave škart, a za državu preskup za održavanje. Zato sad surađujem na takvim projektima sâm sa sobom. Najčešće se borim protiv svog Uma. Zbog toga sam na natječaj galerije VN prijavio rad AGEIZAM. Ponukan sam bio jasnom željom organizatora navedenom u natječaju da se ograniči sudjelovanje starijim umjetnicima. Evo dijela teksta natječaja za 2013. godinu: “Galerija VN poziva umjetnike i kustose da se prijave na natječaj za izložbu u Galeriji u 2013. godini.

Prednost pri selekciji projekata imat će umjetnici mlađe generacije”. Gerontolog Robert Butler je 1969. godine definirao ageizam kao specifičan oblik diskriminacije koji predstavlja nepriznavanje ili ograničavanje prava starosnih skupina.

Rad Ageizam, koji sam prijavio, zamislio sam u formi izložbe pri čijem se otvorenju odvija performans. Na zidove galerije želim postaviti fotografije/aktove članova Umjetničkog savjeta Galerije VN Vesne Čabrić, Jasne Jakšić, Daniela Kovača, Ines Krasić, Olge Majcen Linn, Sunčice Ostoić i Sabine Sabolović, i moje malenkosti. Tijekom otvorenja publika će moći odgovarati na pitanja koja će im postaviti umjetnik.

Slažete li se s tvrdnjom da stare osobe nisu kreativne ni produktivne?

Slažete li se s tvrdnjom da su stare osobe osamljene?

Slažete li se s tvrdnjom da su starije osobe religioznije?

Slažete li se s tvrdnjom da su stare osobe nepredvidljivog ponašanja?

Slažete li se s tvrdnjom da su starije osobe krutih stavova?

Slažete li se s tvrdnjom da se u jeziku kao i u medijima koriste razna pogrdna imena za starije osobe?

Slažete li se s tvrdnjom da se u suvremenom društvu starost i smrt izjednačuju, te se strah od smrti reflektira u strah od starosti?

Slažete li se s tvrdnjom da je strah od smrti najizraženiji u zapadnom društvu i to prvenstveno stoga što se na smrt gleda kao na pojavu koja je izvan ljudskog životnog ciklusa, a ne kao na prirodan i neizbježan dio života?

Slažete li se s tvrdnjom da je starost doba mira i vedrine?

Pogodite koliko koja od osoba na izloženim fotografijama ima godina?

Slažete li se s praksom da prednost pri zapošljavanju imaju mlađe generacije?

Slažete li se s praksom da prednost pri selekciji projekata na natječaju Galerije VN za godinu 2013. imaju umjetnici mlađe generacije?

Slažete li se s tvrdnjom da stare osobe ne zanimaju seksualni odnosi?

Slažete li se s tvrdnjom da je... i tako u nedogled.

Većina pitanja složena su po brošuri Seksualnost u trećoj životnoj dobi: Identifikacija i uklanjanje postojećih predrasuda autorica Ivane Dijanić Plašć i Maje Mamule iz 2007. godine.

Vratimo se na spomenuti dokumentarac i arhiv Kugla glumišta, s obzirom na to da je mlađa generacija (upravo ona 35 minus) zainteresirana za rad te naše alternativne kazališne trupe u kojoj si i sâm stvaralački izgarao. Možeš li detektirati svoje izjave u razgovoru koji je poznat kao Kugla govor, a objavljen je 1980. u studentskom časopisu K (“Kugla govor”, 1980. Razgovarao Ivan Mor. K – časopis studenata komparativne književnosti 4-5:76-91.)?

Ne mogu. Kao što rekoh ja sam 55+. Ne sjećam se.

S obzirom na snimljene materijale o Kugla glumištu, reci nam s kojim si sve bivšim članovima Kugla glumišta razgovarao?

Za film su pristali biti snimljeni i sjećati se Damir Bartol Indoš, Zlatko Burić Kićo, Zoran Fiolić, Hrvoje Grgić, Neven Jurić Nenči, Kruno Mavar, Jurij Novoselić Kuzma, Dragan Ruljančić, Igor Šuljić, Anica Vlašić-Anić, Milan Ciki Vukšić, Dragan Ruljančić, Nenad Bujanović, Ante Pamuković, Naco Oster, Branko Sviben i, eto, ja. Od gostiju tu su Branko Matan, Gordana Vnuk, Branko Brezovec, Miki Milutinović, Branislava Stefanović, Ladislav Galeta, Borka Pavičević, Jovan Ćirilov, Zorica Jevremović... Ako sam koga zaboravio nek’ se ne ljuti.

U razgovoru s Brankom Kostelnikom za njegovu knjigu za Kuglu-bend istaknuo si sljedeće članove koje je okupio Zoran Šilović Šilo: Hrvoje Grgić, Neven Nenči, Zoran Filović, Jurij Novoselić Kuzma, Paolo Sfecci, Igor i Goran Šuljić pa Haustorova bas-sekcija – Santro, Capri i Igor Pavlica te Sunčica Slamnig, kao i pjevači. Na koji su način izvodili glazbu u okviru izvedbi Kugla glumišta?

Ne sjećam se tog razgovora, ali danas znam, nakon razgovora vođenih za film, kako je Šilo bio u Kugli prvi i glavni glazbenik i kapel majstor velikog Kugla benda. S njim su iz vremena predstave Ljubav i pamćenje ostali Neven Jurić Nenči i Hrvoje Grgić Grga te Zoran Fiolić koji je bio posuđivan pa kooptiran iz Coccolemocca. Kasnije su došli Jura Novoselić i braća Šuljić koji su – redom – Igor pa Goran vodili Kugla-bend nakon što je Šilo odlučio povući se.

POSLJEDNJA LJUBAVNA AFERA

Kao osnivači Kugla glumišta slove Zlatko Burić Kićo, Dunja Koprolčec i Zoran Šilović. Međutim, koja je uloga u tim inicijalnim danima Zlatka Svibena i Nace Ostera?

Nakon kopanja po Kuglinoj ostavštini i iz razgovora s prijateljima i kolegama djelovanje Kugla glumišta dijelim u tri faze. Prvu karakterizira okupljanje nukleusa grupe i promjena strukture i načina organiziranja nekadašnjeg Studentskog satiričnog glumišta te promjena imena u Kugla glumište. Tu je neosporna zasluga Zlatka Svibena koji je u grupu dovukao Zlatka Burića i Dunju Koprolčec. Naco Oster je znao poemu Salvadora Dalíja izgovoriti na sceni, pred publikom i tako je nastala predstava Ljubav i pamćenje. U to vrijeme u grupi su i Darko Blaslov, Anica Vlašić, Vladimir Dajković, Branko Milković, Smiljana Jelčić Ivanušić i…

U vrijeme predstave Ljubav i pamćenje na ispomoć oko scenografije u grupu ulaze i Damir Bartol Indoš, Kruno Mavar, Milan Ciki Vukšić, Ljupka Mišljenčević, ja... tko li još? Grupa izlazi na ulicu predstavom Doček proljeća i ta faza traje sve do predstave, akcije 16.00. Nakon toga se grupa dijeli na dva dijela – veselo zvanih frakcijama – koje stvaraju predstave Afera Gigan i Posljednja ljubavna afera. Nakon tih predstava kraj rada grupe obilježava predstava Rez na nebu, koju su osmislili i igrali ljudi tzv. meke frakcije, iako je predstava bila neuobičajeno mračna te Indoševo djelovanje pod imenom Kugla.

Gordana Vnuk navodi da se u predstavama Doček proljeća (1977.) i Mekani brodovi (1977.) još uvijek osjećao utjecaj ambijentalnih predstava, spektakla britanske grupe Welfare State International, za razliku od kasnijih projekata – npr. Bijela soba (1978.), Posljednji sati gospodara Ledenih strojeva (1978.), Priča o djevojci sa zlatnim ribicama i cirkusu Plava zvijezda (1979.), Kugla Cabaret (1981.). Međutim, Višnja Rogošić pridodaje kako su Bijela soba i Posljednji sati gospodara Ledenih strojeva ipak ambijentalne predstave.

Trebaš li moj opinion o tim predstavama, danas s distance vidim Doček proljeća kao niz nepovezanih performancea u kojima akteri sagrade cjelinu tek puštanjem publike u prostor igre. Zasebne slike bile su bliske konceptuali. Poimanje i korištenje scenskog vremena tih predstava duguje utjecaju Boba Wilsona. Da si me tada pitala što radim u toj predstavi, odgovorio bih samo – mazim se s djevojkom u bijelom perju. Djevojku je igrala Anica Vlašić.

Mekani brodovi su čvršće i jasnije forme, iako i dalje koriste niz izmještenih slika/socijalnih situacija kao gradbeni dio priče. No svakako bih i njih potvrdio kao ambijentalnu predstavu jednako kao i Bijelu sobu, Gospodara, Plavu zvijezdu. Tek je Kugla Cabaret predstava koja izmiče ambijentalnosti.

I završno, koliko je Kugla glumište u svojoj est/etici polazilo od koncepata Living Theatrea Judith Maline i Juliana Becka?

Radeći na filmu o Kugli doticali smo se u razgovorima utjecaja na Kugla glumište. Bio sam iznenađen tvrdnjom Zlatka Burića kako je na Kuglu više utjecao Bob Wilson te američki underground film, nego Welfare State. Spominjali smo Bread and Pupett, zatim Farida Chopela, siguran sam i za braću Marx i Monty Python, te niz bandova featuring The Doors. Living Theatre se nije spominjao.

preuzmi
pdf