#440 na kioscima

18.11.2016.

Mirela Holy  

O molitvenim sačekušama

Inicijativa "40 dana za život" po mnogo čemu predstavlja lošu i protuustavnu eskalaciju aktivnosti pro-life skupina.


 

U zadnjih par godina u Hrvatskoj svjedočimo jačanju, ili barem daleko većoj vidljivosti, konzervativno-klerikalnog pokreta. Točnije, otkako je Željka Markić i njena sljedba okupljena u udruzi "U ime obitelji" uz svesrdnu pomoć Katoličke crkve i HDZ-a pokrenula referendumsku inicijativu o ustavnoj definiciji braka. Ovaj se besmisleni i skupi referendum, na sramotu Hrvatske, održao 1. prosinca 2013. godine, a na njemu su državljanke i državljani Lijepe nam Naše odlučivale/i žele li da se u Ustav Republike Hrvatske prenese definicija o braku kao zajednici žene i muškarca iz Obiteljskog zakona. S obzirom na činjenicu da je Zakon o referendumu prethodno promijenjen u dijelu koji se odnosi na valjanost referenduma u odnosu na izlaznost birača (zbog bojazni da referendum o ulasku RH u EU neće biti važeći zbog moguće male izlaznosti), te da je gotovo dvije trećine birača koji su pristupili referendumu glasalo ZA ovu inicijativu, u hrvatski Ustav unesena je definicija "Brak je životna zajednica žene i muškarca". Iako je na referendum izašlo manje od 50% birača, točnije 37,9%, klero-katolička revolucija je na kraju 2013. godine izborila prvu pobjedu.

Nažalost, bila je to velika pobjeda jer je referendum o ustavnoj definiciji braka tek treći uspjeli referendum u neovisnoj Hrvatskoj i prvi koji je raspisan na temelju prikupljenih potpisa državljana. Druga dva su bila daleko svrsishodnija jer se na prvom glasalo o hrvatskoj samostalnosti 1991. godine, dok se na drugom, održanom 22. siječnja 2012. godine, glasalo o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Željka Markić i njena sljedba opravdano su likovali jer je uspjeh tog referenduma uskogrudno vjersko poimanje obitelji izjednačilo po važnosti s pitanjem neovisnosti države i pristupanjem države u EU. 

Osokoljeni tim uspjehom, konzervativni dijelovi društva krenuli su sve agresivnije nametati vjerski svjetonazor, posve jasno iskazujući ambiciju da svoja vjerska uvjerenja nametnu kao zakonom propisani standard. Ove godine, točnije 21. svibnja 2016., u Zagrebu smo imali novu demonstraciju ove ambicije – mirni mimohod/prosvjed "Hod za život" koji je organiziran u cilju zakonske zabrane pobačaja. Akcije za zabranu pobačaja nastavljene su i u drugom dijelu godine putem inicijative "40 dana za život" koja se svodi na organizaciju molitvenih sačekuša za zabranu abortusa pred cijelim nizom hrvatskih bolnica u kojima se obavljaju pobačaji. 

 

Zloupotreba vjeroispovijedi

 

Za razliku od "Hoda za život" koji se mnogim progresivnim pro-choice građanima i građankama Hrvatske nije svidio, ali je organiziran kao mirni prosvjed sukladno hrvatskim zakonima i članku 42. Ustava RH koji određuje, citiram: "Svakom se priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom.", "40 dana za život" po mnogo čemu predstavlja lošu i nezakonitu eskalaciju aktivnosti pro-life skupina. Naime, molitvenim sačekušama kojima se nesretne žene koje idu na abortus (ne zato što im je to hir ili iz obijesti) dočekuju pred bolnicama, ozbiljno se narušavaju članci 35. i 37. Ustava Republike Hrvatske koji se nalaze u ustavnim odredbama o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Članak 35. Ustava RH određuje, citiram: "Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti." Članak 37. Ustava propisuje, citiram: "Svakom se jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka… Zakonom se uređuje zaštita podataka te nadzor nad djelovanjem informatičkih sustava u državi. Zabranjena je uporaba osobnih podataka suprotna utvrđenoj svrsi njihovoga prikupljanja." 

Potpuno je jasno da su molitvene skupine koje su sačekivale žene naručene za abortus imale informacije s kojima prema Ustavu RH nisu smjele raspolagati te da su tim sačekušama organiziranim na temelju informacija s kojima nisu smjele raspolagati ozbiljno ugrožavale dostojanstvo tih žena. Iako su pro-life pojedinci molitvene sačekuše opravdavali pozivajući se na članak 40. Ustava RH koji propisuje, citiram: "Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.", potpuno je jasno da se pravo na vjeroispovijed ne može zloupotrebljavati tako da se ugrožava dostojanstvo druge osobe i tako što se krši pravo na tajnost podataka žena koje idu na abortus. 

Čini se da je toga postala svjesna i Katolička crkva koja se diskretno ogradila od molitvenih sačekuša putem monsinjora Mate Uzinića sredinom listopada 2016. godine. Naime, odgovor biskupa dubrovačkog mons. Uzinića na konferenciji za novinare na kraju jesenskog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije na pitanje o molitvama u organizaciji inicijative "40 dana za život" bio je da "molitelji za život ispred bolnica nisu ondje u ime Katoličke crkve, nego u svoje osobno." Ipak, Katolička crkva se ne odriče molitelja pa je monsinjor Uzinić u istoj prilici izjavio da molitelji "imaju podršku biskupa i crkvenih vlasti" (ibid.) 

 

Spremanje problema pod tepih

 

Takvom taktikom "malo povuci, a odmah potom potegni" Katolička crkva i iz njenog krila izrasle inicijative poput "Hoda za život" i "40 dana za život" iskazuju nimalo duhovnu, već potpuno svjetovnu, pače političku ambiciju za zabranu pobačaja koji je u Hrvatskoj legalan od 1952. godine. U Hrvatskoj je još uvijek na snazi Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine kojim je zakonski omogućen prekid trudnoće do 10. tjedna koji se može izvršiti na zahtjev trudnice. Ukoliko se radi o dugotrajnijoj trudnoći, dakle o onoj dužoj od 10. tjedna, na zahtjev trudnice ili na prijedlog njenog liječnika uz, naravno, pristanak trudnice, odluku o prekidu trudnoće donose odgovarajuće komisije pri bolničkim ustanovama ili ginekološko-porodničkim odjelima na temelju pravnih, etičkih i medicinskih argumenata kako bi se sačuvao život trudnice ili njeno mentalno i fizičko zdravlje, kako bi se prekinulo trudnoću kod koje se sumnja da bi dijete imalo kongenitalne poremećaje koji bi bili fatalni ili povezani sa značajnim morbiditetom; ili pak kako bi se selektivno reducirao broj fetusa u cilju smanjenja rizika povezanog višefetusnom trudnoćom.

Iako je i danas važeći zakon na snazi od 1978. godine, Hrvatska u usporedbi s drugim zapadnim državama ima relativno dugu tradiciju legaliziranog pobačaja. Naime, u Hrvatskoj je kao dijelu Jugoslavije pobačaj legaliziran još 1952. godine putem Uredbe o postupku za dopušteni prekid trudnoće. Daljnje liberalizacije pobačaja u ex Jugoslaviji dogodile su se 1960. i 1969. godine kada je donesen Opći zakon o prekidu trudnoće. S obzirom na činjenicu da je Ustav SFRJ promijenjen 1974. godine te da je tim promjenama ova problematika 'spuštena' na nadležnost republika i pokrajina, Socijalistička Republika Hrvatska je 1978. godine usvojila Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. 

U Hrvatskoj je liječnicima ginekolozima koji zbog svojih vjerskih uvjerenja ili etičkih razloga ne žele raditi pobačaj omogućen prigovor savjesti. Prema podacima iz 2006. godine, 70% liječnika se pozivalo na prigovor savjesti. S obzirom da je s jačanjem konzervativne vjerske revolucije pojačan društveni pritisak na liječnike, sve manji broj ginekologa izvodi pobačaje, pa je danas vjerojatno i daleko manji postotak ginekologa koji izvode pobačaje no 2006. godine. Ovakvoj društvenoj klimi u kojoj sve više jača histerija na temu pobačaja pogodovalo je i kalkulantsko, neodgovorno i nesekularno, dakle protivno ustavu RH, postupanje Ustavnog suda koji je tek nedavno, točnije u listopadu 2016. godine, iz ladice izvukao 25 godina stari zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece i otvorio raspravu o tom pitanju. 

Nažalost, ništa odgovornije nisu se ponašali ni dosadašnji sazivi Sabora i dosadašnjih 14. Vlada Republike Hrvatske koji su pitanje pobačaja tretirali kao malu, prljavu, sramotnu tajnu s kojom ne žele imati posla, ili kao vrući krumpir koji treba prebacivati iz ruke u ruku, ništa ne rješavajući po tom pitanju. Naime, sve su Vlade bile svjesne toga da otvaranje pitanja pobačaja otvara vrata političkog pakla koji je jako riskantan za sve populizmu sklone opcije, a budimo realni, to su sve političke opcije koje danas predstavljaju parlamentarnu opoziciju i poziciju. Konzervativne, desne opcije žele se prikazati kao pro-life opcije, no svjesne su toga da bi udovoljavanje zahtjevima Hodača za život i pripadnicima inicijativa "U ime obitelji" i "40 dana za život" izazvalo ogroman revolt kod većine građana koji pripadaju centrističkim, lijevim, liberalnim i progresivnim opcijama, da ne govorimo o katastrofalnim zdravstvenim posljedicama za žene koje bi pobačaje i dalje izvodile, ali ovaj put rizično. 

Znaju i kakve bi političke posljedice bile u slučaju smrti žene ili žena koje bi nakon zakonske zabrane pobačaj odradile na rizičan način. Lijeve, progresivne opcije s jedne pak strane ne žele previše "čačkati" po ovom pitanju u pokušaju da ne izazivaju konfrontaciju s vrlo moćnom Katoličkom crkvom, a time i mnogim biračima na koje Crkva i danas ima veliki utjecaj. S druge pak strane boje se potezati pitanje modernizacije zakonskog rješenja pobačaja, kako ono ne bi dovelo do restrikcija, odnosno moguće suspenzije pro-choice zakonskog rješenja. 

I zbog toga se u ovih 25 godina samostalnosti Hrvatske pitanje pobačaja neodgovorno "sprema pod tepih". Umjesto da se svim pro-life zagovornicima i zagovornicama jasno dalo do znanja da se njihova vjerska uvjerenja poštuju i dalje će se poštovati, ali da ta vjerska uvjerenja ne mogu krojiti zakone u prema Ustavu Republike Hrvatske sekularnoj državi, odnosno da novi Zakon o pobačaju može biti samo liberalniji u smislu poštovanja prava žene na izbor, kontinuirano se politički kalkuliralo i nepotrebno stvaralo tenzije u društvu oko pitanja oko kojeg se to nipošto nije smjelo učiniti.

Statistika, uostalom, govori da je u Hrvatskoj 1990. godine bilo približno 39.000 pobačaja te da je taj broj još 2004. godine pao na nešto više od 5.000 pobačaja. Ovaj pad broja pobačaja nesumnjivo upućuje na zaključak da se pad broja pobačaja neće postići zabranom pobačaja (jer u spomenutom razdoblju abortus uostalom i nije bio zabranjen), već boljom informiranošću o metodama prevencije trudnoće te korištenja prezervativa i kontracepcije. Pametnome dosta. 

 

preuzmi
pdf