Opera za tri penija
U Hrvatskoj se, čini se, njeguje tradicija čudnog ponašanja izvršne vlasti, napose Premijerâ. Kazavši čudno, ne mislimo ovdje nužno na političke ili ekonomske poteze koji neizostavno izazivaju čuđenje građana, javnosti, oporbe i inozemstva, nego uistinu čudnovate eskapade istaknutih političkih figura na izloženim pozicijama izvršne vlasti. Ako ćemo zanemariti, kao seksističko i politički nekorektno, osvrnuti se na broš-komunikaciju bivše premijerke Kosor, ili neobične neverbalne strategije u komunikaciji s tadašnjim kolegom Pahorom u kontekstu iznimno osjetljivih pregovora (ipak je osobni stil u pitanju!), prisjetimo se ostavke Ive Sanadera, do danas neobjašnjenog postupka, odnosno čina. Ni remetinački staž ni sudničke sapunice nisu donijele odgovor na vrlo čudan postupak. Jednako se ponaša i recentni premijer Milanović. Umjesto jasnog odgovora na jednostavno pitanje, slušamo o opasnosti istjerivanja King Konga iz lisičjeg brloga, o potrebi da bezuvjetno vjerujemo vladi koja navodno zna što radi, da neugodna korespodencija s Bruxellesom uopće nije neugodna, zapravo da skoro i ne postoji, ili da nas čitav cirkus oko tri dana prije prijema u Uniju promijenjenog zakona neće koštati ni jednog penija ili funte.... Zašto penija i funte (a ne centa i eura), zašto bezuvjetno vjerovati, i kakav bi i koji to mogao biti King Kong, o svemu tome bruje mediji već tjednima. Ipak, najzanimljivije pitanje ostaje upravo ovo o nastavku čudne tradicije čudnog ponašanja. Na mogući nonšalantni odgovor; “ne znate vi što se iza brda valja (što se u lisičjoj rupi skriva)!” jedini je normalan odgovor pitanje: “Nije li vrijeme da napokon saznamo?”
Pa koliko god funti ili eura stajalo.
(Nenad Perković)
Strategija u ništa
Vlada Republike Hrvatske je 16. rujna 2013. predstavila Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije. Javna rasprava o ovom dokumentu trajat će iduća dva mjeseca. Radnu verziju strategije predstavio je Neven Budak, redovni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i premijerov posebni savjetnik za znanost. U medijima se već duže neopravdano ističe najvažnija promjena strategije prema kojoj osmogodišnje osnovnoškolsko obrazovanje postaje devetogodišnje. Međutim, najznačajnija promjena je ona iz radnih prava nastavnika čiji će se rad prema zaključcima radne skupine licencirati što će se izravno odraziti i na njihova primanja. Zanimljivo je da cijela strategija naglašava usklađenost s globalnim i razvojnim trendovima ne dovodeći u pitanje njihov smjer kao ni ekonomski smjer državne politike. Prema dosad utvrđenim praksama zadnjih nekoliko vlada, taj smjer zasigurno nije obećavajući ni za “korisnike“ samog sustava (učenike i studente), a ni za zaposlene u sustavu. I dok osnovno i srednje obrazovanje ostaje nezanimljivo poduzetničkim “ inovacijama“, visoko obrazovanje i znanost u budućnosti očekuje značajniji upliv tržišnih inicijativa. Izjave nadležnih u posljednje vrijeme to jasno daju do znanja: premijerova izjava po ulasku Hrvatske u EU da znanje jest roba sad je “ uljepšana“ i izjavom ministra Jovanovića da ovaj sektor svoje financije ne smije tražiti samo u proračunskim okvirima. Na deklarativnoj razini, strategija naglašava potrebu izgradnje sustava kvalitetnog i cjeloživotnog obrazovanja koji će doprinositi boljitku cijelog društva. Iza ovih lijepih riječi krije se dodatno fiksiranje stanja čije obrise nalazimo u zakonskim i podzakonskim aktima koji su posljednjih godinu i pol stigli s adrese MZOS-a na Donjim Sveticama. Od mnogih zamisli na tragu liberalizacije i deregulacije cijelog sektora opet u oči upada ona koja se tiče “ sistematizacije radnih mjesta“ u sustavu visokog školstva po načelu: jedna katedra jedan čovjek, što dugoročno znači ograničen pristup mlađih znanstvenika obrazovno-istraživačkom sustavu. Brojni članovi vladinog tima za izradu strategiju svjesno su, očito, prečuli glasove koji posljednjih nekoliko godina upozoravaju na pogrešan reformski smjer svih dosadašnjih MZOS-ovih postava. Riječ je o glasovima ne samo studentske populacije koja je prva prepoznala te tendencije još 2009., nego i akademskih radnika udruženih u sindikat Akademska solidarnost čija Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju nudi posve drugačiju sliku ovog sektora na tragu veće socijalne osjetljivosti i slobode znanstvenog djelovanja od tržišnih diktata. Njima se u posljednje vrijeme pridružuje i čelništvo Sveučilišta u Zagrebu koje se otvoreno suprotstavilo politici smanjenog proračunskog financiranja sustava koje zagovara resorni ministar. Drugim riječima, Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije samo je očekivani nastavak postojeće politike.
(Mario Kikaš)
Njemačka i EU po starom
Povijesna pobjeda građanske desnice na parlamentarnim izborima u Njemačkoj koji su održani
22. rujna povukla je za sobom i povijesno najlošiji rezultat Liberalnodemokratske stranke, dosadašnjeg partnera demokršćana, koji nisu prešli ni izborni prag. Lamentirajući nad sudbinom svoje stranke, Dirk Niebel ustvrdio je da ga najviše brine činjenica da u Njemačkoj živi više komunista nego liberala te da je njegova noćna mora bila da će zemlju morati prepustiti crvenima, zelenima i komunistima. Ove izjave liberala na odlasku s političke scene ili bar u izvanparlamentarnu opoziciju ne čude toliko s obzirom da se dobar dio njihovog biračkog tijela smjestilo upravo na desnicu, tj. opredijelio za stranku kojoj i sami politički ponajviše inkliniraju. Rezultat Liberala je nažalost vjerojatno i glavni razlog zašto su njemački Lijevi s 8,5% glasova isplivali kao treća stranka iako s gorim izbornim rezultatom nego na ranijim izborima te tijesno ispred Zelenih koji su osvojili 8,4% glasova. Unatoč izbornom rezultatu koji iznosi premoćnih 41,5% glasova, Unija CDU/CSU nema apsolutnu većinu u Bundestagu pa je pred njom stvaranje koalicije. Najizglednija od mogućih koalicija jest upravo ona “velika” sa razočaranim Socijaldemokratima i njihovih 25,7% osvojenih glasova s obzirom da su i Socijaldemokrati i Zeleni isključili jedino mogućnost koaliranja s Lijevima.
Sve u svemu, najmoćnija zemlja Europe evidentno je ozbiljno skrenula politički udesno, podržavajući politiku mjera štednje koju je Njemačka nametnula zemljama europske periferije i juga. U pobjedničkom zanosu Angela Merkel osvrnula se i na ovaj aspekt njemačke vanjske politike nekoliko puta istaknuvši kako europsku politiku ne kani mijenjati te kako planira nastaviti već zadani kurs.Ova obećanja plaše utoliko više što nije samo riječ o jačanju desnice koja na njima inzistira nego o svojevrsnom trendu koji se sve više prepoznaje u Europi, a to je ozbiljno skretanje udesno socijaldemokracije te ulazak lijevih opcija s tim i takvim strakama socijaldemokratskog usmjerenja gdje se briše bilo kakva polarizacija na političkoj sceni.Za težak poraz ljevice u Norveškoj zaslužni su slični trendovi, a u ovom broju Zareza norveške izborne rezultate analiziraju Asbjørn Wahl i Roy Pedersen u tekstu pod nazivom Cijena političkih kompromisa.
(Jelena Ostojić)