Debela i tanka remek djela
Kao i svake godine, u roku od tjedan dana objavljene su dobitnice Nobelove nagrade za književnost i britanske nagrade Man Booker. Premda je na kladionicama kao glavni favorit za Nobela slovio popularni japanski pisac Haruki Murakami, nije bilo iznenađenje kad je Švedska Akademija objavila da nagrada odlazi kanadskoj spisateljici Alice Munro. Akademiji se taj odabir činio toliko samorazumljivim da je službeno obrazloženje svela na tek nekoliko riječi: “majstorica suvremene kratke priče”. Širi krug pisaca i komentatora pozdravio je ovu odluku, uz tek nekoliko iznimki poput vječnog bundžije Breta Eastona Ellisa. Premda na odluku o dobitniku Nobelove nagrade za književnost utječu i vanknjiževni kriteriji (Munro je sigurno pomogla činjenica što Nobel za književnost već četiri godine nije otišao ženi, a punih 20 godina autoru iz Sjeverne Amerike), ipak su recentni dobitnici Nobela i dalje vrhunski pisci koji zaslužuju počast. Stoga Nobelova nagrada za književnost i dalje ima relativnu vrijednost, za razliku od Nobelove nagrade za mir koja je posljednjih godina postala predmetom sprdnje.
Dok je dodjela Nobelove nagrade bila relativno uobičajena, ovogodišnja dodjela Bookera ostat će zapisana u povijesti (barem na neko vrijeme). Naime, novozelandska autorica Eleanor Catton je sa svojih 28 godina najmlađa dobitnica ove prestižne nagrade, a njen 832 stranice dug roman The Luminaries je najduže nagrađeno djelo u povijesti Bookera. Mlada Catton je u 25. godini počela pisati veliki roman o novozelandskoj zlatnoj groznici u 19. stoljeću, a ishod je toliko oduševio Bookerov žiri da je odluka donesena jednoglasno nakon tek dva sata zasjedanja.
Ipak, ovogodišnja dodjela nagrade pala je u drugi plan zbog nedavno objavljene odluke da će od sljedeće godine u konkurenciju za Booker, uz Britance, Irce i državljane članica Commonwealtha, ulaziti i američki pisci. Nagrada će tako postati još masovnija i prestižnija, ali na štetu britanskih i drugih autora koji će se utopiti u moru kvalitetnih američkih naslova. Sljedeće godine tako možemo očekivati niz kontroverzi oko Bookera, a do tad nam preostaje čitanje kratkih priča Alice Munro i dugog romana Eleanor Catton.
(Luka Ostojić)
Demografija i fudbal
Reprezentacija Bosne i Hercegovine je (zasada) jedina uspjela od bivših jugoslovenskih republika ostvariti plasman na mundijal sljedeće godine u Brazilu. Kako je sve u toj zemlji bitno određeno dnevnopolitičkom etnobirokratskom podjelom, tako je i ovaj izniman uspjeh zasjenjen brojanjem krvnih zrnaca što igrača što građana koji su zdušno podržali plasman državne selekcije na Svjetsko prvenstvo 2014. nakon pobjede nad Litvom (0:1) u Kaunasu. Ovaj sportski uspjeh događa se u politički iznimno turbulentnim trenucima koji su, istina, permanentni status quo posljednih dvadeset godina. Naime, na dan najvećeg bh. sportskog uspjeha završen je i prvi popis stanovništva u ovoj državi nakon rata kojim će se konačno utvrditi razmjeri ratnih strahota po njenu demografsku sliku. Taj događaj je od statističkog postao političko pitanje uz koje se vezala žestoka kampanja, posebice među bošnjačkom političkom elitom i tzv. građanskom opcijom koja izlaz iz tripartitne podjele države vidi u četvtroj identitetskoj niši. Čaršijska piskarala već su u reprezentaciji našli funkcionalnu i simboličku zamjenu za raspadajuće državne strukture i svojevrsni model jedinstva i dobrog upravljanja koji toliko nedostaje na političkoj razini. Ne čudi stoga da su prva pitanja upućena “zmajevima” bila upravo te naravi što je dijelom i podcjenjivački nepotrebno stavljanje tereta na leđa onima kojima nije nikad bio ni namijenjen. Ono što je uvijek razlikovalo reprezentaciju BiH od ostatka ex-Yu reprezentacija upravo je to stavljanje u prvi plan nogometne igre bez obzira na mnoštvo prepreka koje im je kontekst nametnuo. Baksuzi kvalifikacija i neuspjesi u produžecima te sankcija nogometnom savezu do konačne i uvijek prisutne infekcije nacionalističkom pričom, nisu bitno odredile reprezentaciju BiH koja je nekako uspjela ostati kolektiv lišen nepotrebne domovinske patine koja “krasi” hrvatsku reprezentaciju ili individualnih idiosinkrazija koje su npr. srpskoj reprezentaciji bile prepreka u izgradnji tzv. “kulta repke”. BiH reprezentacija nema ni taj kult – bar ga nije imala dosad. Nije to ni reprezentacija čiji igrači i rukovodioci zalaze u one nama tako sklone predjele bahatih nerealnih projekcija vlastitih mogućnosti. Koliko je samo puta hrvatska reprezentacija završavala u finalima velikih natjecanja u vizijama domaćih dalekovidnika? Međutim, političke instrumentalizacije tek slijede. Kvalifikacije su odrađene i sad se spremamo za predizborno ljeto tokom kojeg će reprezentacija, kakav god uspjeh polučila, nažalost poslužiti kao lakmus papir za dokazivanje nečije privrženosti i odanosti državi ili, u gorem slučaju kojem već svjedočimo, kao zastava neke četvrte opcije u tripartitnoj državi. Svako takvo čitanje i Misimovićeva reprezentativnoga “izbora” i Džekina poziva na jedinstvo države u vrijeme prvenstva, bagatelizacija je njihove igre i uspjeha.
(Mario Kikaš)
Zaspala je zadnja ruža balkanska
Prije točno četiri dana, 20. listopada, regionalni ‘’offline’’ i ‘’online’’ medijski prostor nezaustavljivo je prožela melankolična vijest – u Beogradu je u 89. godini života, nakon duge bolesti i dugotrajne političke i društvene izolacije, preminula Jovanka Broz, rođena Budisavljević, udovica Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika nekadašnje SFRJ, s kojim se vjenčala 1952. godine, kao mlado ličko partizansko djevojče srpskoga porijekla, kako su to smjerno naglasili svi mediji koji su izvijestili o njezinoj smrti. Neizostavan podatak bio je i taj da je od svog supruga bila mlađa pune 32 godine, čime se još jednom podrctava popularni imidž Tita kao neodoljivog šmekera koji je, pogotovo u zreloj dobi, s lakoćom zavodio te slamao ženska srca. Tu su još i nebrojene pikantne litanije o njihovom burnom braku, o Titovim navodnim nevjerama i nasilnostima, o njenoj neuračunljivoj i narcisoidnoj prirodi, o epskim svađama i poslovičnom Titovom noćnom bijegu u papučama iz rezidencije koju je godinama dijelio s Jovankom na drugu adresu, što je odavno postao dio pitoresknog jugoslavenskog folklora, ako tako nešto još uopće postoji u kolektivnoj memoriji njezinih takozvanih naroda i narodnosti. Sasvim dovoljno materijala za sočnu televizijsku sapunicu koja bi bez problema mogla biti profitabilni koprodukcijski proizvod nacionalnih TV-kuća svih bivših federativnih republika... Povijesna distanca za tako nešto je, valjda, sada napokon postala dovoljnom. Uostalom, može li u kapitalizmu biti unosnijeg i ugodnijeg biznisa od pop-kulturne eksploatacije socijalističke mitologije?
No, na stranu sve to, valja se zapitati što starijim naraštajima koji su ‘’preživjeli’’ Jugoslaviju, kao i mlađima koji su rođeni uslijed njene dekadencije i raspada, danas može značiti ponovna aktualizacija uzbudljive štorije o intrigama među vrhuškom desetljećima pokopanog Centralnog komiteta, osim kao izraz sućuti prema smrti, pa i ljubavi jedne žene, ili kao izvor jeftinog mas-medijskog spektakla? Premda je takoreći neki dan blago u Gospodinu preminula, Jovanka Broz onima koji bi danas bili cvijet mladosti Jugoslavije (sve i da je potrajala), dakle, dvadeset i trideset-i-nešto godišnjacima, teško da predstavlja osobu od krvi i mesa – ona je već odavno, kao i Tito, kao i Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj, Milovan Đilas i ostali protagonisti igrokaza zvanog ‘’bratstvo i jedinstvo’’, postala nekakvo polumitološko biće koje svršetkom svog ovozemaljskog života zaista posve prelazi u carstvo fikcije. Feljtoni s crticama iz Jovankinog života koji su preplavili petparačke medije još prije njezine smrti, čim se pročulo da joj je zdravstveno stanje teško, to su nepobitno i dokazali. Tako je Jovanka Broz u spontano režiranoj posthumnoj balkanskoj inscenaciji svoga života na pozornici ovdašnjeg svjetovnog teatra postala nešto poput panjugoslavenske Geje, majčice zemlje, koja je svog Urana dobrano nadživjela nakon što su ga uškopili i pokopali. Kako priča teče dalje, kako je okretni i beskrupolozni sinak Kron svoju majku učinio bezopasnom, braću Titane s lakoćom podredio sebi, a prijeteću si dječicu bez pardona proždro, naravno, opće je poznato i svugdje i navijek primjenjivo. Naposljetku, in memoriam Jovanke Broz uglavnom je sveden na njezinu službenu inauguraciju u ovo birano fantazmagoričko društvo, dok je trezveni pijetet mahom izostao, što se uostalom moglo i predvidjeti; jer, baš kao i što je Jovanka nekoć bila, i mitologija je jedna prekrasna i zavodljiva dama.
(Bojan Krištofić)