Papa iz autobusa
Katolički svijet dobio je novog Papu (i ne samo katolički). Ustoličenje je prošlo u znaku brojnih neobičnosti, u rasponu od “neuobičajenog” do “povijesnog”, počevši od otkaza, zapravo odstupa Benedikta XVI. Kardinal Jorge Mario Bergoglio prvi je isusovac izabran za Papu, prvi iz Argentine, Novog svijeta te prvi iz južne hemisfere. Posljednji neeuropljanin zapapljen je 1272. godine.
Pod egidu “povijesnog” događaja svrstala se zajednička molitva s umirovljenim ex-papom, kao i posjet carigradskog (i vaseljenskog) pravoslavnog Patrijarha Bartolomeja, prvoga prisutnog na inauguraciji nakon crkvenog raskola 1054. godine.
Kardinal Bergoglio odabrao je nesvakidašnje ime Franjo, odbio zlatni križ i doveo u neugodnu poziciju pripadnike vlastitog osiguranja i službenike protokola. U medijima je to odmah očitano kao “poruka”, ali pitanje je koliko je u tome suvremenog diskursa koji svemu daje značenje poruke, a koliko možemo pripisati dobrom starom osobenjaštvu. Znakovit je “signal”, međutim, njegovo inzistiranje na titularu “Rimskog biskupa”, a ne “Pape” (“I ocem svojim ne zovite nikoga na zemlji, jer je jedan otac vaš, koji je na nebesima!”, Mat. 23,9).
Pozdravne čestitke hrvatskog državnog vrha otposlane su za nijansu prekasno, što je pomalo nepristojno, za nijansu srednjovjekovno ulizivački formulirane, što je neprikladno, s obzirom da su Predsjednik Vlade i Predsjednik Republike agnostici i socijaldemokrati, a Papa Franjo je dijete siromašne useljeničke radničke obitelji i bivši kardinal koji se u službu vozio gradskim prijevozom. Ipak, obojica su istakli radost i oduševljenje Papinom osjetljivošću za siromašne, iako bi bilo kudikamo bolje da istu energiju usmjere doma, umjesto da se dodvoravaju krupnom kapitalu ili predlažu zakone o osobnom bankrotu građana. To bi valjda bilo prejednostavno.
Jednostavnost je, dakle, dobrodošla; poželjeti sugrađanima dobro jutro i dobar tek nakon nedjeljnog angelusa, i simpatije prema Papi Franji, opravdano ili ne, već su tu.
Nedvosmisleni znak da sve napokon i ipak kreće u pravom smjeru bit će ako Papa sjedne na autobus, odveze se izvan grada, pa na kakvu prigodnu proplanku održi propovijed pticama. (N. Perković)
Usporena snimka
Prošlog tjedna odigrala se nogometna utakmica između hrvatske i srpske reprezentacije. Premda se radilo o “utakmici visokog rizika”, čini se da su od ove utakmice profitirali svi Hrvati: ovi na terenu pobijedili su 2:0, jedni političari iskoristili su utakmicu kao povod za pobuđivanje nacionalističkih emocija, drugi su je iskoristili za dokazivanje svojih “europskih“ vrijednosti, a Hrvatski nogometni savez ostvario je dugo neviđen profit od ulaznica (Maksimir je rasprodan, što nije bio slučaj čak ni kad je Dinamo igrao protiv madridskog Reala). Međutim, prije odjave tog događaja valjalo bi, u maniri “Oka sokolovog”, razmotriti dvije sporne situacije.
Prva situacija je verbalni napad Zdravka Mamića na ministra Željka Jovanovića. Mediji i političari iskoristili su Mamićeve nebuloze kao šlagvort da se i oni pozabave Jovanovićevom etničkom i patriotskom privrženošću Hrvatskoj. Neki su, poput ministra branitelja Predraga Matića, stali u obranu Jovanovića tako što su istaknuli da je on, jedan Srbin, bio bolji hrvatski branitelj od Mamića. Naravno, to koliko je Jovanović dobar ratnik i Hrvat nema nikakve veze s time koliko je on danas dobar ministar svog resora. Jovanović je tako prošlog tjedna dobio “mali odmor” od primanja kritika na račun svog rada. Što se toga tiče, indikativno je da je Mamić završio u zatvoru tek zbog govora mržnje, a ne zbog daleko štetnijih kriminalnih radnji koje je trebala razotkriti burno najavljivana sportska inspekcija, koja je po Jovanovićevim riječima trebala početi s radom početkom ove godine.
Druga situacija je sama utakmica koja je prošla bez uvreda i fizičkih sukoba između hrvatskih i srpskih navijača na tribinama. Razlog za to ipak ne leži u prijateljstvu između naroda, nego u pukoj činjenici da je srpskim navijačima bio zabranjen ulaz na stadion. Razne komentatore to nije previše omelo, tako da su, promatrajući etnički čiste tribine, zadovoljno istaknuli da navijači nisu pjevali politički nekorektne pjesme! Ova slika nevjerojatno podsjeća na ideal političke korektnosti po kojem nije bitno što pojedine etničke skupine u istom gradu žive u fizički, kulturno i klasno odvojenim područjima, nego je jedino bitno da se međusobno ne nazivaju pogrdnim imenima. Budući da ni u uzvratu na beogradskom stadionu neće biti hrvatskih navijača, možemo zaključiti da su Hrvati i Srbi usvojili stari multikulturni recept za mirnu koegzistenciju. (L. Ostojić)
suze za Picassa
Svi kulturni događaji proteklog vikenda iz nekog razloga stavljani su u kontekst nogometno nacionalističke trakavice koja je tih dana tako strasno obavijala i konzumirala ovu zemlju i njezine stanovnike. Ako novinske rubrike Kultura i Sport gledamo kao dva različita žurnalistička kontinenta, onda smo tih dana zapravo imali priliku svjedočiti pomicanju tektonskih ploča i spajanju novinarskog nogometnog diskursa s onime što se, opravdano ili ne, naziva kulturom. Tako smo u raznim medijima mogli slušati i čitati komentare tipa “atmosfera na premijeri opere Lohengrin bila je jednako uzavrela kao u Maksimiru”, ili “redovi na otvorenju izložbe djela Pabla Picassa iz pariškog Muzeja Picasso nalikovali su na pomamu za kartama za veliki nogometni spektakl u Maksimiru”.
Ako je nekim kulturnim puristima ovo zasmetalo, a takvih je zasigurno bio popriličan broj, događaji s otvorenja izložbe Picassovih djela (koja su, usput budi rečeno, u medijima nazivana remek-djelima, što ova zagrebačka zasigurno nisu) zaista su se mogli usporediti s atmosferom na sportskoj utakmici, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog histerije i općenito hektične atmosfere koju je stvorilo desetak tisuća ljudi što je naumilo doći na otvorenje dugo i pompozno najavljivane izložbe. Štoviše, činilo se kao da su svi odlučili ući u Klovićeve dvore u istome trenutku, tako da je došlo do otvorenog naguravanja tisuća ljudi, a samo pukom srećom izbjegnut je teži okršaj egzaltiranih posjetitelja, koji su si u određenim trenucima međusobno prijetili otvorenim fizičkim obračunom.
Posjetitelji koji su i nakon što su svjedočili ovim događajima bili dovoljno uporni ili ludi da ostanu ispred Klovićevih dvora i doista uđu na izložbu, imali su prilike nazočiti zaista nesvakidašnjim prizorima. Masa ljudi stvarala je valove koji su nosili stiješnjene osobe naprijed-nazad, lijevo-desno, a sve je bilo tako nadrealno da bi se posjetitelj koji je u jednom trenutku bio nadomak ulaza, niti metar-dva od ljudima iz osiguranja dobro čuvanih vrata koja su označavala spas, u narednom trenu nakon naleta živog vala našao udaljen desetak metara od ulaza. Sve skupa je nalikovalo na scene masovne histerije iz holivudskih blockbustera, kada vojska pokušava uspostaviti karantenu dok tisuće bijesnih građana ima namjeru pošto-poto probiti blokadu ne bi li pobjegli virusu-ubojici, svemircima, vampirima, zombijima ili čemu već.
A dok su se vani odigravali ti nevjerojatni prizori, u sigurnosti hodnika Klovićevih dvora ministrica Zlatar pustila je suzu ganuta onime što je vidjela, dok ju je svisoka tapšala Anne Baldassari i nadmeno govorila reporterima kako ministrica nije ni prva ni posljednja koja cmolji suočena s Picassovim genijem. S njim će se hrvatska publika imati prilike suočavati sve do srpnja, do kada djela Pabla Picassa ostaju u gradu Wagnera i nogometa. (N. Svilar)