Ovu knjigu ne bu zela zemla
Proglašenje dobitnika tportalove nagrade roman@tportal.hr za roman godine u Hrvatskoj upriličeno je 29. listopada u dvorani Müller zagrebačkog kina Europa. Od ukupno 49 pristiglih naslova, pet ih je ušlo u najuži izbor: Povratak Filipa Latinovića Borisa Perića, Hakirana Kiti Andree Pisac, Umjetne suze Milka Valenta, Črna mati zemla Kristiana Novaka, te Stanje sumraka Sibile Petlevski. Žiri u sastavu Katarina Luketić, Jadranka Pintarić (predsjednica) i Miroslav Mićanović odlučio se za Novakov roman.
Novak (1979.), lingvist, germanist, ali i bivši reprezentativac Hrvatske u karateu, docent je na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Črna mati zemla trilerski je oblikovana priča o mladom piscu koji pokušava rekonstruirati vlastito potisnuto djetinjstvo, provedeno u ruralnom mjestu koje je tih godina bilo pogođeno nizom mračnih i bizarnih događanja. U skladu s geografsko-motivskom postavkom koja se nalazi u njegovom središtu, roman je velikim dijelom pisan međimurskom kajkavštinom, sa snažnim literarnim učinkom. Ovom činjenicom poigrao se i žiri u svom obrazloženju nagrade, koje vrijedi prenijeti u cijelosti: "Kak god da se zeme, ovu knigu ne bude zela črna mati zemla. Vrnula nam je veru da se vsi moremo razmeti, od severa do juga. Vrgnuti v stran se kaj ni vredno spomena i dumati kak nam je svima u nevoli jednak: če smo z sela, budu nas v kalup deli ili z nas vraga sterali; če smo z grada, budemo se vtopili bezimeni ili došli na svoju cenu. Dogajanje v kojem jeden cepec išče sebe razmeli smo kak da nam se širša slika kaže: kam god bežal, od sebe pobeči ne moreš. A lažlifcof je i tak preveč na svetu."
Osim po emfatičnom obrazloženju žirija, ceremonija proglašenja ostat će zapamćena i po tome da je jednom od finalista, Milku Valentu, usred eventa pozlilo. Srećom, Valent se, po svim vijestima, brzo oporavio, no je li piščeva (sartreovska?) nausée i u kakvoj vezi s činjenicom da njegovo ime u finalu nije pročitano, ostat će nerazjašnjeno. (Njegove Umjetne suze poznate su kao treći najobimniji roman u povijesti hrvatske književnosti – nismo mjerili, no sva je prilika da ima kartica koliko i ostali finalisti zajedno.) Inače, favorit autora ovih redaka bilo je Viljevo Luke Bekavca, koje je – na veliko iznenađenje mnogih od nas – ispalo u polufinalu.
(Dinko Kreho)
Pionirski projekt u Pazinu
Direktna demokracija je in! Fenomen koji je prije nekoliko godina bio ograničen uglavnom na prosvjede lijevih studentskih inicijativa odjednom je postao popularan među lijevim i desnim strankama i inicijativama. O referendumima i preferencijalnom glasanju pisalo se i u Zarezu i u drugim medijima, kao i o prednostima i manama ovih modela, ali ovdje je ipak riječ o novoj pojavi: o projektu “Pazi(n) proračun!“ u organizaciji GONG-a u partnerstvu s Gradom Pazinom i Društvom “Naša djeca“ Pazin.
Radi se o projektu po uzoru na pojedine gradove Latinske Amerike, a “u kojemu građani izravno predlažu na što će se potrošiti dio novca iz gradskog proračuna za 2015. godinu.“ (Ante Sorić, Forum.tm, 4.11.2014.) Cilj projekta je testirati ovakav model na manjem gradu i onda proširiti istu logiku na druge gradove i općine.
Naravno, uvijek kad se pojavi ovakva inicijativa koja daje veću moć narodu, a istovremeno uživa podršku političke elite (osim gradske vlasti, projekt je podržala i Europska unija koja je financirala 85% projekta), valja sačuvati dozu skepse. Prvo, ne radi se o doslovnom prenošenju direktne moći na građane: građani tek predlažu kako da se ulaže javni novac, a u cijeloj priči i dalje posreduju političari koji prijedloge građana mogu i ne moraju uvažiti. Drugo, ma kako paradoksalno zvučalo, povećanje moći glasača ne vodi nužno i do povećanja demokratičnosti: proračunski novac ulaže se i na stavke koje se vode kao zaštita manjine ili javno dobro, što se ne definira tek pukim prebrojavanjem glasova.
Ipak, ne treba otpisati cijeli projekt, nego pokušati pronaći i njegove pozitivne strane. Svaki pokušaj poticanja građana na angažman i promišljanje alternative postojećem stanju, umjesto na pesimistično pasivno mantranje da nema nade i da “je sve to isto“, valja pozdraviti. Nadalje, i rezultati ovog projekta pokazuju povoljne rezultate: građani su poslali preko 100 prijedloga za manje komunalne akcije, a političari su u javnim raspravama komentirali svaki prijedlog – što je svakako povećalo dvosmjernu komunikaciju i potrebu za konkretnim opravdanjem pojedinih politika. Nadalje, kroz javne rasprave o pojedinim sektorima i kroz web stranicu Proracun.pazin.hr, građani su imali priliku detaljnije naučiti pojedinosti o planiranju proračuna, te se tako obrazovati o onome u što su i nehotice stalno uronjeni: o politici.
Pazin ima manje od 10.000 stanovnika, a uvođenje ovakvog modela na mnogo veći broj stanovnika i širi raspon tema bitno je drugačiji i kompleksniji zadatak. Ipak, i ovim projektom napravljen je mali korak prema uklanjanju difuzije odgovornosti koja održava moć unutar postojećih institucija. Stoga, iako ovaj projekt definitivno nije velik korak ni za čovječanstvo, ni za hrvatsko društvo, pa ni za stanovnike Pazina, i malom se koraku treba strpljivo poveseliti.
(Luka Ostojić)
Zvonimir Balog Blagoglagoljivi (1932. – 2014.)
Na samom početku tekućeg tjedna, u ponedjeljak, javnost je saznala da je u 83. godini preminuo Zvonimir Balog, veliki književnik, pjesnik i prozaik, ali i zanimljivi i renomirani vizualni umjetnik – slikar, kipar i ilustrator. Balog je bio neobično plodan i svestran stvaralac, čija je prisutnost u medijima posljednjih godina bila obrnuto proporcionalna njegovom umjetničkom značaju i sveobuhvatnoj kreativnosti. Vjerojatno je tako bilo njegovim vlastitim izborom. Za razliku od mnogih drugih nezaobilaznih umjetnika, javnih i kulturnih radnika, koji svoje stvaralaštvo i svakodnevni rad često upotpunjuju življenjem uloge intelektualca kao eksplicitnog zoon politikona, čovjeka agore čija je obaveza i odgovornost reagirati kada drugi šute, Balog je godinama govorio prije svega i uvijek svojim vlastitim živopisnim djelom. Nije bez razloga bio najnagrađivaniji poslijeratni hrvatski pisac čije su knjige ponajviše bile namijenjene djeci, mada je kontinuirano pisao i “za odrasle“, ponovno i ponovno dokazujući i pokazujući (kao i njegov generacijski kolega Ivan Kušan) koliko je ta dihotomija površna, a u njegovom slučaju i pogrešna. Osim što je primio sve najvažnije regionalne nagrade za književnost (šest puta Nagradu Grigor Vitez, četiri puta Nagradu Ivana Brlić Mažuranić, dvaput jugoslavensku nagradu Mlado pokolenje, Nagradu Kiklop za knjigu godine, i tako dalje, a odlikovan je i redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za životno djelo), bio je nominiran i za dvije najveće europske i svjetske nagrade u području dječje književnosti – 2002. za Andersenovu nagradu, a 2003. za Astrid Lindgren Memorial Award for Literature. Kao što rekosmo, silna niska nagrada tijekom cijele karijere nije iznenađujuća – Balog je također bio i jedna od najoriginalnijih pojava u novijoj hrvatskoj književnosti uopće, tvorac samoniklog, osobitog i autentičnog jezika, koji se katkad izražavao kao živopisni dječji sleng varljive jednostavnosti, a onda opet kao sofisticirani leksik velike fluidnosti i neprekidnog niza iznenađujućih detalja. Balog je ujedno bio i dugogodišnji “lektirni“ pisac kojeg je bilo krajnje neobično viđati u lektiri – naime, njegove su knjige, kao izuzeci koji svojom primjerenošću djeci potvrđuju pravilo, zorno pokazivale kakva lektira većinom (nažalost) nije, a kakva bi mogla biti. Prema svojim vlastitim riječima, Balog nije pisao za djecu nego za dijete u sebi, stoga i nije čudno da je među mališanima bio i ostao omiljen, te je s njima komunicirao s lakoćom, ali i s apsolutnom pažnjom i posvećenošću. Naposljetku, možda o autoru Nevidljive Ive, Jednodžekog Oka, Puse od Krampusa i svih tih ostalih predivno apsurdnih i prekrasno bizarnih knjiga poezije ne treba pisati koristeći “teške“ riječi od maloprije, jer Balogova je veličina ponajprije u tome što je “malim“ riječima davao neprijepornu težinu – onu istinskog umjetničkog doživljaja.
(Za kraj i za oproštaj, napisao bih da je meni najdraža Balogova knjiga dječja proza Bosonogi general – otkačeni bildungsroman o dolasku jednog dječaka iz sela u grad, a potom i o nekoliko mogućih povrataka na selo ili ostanaka u gradu, koji se može čitati i kao postmoderno obrtanje kanonskih domaćih naslova toga žanra. Ujedno je to i jedan od najosobnijih, najdirljivijih iskaza suvremenog antifašizma u hrvatskoj literaturi. Zvonimire, nek' ti je laka zemlja!)
(Bojan Krištofić