LITERARNI MOZAICI IDENTITETA
Nobelova nagrada za književnost pripala je ove godine, pomalo neočekivano, francuskom romanopiscu Patricku Modianu. Naime, favorit za 2014. bio je japanski bestseler Haruki Murakami, a u opticaju su, osim njega i Modiana, bila i imena kao što su Kenijac Ngugi wa Thiong’o, Bjeloruskinja Svetlana Aleksijevič, ili Sirijac Ali Ahmad Sai Esber, alijas Adonis. Kako doznajemo iz obrazloženja Akademije, izbor je pao na Modiana “zbog umjetnosti pamćenja koje evocira neuhvatljive ljudske sudbine”.
Modiana, rođenog 1945. u Parizu u židovsko-belgijskom braku, odgojili su majčini roditelji čiji je materinji jezik bio flamanski. Cijeli život opsesivno se vraća prostoru djetinjstva, istražujući razdoblje Okupacije te ulogu i držanje vlastite obitelji u toj neslavnoj povijesnoj sekvenci. U svome književnom radu Modiano neumorno istražuje pitanja osobnog identiteta, pamćenja i sjećanja (zanimanja koja povremeno izazovu brzopletu i neutemeljenu usporedbu s Proustom). Premda su se u domaćim medijima ovih dana mogle susresti tvrdnje kako je Modiano ne(pre)poznat u hrvatskim ili (eks)jugoslavenskim okvirima, to nije istina. Još je 1980. zagrebačko Znanje u kultnoj biblioteci Hit objavilo njegov najpoznatiji roman, Goncourtom nagrađenu Ulicu mračnih dućana (Rue des boutiques obscures) u prijevodu Ane Kolesarić. Uvid u onodobnu periodiku otkriva da ova uzbudljiva, no istodobno i melankolična pripovijest o amnezičnom detektivu u potrazi za informacijama o vlastitom identitetu u hrvatskoj i jugoslavenskoj javnosti nije prošla nezapaženo. Uz to, 2005. je u nakladi Frakture objavljen i roman Mali dragulj (La petite bijou) u prijevodu Latice Bilopavlović Vuković.
Nobel za Modiana izazvao je neka negodovanja u anglofonom svijetu, a osobito u Sjedinjenim Državama. Naime, u tamošnjem se tisku, ali i stručnoj javnosti, gotovo svake godine pojavljuju tvrdnje kako su Amerikanci uporno i nepravedno diskriminirani u izboru za književnog Nobela. U tom se kontekstu kao nepravedno zaobilažen pisac najčešće spominje Philip Roth.
(Dinko Kreho)
ZAMRZNUTI U VREMENU
U narednim godinama možemo očekivati dosad neviđen uspon zastupljenosti žena u Appleu i Googleu gdje se udio žena dosad zadržavao na 30 posto, a od tih 30 posto tek je neznatan dio njih radio u “kreativnom” dijelu industrije. Već u skladu s naukom Sheryl Sandberg koja se tako brzo provela u djelo, zahvaljujući svojoj ustrajnosti, žene sada imaju mogućnost da rode ne sada, nego nekada kasnije pomoću IVF-a. Apple i Google će platiti dvije runde zamrzavanja jajašaca svojih zaposlenica (sveukupne vrijednosti od 20.000 američkih dolara) koje će tako moći “lean-in” na svoju želju za biološkom reprodukcijom.
Radi se o poduhvatu sličnom djelovanju onih koji brane ženama pobačaj ne puštajući ih da same odlučuju o svome tijelu. Ovdje je to dakako upakirano u dobrodušnu želju poslodavaca da zaposle više žena da ih prestanu kritizirati zbog poražavajućih statistika i odnosa prema ono malo žena unutar industrije. Problem se, prema njima, krije u tome da žene ne ulaze u visoko kompetitivnu industriju jer žele imati djecu pa hajdemo im dati zamrzavanje jajašaca (iako je tek nekoliko stotina djece začeto IVF-om, podatke o broju neuspješnih pokušaja nemamo). Promijeniti stav prema ženama, ohrabrivati i financirati pristup predškolskom i školskom obrazovanju koji ne bi bio rodno obilježen čime se žene automatski ne bi guralo u tipično “ženska” zanimanja, omogućiti im da same odlučuju kada žele ili ne žele imati djecu, dati im priliku da kombiniraju reproduktivni i produktivni rad, ukinuti mogućnost da odlukom o zadržavanju trudnoće i odlaskom na porodiljni dopust neće izgubiti posao ili da neće nazadovati u karijeri – ili odgoditi problem (koji možda i ne postoji za neke žene, što nitko ne spominje)? Naravno, pobjeđuje metoda koja zadire u žensku privatnost i autonomiju nad njihovim tijelom i donošenjem životnih odluka, uz patronizirajuće zaključivanje da ih treba pogurnuti ili da bi se same trebale nametnuti ili strpiti, a dotad šutke raditi u (otvoreno) neprijateljskom okruženju.
Izvršni direktor Microsofta, Satya Nadella, osvanuo je u novinama više puta u posljednjih nekoliko tjedana, posljednji put zbog svoje nove plaće od 84 milijuna dolara čime je nagrađen, a nipošto pokuđen, zbog svojih nedavnih izjava. U razgovoru s Mariom Klawe koja ga je upitala što bi savjetovao ženama koje se ne usuđuju zatražiti povišicu, Nadella je odbrusio da se žene trebaju strpiti i da se oslone na dobru karmu. Kasnije se pokušao ograditi rekavši da se zalaže za više žena u industriji i smanjivanje jaza u plaćama (o problematičnosti takvog “zagovaranja” ženskih prava drugom prilikom). Čini se da je odgođeno rješavanje gorućih problema rješenje za sve: žene, ponizno čekajte dok muškarci odlučuju o svakom aspektu vašeg života. A dotad uživajmo u salonskom feminizmu à la Bijonse.
(Marija Ćaćić)
O MLADOSTI (ANA KARIĆ, 1941.-2014.)
Kada pređemo dovoljan broj petoljetki i uzgojimo neku zalihu informacija i životnih iskustava i odabira, onda s ciljem boljeg sortiranja svega toga u dugoročnom pamćenju vežemo te periode i odabire uz neke ljude, podražaje iz prostora, potpuno suvišne informacije ili mirise. I ima neka doza sebičnosti u svemu tome – da te ljude, prostore i mirise prisvajate i potom oblikujete prema vlastitim životnim (s)kretanjima. Nekad se ti odabiri i skretanja oduže i periodično propitkuju, a nekad ljudi koji su ih obilježili – odu, što vas nagna na nova pitanja ili otvaranja starih. A kad je taj odabir kazalište pa makar i posredno (ako takvo uopće postoji) bavljenje kazalištem, onda su ta pitanja (pogotovo u ovim “novim” uvjetima) sve frekventnija, a odgovori sve manje konačni. Tako je Ana Karić – ni kriva ni dužna (uz još neke žene u kazalištu i pored njega) ostala kao jedna od mojih bilješki uz neke životne odabire gledajući je na sceni &td-a u Sedmorici protiv Tebe (režija: Oliver Frljić, 2006). A upravo u kontekstu tog osobnog “odabira” želim završiti ovaj “sebični” in memoriam Ani Karić koja nas je nasputila 9. listopada ove godine, ostavljajući iza sebe jedan gotovo nepregledan, ali odmjeren, iscrpan i konzistentan glumački rad u svim medijima – od kino-platna, televizije, građanskog kazališta, kazališnih trupa, velikih produkcija na (inter)nacionalnim kazališnim festivalima, rada s “novokazališnim” žanrovima i ljudima. Međutim, taj rad će se već mapirati u kurtoaznim izvještajima na televiziji i dnevnim novinama. Ono što ovdje ostavljam je ono manje zabilježeno i manje vidljivo – a to je Anin rad s mladim glumcima, redateljima i dramaturzima u oronulom prostoru &td-a u kojem je često (pa i dramaturški) bila “postavljena” kao znamen prošlih vremena; završeni glumački proizvod natopljen minulim radom. No, ona to nikako nije bila iako je dijelila taj svoj minuli rad, svoje iskustvo i znanje, ali ne pasivno, ne jednosmjerno i svakako ne s ciljem stvaranje neke aure “glumstva” kojoj su često sklone njene kolegice i kolege u popratnim istupima, a bome i na samoj sceni. Zato ćemo Anu Karić, pa čak i mi koji nismo imali tu čast poznavati je ili raditi s njom nego tek sresti u prostoru Studentskog centra i zabilježiti kao amblem jednog općeg kazališnog iskustva, pamtiti kao glumicu kojoj je gluma bila prije svega rad lišen nekog ornamentalnog artizma. Kako je rekla u jednom od svojih posljednih intervjua na HRT-u: “Umjetnica? Ne volim tu riječ”. Smatrala je da je ta riječ kroz povijest dobila previše naslaga s kojima se ona ne može nositi u svojem slobodarski zamišljenom radu – odbijajući se vezati uz utemeljene i preplaćene institucije nego u onom ruinom prostoru studentskog života i mladosti raditi na tom životu i mladosti koja nije tek stvar obračuna godina i rola. Zbogom Ani Karić i jednom periodu života i jednoj mladosti koja će se sve teže i teže pronalaziti u onom raspadajućem prostoru. (O Ani Karić u ovom broju pišu i Ivica Buljan, Nina Gojić, Nataša Govedić i Vedran Hleb u rubrici “Kazalište”.)
(Mario Kikaš)