Kratki i d(r)ugi rezovi
Voditeljica Odjela za promicanje zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Sanja Musić Milanović i njezin suprug premijer RH Zoran Milanović odnedavno su se združenim snagama dali na edukaciju puka o gastronomskim pitanjima. Najprije je ona u emisiji Izaberi zdravlje na Hrvatskom radiju preporučujući konzumiranje crnoga kruha, izjavila da se ovaj, premda “inicijalno skuplji od bijeloga“, može „rezati na tanje šnite“, pa nema razloga ni da manje imućni ne odaberu taj zdraviji izbor. Štoviše, ustvrdila je kako je zdrava prehrana “jeftinija makar samo zbog toga jer trebamo manje hrane za pojesti“. Nekoliko dana kasnije, premijer je na pitanje hoće li djeca lošijega imovinskog stanja imati pravo na besplatan školski obrok odvratio: “Danas u Hrvatskoj nije problem prazan želudac nego loša hrana. Ako netko zaista nema obrok, za to će se pobrinuti centri za socijalnu skrb. Obilje loše i kalorične hrane problem je u svijetu.“
Već je nekoliko komentatora potcrtalo očiglednu paralelu između izjave Musić Milanović i slavnoga “neka jedu kolače“ Marije Antoanete. Međutim, dok je u vrijeme ove potonje uhranjenost bila statusni simbol, danas stvari stoje obrnuto. Konzumiranje “kolača“ više nije klasni privilegij, nego posve pučki užitak. Emancipiranost po pitanju razumijevanja makronutrijenata i “zdravijih alternativa“ privilegij je bolje stojećih i obrazovanijih, a vitkost je statusni simbol. Također, za razliku od francuske kraljice, supruga hrvatskog premijera ne živi u blaženom neznanju. Ona je svjesna svoga povlaštenog položaja, pa je za one manje sretne stoga pripremila koristan savjet: režite sitnije!
Ipak, premijer je ubrzo pokazao da zna i može otići i korak dalje u vježbanju cinizma. On je problem praznih želudaca lakonski preusmjerio na “centre za socijalnu skrb“ – kao da živimo u zemlji s najsavršenijom socijalnom politikom na svijetu, gdje glad i siromaštvo rješava divovski perpetuum mobile. Podsjetimo, riječ je o političaru koji čini sve što je u njegovoj moći da domaću socijaldemokraciju opere od radikalnog političkog naslijeđa i učini neprepoznatljivom u odnosu na bilo kakav neoliberalizam. Stanje socijalne politike u Hrvatskoj katastrofalno je; nema sumnje da premijer vrlo dobro zna zašto je tomu tako i u kojoj je mjeri politika kakvu vodi za to odgovorna. Stoga Milanović preusmjerava priču na “obilje loše i kalorične hrane“. On lopticu prebacuje na same mase: za sve je kriva njihova neosviještenost. Bjelančevine, zasićene i nezasićene masti, jednostavni i kompleksni ugljihokidrati – a ne pun stomak, krov nad glavom i pristojna nadnica – trebale bi biti preokupacije modernoga građanina.
Možda bi bračni par Milanović ipak trebao pripaziti što priželjkuje. Jer ako se mase doista malo “osvijeste“, možda se neće rezati samo ono što je pladnju. Francuska aristokracija, koja je očigledno duhovno bliska “regionalnoj“ buržoaziji, dobro je to zapamtila.
(Dinko Kreho)
Fibra “pere’’ Kiklopa
Trideset i sedmi po redu Interliber, žilavi međunarodni, no prvenstveno zagrebački sajam knjiga i učila na neizbježnom Velesajmu, od samog su otvaranja u utorak, 11. studenoga, pa sve do zatvaranja u nedjelju, 16. studenoga, pratile kojekakve patetične lamentacije i žalopojke. Te se nakladnici žale da njihova plemenita djelatnost neprekidno stagnira, pače i umire, te se čitatelji, tj. kupci žale da cijene i popusti nisu onako niski, odnosno visoki kako su očekivali, te ovo, te ono... Dok su u paviljonima 5 i 6, koji su svakim danom bivali sve prazniji, s više ili manje volje “minglali’’ kojekakvi posjetioci, jedini preostali Bolivijanac u Zagrebu u melankoličnoj je pozi i užurbanoj izdvojenosti Velesajmovog dvorišta neviđenom upornošću reproducirao svoju jednu te istu pjesmu. No, sveprisutni Miljenko Jergović je u tekstu objavljenom 14. studenog u Jutanjem listu pomalo pretenciozno, ali djelomično točno zaključio da se “hrvatsko knjiško izdavaštvo svelo na dva prava nakladnika: Fibru i Frakturu’’. U ovom nas slučaju posebno zanima Fibra, jer je praktički posljednjeg dana Interlibera stigla radosna vijest da je jedna od najagilnijih izdavačkih kuća u regiji na predstojećem Pulskom festivalu knjiga i autora nominirana za nagradu Kiklop za nakladnika godine, koja se ove sezone prvi put dodjeljuje. Ne bi ta vijest bila ništa toliko posebno da Fibra nije kuća koja se bavi isključivo strip-nakladništvom, te koja u velikoj mjeri funkcionira prema manufakturnim principima u najboljem smislu te riječi. Cijepljeni od profitabilnih prioriteta uobičajenih za većinu segmenata tržišta, i knjiškog i ostalih, osnivač i urednik Fibre Marko Šunjić i njegovi suradnici (među kojima su strip-autor, pisac i prevodilac Darko Macan, spisateljica i prevoditeljica Tatjana Jambrišak, dizajnerica Melina Mikulić, strip-autor i lektor Josip Sršen i drugi) u ovu su avanturu krenuli 2006. godine s jasnom misijom: nadoknaditi što je više moguće izdavačkih propusta na hrvatskoj strip sceni i uhvatiti korak s bijelim svijetom što je prije moguće. Bez većeg pretjerivanja može se reći da su u tome i uspjeli. Potpomognuti donacijama Ministarstva kulture RH, ali prije svega sredstvima iz vlastitih kućnih budžeta, Šunjić i ekipa vrlo su brzo definirali svoj modus operandi: male naklade gotovo svih izdanja (cca 500 primjeraka), što podrazumijeva velik broj različitih izdanja, obavezni tvrdi uvez i zaista vrhunska oprema (od dizajna i prijeloma, do redakture i raznovrsnih priloga), čime strip-album, grafička novela ili crtani roman (kako god ćemo tu izdavačku formu nazvati) postaju poželjni kolekcionarski predmeti-fetiši, te profesionalan i probran izbor samih izdanja, kojim se igra na duge staze. Fibrin slogan “samo dobri stripovi’’ podrazumijeva da kuća objavljuje mnogo toga, ali ipak ne sve: od klasika modernističkog stripa poput remek-djela argentinskih i talijanskih autora, preko kultnih ostvarenja anglosaksonske postmoderne, pa sve do suvremenog frankofonog i avangardnog europskog stripa, ali i slobodoumnijih mangi, jedina poveznica tih stripova univerzalna je kvaliteta. Nekoga može iritirati što je zahvaljujući Fibrinoj aktivnosti (ali ne samo njihovoj, jer tu su i drugi vrijedni izdavači poput Libellusa, 2x2, Strip-agenta i ostalih manjih inicijativa) strip prestao biti potrošna roba i postao etablirani, katkad čak i elitistički kulturni proizvod, što mu je umanjilo izvornu subverzivnu draž, no s druge strane, afirmacija u kontekstu elitne kulture stripu je u Hrvatskoj bila prijeko potrebna da bi preživio i nastavio se razvijati. Upravni odbor Kiklopa ne samo što je nominirao Fibru za nagradu značajnu u regionalnim okvirima, već je dio programa Pulskog sajma u potpunosti posvetio stripu, što je, koliko mi je poznato, zasada presedan u manifestacijama namijenjenima prvenstveno pisanoj riječi. Kakva god budućnost stripa u Hrvatskoj bila, ono što je očito jest da se njegova pozicija kao važnog segmenta kulture više ne može ignorirati, niti podcjenjivati, što je u neku ruku i očekivano u globaliziranom okruženju u kojem vizualna kultura postaje (ili već jest) ključni kontekst svakodnevne komunikacije. U dobru i u zlu!
(Bojan Krištofić)
PROBUŠENI KIŠOBRAN
U posljednjih nekoliko tjedana, otkada je Ruža Tomašić istupila iz Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević, mogli smo svjedočiti posljednjemu od pretisaka šablone mitoze pravaških stranaka. Između uvriježenih, u pravaškom kontekstu uvijek preklapajućih optužbi za udbaška i HDZ-ova podmetanja, ovaj put su bile naglašene i optužbe za “dijeljenje fotelja“. HSP AS je, naime, od svog osnutka 2009. godine i urušavanja HSP-a, postizao sve veće uspjehe kao balon na političkom tržištu, napuhan gotovo isključivo oko brenda Ruže Tomašić. Stoga su nekoliko lokalnih, možebitna saborska i poneka fotelja u budućoj vladi, u argumentima dosad nepoznatih “disidenata”, svrstanih u koloni iza Tomašić, i mogli poslužiti u diskreditaciji ostatka ostataka stranke. Zanimljivo, bivši članovi, dosad nepoznati, nisu se u svojim ispovijestima zamjerili jedinome tko je dosad mogao jamčiti za sporne fotelje, HDZ-u. Niti hrabri ostanici ne odriču se suradnje s HDZ-om, poput glavnog tajnika Pere Ćorića, svojevremeno savjetnika vukovarsko-srijemskog župana, potpredsjednika HDZ-a Bože Galića (Tportal, 5.11.) Tomislav Čuljak, politički tajnik HDZ-a, sa zadovoljstvom ističe dugogodišnju suradnju s HSP-om AS. Sve to, dok se predvodnica kolone spori s njime i ostalim kolegama iz HDZ-a oko autorstva sjajne ideje kandidature Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Hrvatske.
Medijska nagađanja o HDZ-ovoj odgovornosti za rušenje stranke, ako ništa drugo, barem otkrivaju slabašnu pozadinu “pravaškog kišobrana”, glavne točke stranačkog programa koja se sastoji u ujedinjenju svih pravaških stranaka i “domoljubnih opcija”. Od ustanovljavanja pravaških stranaka u novije vrijeme, HDZ i njegova uloga na desnici bili su sporni među pravašima, barem u onim njihovim redovima koji se nisu nalazili niti blizu fotelja u redovno izabranoj vlasti.
S druge strane stoji obvezno nulto pismo u svakoj izjavi pravaša - pozivanje na “izvornu pravašku ideologiju i starčevićanstvo”. Svaku logiku iza toga izmakla je koalicija HSP AS s HČSP-om, strankom otvoreno fašističkih stavova i djelovanja, na parlamentarnim izborima 2011. godine. Kaos praznih označitelja pravaške ideologije tako već dugo okuplja sjene liberalno-demokratskih vrijednosti i onih koje nije potrebno obrazlagati.
Onim biračima koji su dosad bili iole spremni dati glas HSP-u AS, i sadašnje i bivše članstvo, sada kao i prije, nudi jedino probušeni kišobran, u maniri jednog drugog slavonskog Čuljka.
(Marko Lucić)