The Žica
Ne, nije riječ o kroatiziranoj verziji kultne američke tv-serije o organiziranom kriminalu u krizom nagriženom Baltimoreu, premda se svakako radi o kriminalu, dapače organiziranom, ali nešto drugačije, također opasne vrste. Riječ je, dakako, o zlokobnoj bodljikavoj žici koja je postavljena duž hrvatsko-slovenske granice, na zapovijed susjedne lijevo-liberalne vlade, predvođene premijerom Mirom Cerarom, s ciljem sprečavanja “ilegalnog” ulaska sirijskih i drugih bliskoistočnih izbjeglica v deželu. Kako navodi, primjerice, portal Vijesti.hr, do 15. prosinca slovenska vojska je postavila čak 140 km žice, ali ne treba zaboraviti da identična žica, s istom svrhom, otprije stoji i na južnoj mađarskoj granici prema Srbiji i Hrvatskoj, dok se Austrija naspram Slovenije razgraničava pomoću tupe, “humanije” ograde. Nije naodmet spomenuti da se Concertina 22, robna marka rečene žice, proizvodi upravo u Mađarskoj, ali i u Španjolskoj, pa je trgovanje njome u ova burna vremena postalo unosan međunarodni biznis. Zahvaljujući žici, afričke izbjeglice drže se podalje od Gibraltara, a turisti stacionirani u francuskom izbjegličkom logoru, pardon kampu, onemogućeni su u prelasku na britanska otočja. Žica je, dakle, globalni lajtmotiv kraha patetične ideje o ujedinjenoj, ali otvorenoj Europi. Sada i politički slijepci jasno vide da je u pitanju samo interesna zona povezana nesigurnim tokovima kapitala sa Zapada na Istok (i obrnuto), kao i masovnim zbjegovima jeftine radne snage, u suštini roblja čije je domove razorila i obitelji pobila utilitarna logika širenja iscrpljenih tržišta “razvijenih” zapadnih zemalja.
Kako ne šenuti pameću u takvoj bezizlaznoj situaciji? Dok posljednjih tjedana medije preplavljuju stravične fotografije divljih životinja koje su uginule zapetljavši se u žicu na hrvatsko-slovenskoj granici, dok se u domaćoj javnosti sve češće čuju samozadovoljni glasovi (malo)građana koji trube o velikodušnim i plemenitim Hrvatima nasuprot podlim i zlobnim Slovencima, dešavaju se, na sreću, i neki jasni istupi koji pokazuju da zdrav razum još nije sasvim izumro, ma koliko malobrojni bili. Članovi Planinarskog društva Kamenjak iz Rijeke su otvorenim pismom pozvali drugove slovenske planinare na prosvjedovanje protiv bodljikave žice, sve dok se ona permanentno ne ukloni, i to riječima da su “planinari uvijek i svuda u svijetu smatrali državne granice suvišnima i prednjačili u stvaranju prijateljskih veza među narodima”. “Obični” slovenski srednjoškolski profesor, ekonomist Rok Kralj, na stranicama bloga Zamisli.si objavio je pak svoje Pismo hrvaškim prijateljem u kojem također poziva na građanski neposluh protiv žice, a u noći s 14. na 15. prosinca žitelji općine Matulji u Hrvatskoj počeli su vlastoručno micati žicu, oboružani kliještima i vrtnim škarama. Premda u slovenskoj javnosti postoji zabilježen otpor postavljanju i održavanju žice, slovenska vlada svejedno ne popušta u papagajskom ponavljanju mantre o navodnoj sigurnosnoj mjeri, mada je žica postavljena debelo izvan ruta prolaska kontroliranih izbjegličkih koridora.
Kao što je rušenje Berlinskog zida 1989. postalo simbol ponovnog ujedinjenja Europe nakon Hladnog rata, tako bi ova isprekidana žica mogla postati slika njezinog sunovrata, ukoliko se građanski neposluh uperen protiv nje ne proširi na temeljito suprotstavljanje korumpiranim političko-ekonomskim elitama, a dirigirani sukob religija ne počne razumjevati u stvarnim kategorijama klasnih odnosa. U suprotnom, vidljiva žica mogla bi ostati “samo” materijalizacija društvenih podjela koje su toliko ukorijenjene da su čvršće od bilo kojeg zida, nekmoli Berlinskog.
(Bojan Krištofić)
Krepat, ma ne MOL-at
Mađarski MOL već duže vrijeme pokušava zatvoriti Rafineriju Sisak (v. “Sisak u D-molu, Zarez br. 392), čime bi naftna korporacija sebi uklonila nepotreban trošak, a Sisku i državi nanijela značajnu ekonomsku i socijalnu štetu. Najnoviji korak u tihom gašenju Rafinerije je najava 72 otkaza radnicima Rafinerije za 1. veljače 2016. Riječ je o radnicima proizvodnje koji neće dobiti zamjenu, što znači da će istu proizvodnju održavati manji broj ljudi, ili da će produktivnost naprosto pasti. Uprava INA-e je objasnila da će “blisko povezane aktivnosti biti grupirane u jednu organizacijsku jedinicu, dok će određene pozicije biti ukinute, a na određenim pozicijama smanjen broj izvršitelja u skladu s poslovnim potrebama.” Problem je što su “poslovne potrebe“ INA-inog upravljača da tog posla ni ne bude.
Stožer za obranu Rafinerije nafte Sisak u tom je povodu objavio priopćenje: “Kako mađarski MOL sa suradnicima iz Ine nije metodom iznenađenja uspio zatvoriti Rafineriju u Sisku u prosincu 2014., danas pribjegavaju novoj, ‘tišoj’ metodi. Najnovijom, u najmanju ruku, nerazumnom i bezobraznom odlukom, gasi se 72 radna mjesta proizvodnih radnika. Unatoč nedostatku proizvodnih radnika, na koji stalno upozoravamo, danas se dodatno želi oslabiti siguran rad postrojenja, a time dovesti u pitanje proizvodnja i sigurnost u Rafineriji nafte i grada Siska.” MOL time smanjuje i broj radnih mjesta i proizvodnost Rafinerije čime se kasnije može legitimirati gašenje “neproduktivne“ jedinice koja ne donosi profit.
Zgodno je primijetiti i kako je najava otkaza plasirana upravo tijekom postizbornog limba, u trenutku kada ne postoji demokratski odabrana Vlada koja će odgovarati za svoje činove i propuste. Očekivano, tri vodeće stranke odlučile su ignorirati ovaj vrući krumpir, a jedina stranačka reakcija došla je iz posrnulog ORaH-a koji je optužio tehničku vladu za ignoriranje problema.
Nažalost, otpuštanje 72 radnika, izlazak Ive “Ćaće“ Sanadera na slobodu i kukavička šutnja političara daju naslutiti bliženje tužnog i već viđenog kraja još jedne privatizacijske priče. Treba vidjeti hoće li ipak pritisak sindikata i aktivista, te nastavak suđenja Sanaderu, uspjeti izboriti još jedan spas vrijedne Rafinerije.
(Luka Ostojić)