SEZONA ORAHA
Mirela Holy i njena stranka Održivi razvoj Hrvatske (ORaH) našle se u “slatkim” mukama. Naime, bilježe strelovit rast u svim anketama. Prema najnovijem ispitivanju popularnosti političkih stranka u RH koje je za Novu TV proveo Ipsos Puls, OraH se nalazi na sigurnom trećem mjestu (15%) i lagano “prijeti” vladajućem SDP-u (17.5%). Prvi je i dalje HDZ, ali s puno manjim koalicijskim potencijalom i strahom od moguće koalicije SDP-a i ORaH-a koja bi ugrozila njihovu davno uknjiženu pobjedu na izborima 2015. Uzimajući u obzir dosad nezapažen rast jedne nove političke stranke u stranačkom prostoru RH, Holy je krenula u ubrzanu izgradnju stranačke infrastrukture i politike, svjesna da stranka ne može zavisiti o popularnosti jedne osobe. Tako je tijekom ljeta održano nekoliko javnih sesija na kojima je ORaH raspravljao o zasebnim politikama – od šumarske do vanjske. U tom periodu, Mirela Holy je retorički često svrstavala OraH među tzv. zelenu ljevicu, a i neki glasovi posebice po pitanju vanjske politike svakako su OraH stavili među “alternativne” glasove na domaćoj političkoj sceni zazivajući suradnju s Rusijom i azijskim tigrovima. Vjerovati je da je to jedan od razloga zašto je Andrea Feldman, inače zastupnica klasične liberalne pozicije, napustila stranku. ORaH je dosadašnju snagu crpio isključivo iz loše politike vladajućeg SDP-a i sukoba u toj stranci, a sada se našao u situaciji da mora ponuditi drugačiju politiku i to ne samo na razini retorike i pojave svoje predsjednice, nego i konkretnih programskih odrednica. Što se tiče glasačke i stranačke baze OraH-a, ona je svojevrsna kombinacija nekadašnjih glasača i simpatizera SDP-a, dijela NGO-sektora i mlađe generacije i glasača koji su u nedostatku političke opcije dosad apstinirali ili glasali za male lijevo-liberalne opcije – tako da se poruka s početka cijele priče da ORaH neće loviti u SDP-ovom političkom bazenu pokazala pogrešnom. ORaH ne može opstati bez lošeg SDP-a i njegova bazena koji je procurio na sve strane.
(Mario Kikaš)
VITIĆ OPET PLEŠE?
U Zagrebu se nalazi mnoštvo zanimljivih, lijepih i, u svjetskim okvirima, jedinstvenih modernističkih građevina koje ne uživaju naročitu pažnju javnosti ni gradske vlasti. S druge strane, strani arhitekti i slučajni putnici-namjernici mahom se čude Novom Zagrebu, prostoru koji svjedoči o planskom funkcioniranju jednog prošlog sustava i o estetici brutalističke arhitekture. Riječima putopisca Natea Roberta: “Kada napustimo centar Zagreba i prijeđemo preko Save u Novi Zagreb, kao da ulazimo u drugi svijet. Predivan, snoliki svijet pun betona. Paradoksalno poznati a opet i neistražen, iz prošlosti a opet iz budućnosti, gradovi poput Novog Zagreba izazivaju nostalgiju za svijetom koji nikad nisam poznavao.“
Neke od najslavnijih, a i najzapuštenijih modernističkih građevina u Zagrebu napravio je arhitekt Ivan Vitić. Njegov neboder u Laginjinoj ulici, predivna zgrada čije su vizualne osobine određene ponašanjem njenih stanovnika, bio je toliko zapušten da je 2012. ogromna grilja pala sa zgrade na dječje igralište. Leži li razlog ovom ružnom i opasnom zapuštanju zgrade u zazoru spram komunističke arhitekture, birokraciji, financijama, lijenosti ili kombinaciji faktora? Teško je reći.
Ipak, povod ovom tekstu je sretna vijest koja možda naznačuje bolja vremena kako za Vitića, tako i za ostatak modernističke arhitekture. Naime, upravo se sprema obnova dviju Vitićevih zgrada. Nakon deset godina čekanja, počinje rad na spomenutom Vitićevom neboderu: teške drvene grilje zamijenit će se aluminijskim, a termalna izolacija bit će postavljena na sva pročelja. Iznos obnove platit će stanari pomoću kredita na deset godina koji će podići preko Gradskog stambeno-komunalnog gospodarstva.
Druga Vitićeva zgrada koja čeka obnovu je Kockica - bivše sjedište Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, a današnje sjedište Ministarstva mora, prometa i infrastrukture te Ministarstva turizma. Kockicu očekuje energetska obnova zbog loše toplinske izolacije. Postavit će se nova izolacija i nove staklene ploče, te obaviti druge promjene.
Navedene obnove vrše se prvenstveno iz praktičnih razloga - da bi se u tim zgradama uopće moglo živjeti i raditi – i te promjene financiraju stanari zgrade. Ipak, početak rada na zgradama je korak naprijed u odnosu na prethodnu ravnodušnost vlasti i nemoć stanara. Hoće li veći priljev turista u Zagrebu ponukati gradske vlasti da ulože trud i novac u obnavljanje te prezentiranje modernističke arhitekture? Hoće li tako oživjeti kako socijalističku arhitekturu, tako i život grada preko Save? Nadajmo se da hoće, jer su te “neugledne“ komunističke “zgradurine“, te rakete, kockice i mamutice, lijepi i rijetki spomenici neke prošle politike i kulture.
(Luka Ostojić)
LAUREN BACALL (1924.- 2014.)
Nedugo nakon iznenadne smrti Robina Williamsa, u 89. godini života preminula je (možebitno) posljednja velika dama zlatnog doba Hollywooda, Betty Joan Perske. Dakako, nakon što je dospjela pod okrilje holivudskog mogula Howarda Hawksa, Betty je promijenila ime u Lauren, a prezime Bacall posudila je od svoje bake. Nekadašnja biljeterka i model, u 19. godini života je stavljena pred kamere uz 25 godina starijeg glumačkog veterana Humphreyja Bogarta da bi njihov odnos ubrzo prerastao iz profesionalnog u intimni. U braku su proveli 13 godina, od 1945. do njegove smrti 1957. godine.
Cijeli život Bacall je bila u sjeni filmskoga velikana i osvajača Oscara s kojim je imala dvoje djece, premda je nakratko bila udana i za dvostrukog Oskarovca Sama Robardsa s kojim je također dobila dijete. Bacall je isto tako značajan dio prvog dijela svoje autobiografije posvetila Bogartu, ne libeći se iscrpno opisivati njegovu sporu i mučnu smrt od raka. Tijekom braka s Bogartom bitno je zanemarila svoju glumačku karijeru, većinom se pojavljujući u drugim legendarnim filmovima sa svojim tadašnjim suprugom nakon uspjeha njihovog prvog zajedničkog filma Imati i nemati.
U analima filmske povijesti ostat će zapamćen njen spušteni pogled te dubok, promukao glas iz prvih dana karijere, premda je Bacall tek u svojim zrelim godinama, točnije u 72. godini, osvojila prve značajnije filmske nagrade – Zlatni globus i nominaciju za Oscara za ulogu u redateljskoj i glumačkoj uspješnici Barbare Streisand Ogledalo ima dva lica.
Svoje najveće profesionalne uspjehe ipak je doživjela u svijetu kazališta u kojemu je, zapravo, i započela glumačku karijeru zajedno sa svojim dobrim prijateljem Kirkom Douglasom. U filmovima 1960-ih i 1970-ih obično je glumila sporedne uloge, ali tada doživljava i procvat svoje karijere u kazalištu. Uglednu nagradu Tony osvojila je za ulogu Margo Channing u mjuziklu Aplauz napravljenom prema filmskom klasiku Sve o Evi. Tako je dobila priliku odigrati ulogu svojeg glumačkog uzora, velike Bette Davis. Drugog je Tonyja dobila za ulogu u Ženi godine u kojoj je ponovila ulogu koju je na velikom ekranu odigrala njezina bliska prijateljica Katherine Hepburn.
Bacall je u proteklih desetak godina najviše pažnje privukla konfuznim govorom kada joj je dodijeljen počasni Oscar 2010. godine: za nju je samu njezin govor ostao više obilježen činjenicom da nije stigla ni riječi progovoriti o svoje troje djece, nego nagađanjima o demenciji. Također se pojavila u 6. sezoni TV serije Sopranos u kojoj je maestralno odigrala – samu sebe.
"Uvijek su kružile glasine o meni: ‘Oh, ona je veoma teška osoba. Pazi se nje.’ Ljudi koji me ne znaju – čak i neki ljudi koji me znaju – znaju da kažem što mislim. Malo je ljudi koji žele čuti istinu. Bogie je bio takav, moja majka je bila takva i ja sam takva osoba. Vjerujem u istinu i vjerujem u to da trebam reći što mislim. Zašto ne? Moramo li se cijelo vrijeme okolo došaptavati ili se igrati s drugim ljudima? Ne vjerujem u to. Tako da nisam najomiljenija osoba na licu zemlje. Postoji mnogo ljudi kojima se uopće ne sviđam, itekako sam sigurna u to. No nisam tu da bih se nekome sviđala. Imam svoje vlastite razloge za bivanje i svoje vlastito shvaćanje toga što je važno, a što nije važno, i neću se mijenjati."
(Marija Ćaćić)