STILISTIKA KUPOPRODAJE
Apozicije koje su se poslagale u vijesti ljubljanskog dnevnika Delo o najvećoj biznis-konsolidaciji u regiji, odr(a)žavaju i ustaljenu agencijsku retoriku, ali bome i geopolitičku motoriku postjugoslovenskog područja. “Največja slovenska trgovska družba Mercator” prodana je “hrvaškem Agrokorju”, stoji u uvodu Delova članka od 26. lipnja. Logika nacionalnih kompanija će se tako primijeniti u ovom “kuporodajnom srazu” kako bi se s jedne strane priznao poraz ili podastrla konstatacija o izdaji nacionalnih interesa ili pak s druge strane istakla Todorićeva akvizicija kao konačna pobjeda hrvatskog nacionalnog interesa. Drugim riječima: kapital pobjeđuje gdje diplomacija gubi. I sve to fino uokvireno sitnim vezom predizborne krizne kampanje u Sloveniji. U tako jezički posloženim odnosima gubi se iz vida upliv nadređenih igrača te nadnacionalni karakter transakcije i kapitala uopće. To potvrđuje i oduševljenje izvjesnog Gillesa Mettetala, predstavnika Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) u Nadzornom odboru Agrokora koji u kupnji i otkupu (dugova) Mercatora vidi nastavak poslovne priče o pravim “vrijednostima i snažnom menadžmentu” koju EBRD podržava još od kraja devedesetih. Ivica Todorić ostaje na istoj liniji te cijeli deal opisuje terminologijom lišenom nacionalnih predznaka zagovarajući “zajedništvo” u “razvojnim ambicijama”. I doista je je riječ o svojevrsnom zajedništvu kapitala blagoslovljenom s edenskih visina briselske ekonomske politike koja ne spušta pogled prema iracionalizmu kapitala na nižim sferama. Ostaje nam sjetno zaključiti da se progresivni narativ o zajedništvu južnoslovenskih naroda prerastao u vlastitu ironiju o zajedništvu kapitala pod budnim europskim okom dok narodima ostaje nacija kao zvečka koja se s vremena na vrijeme baci u ograđene “vrtiće”.
MORNAR NA LAĐI, KRIST NA ŽALU
U sektoru obrazovanja kao da važi ona narodno-iskustvena: “Sine/kćeri, uvijek može gore”. Iz ove današnje perspektive, patologije forenzičara Primorca mogu se činiti kao topli kakao pod dekom u hladnim noćnim večerima. Nakon Željka Jovanovića koji je tijekom svojeg mandata kombinirao potpuno nesnalaženje s dobro orkestriranim interesnim ratovima u našoj akademskoj zajednici, dolazi Vedran Mornar – nekadašnji menadžer-dekan zagrebačkog Fakulteta elektronike i računarstva i jedan od idejnih pokretača ideje o fragmentaciji zagrebačkog sveučilišta još davne 2008. što je srećom zaustavljeno usred tektonike studentske blokade i štrajkova u tom sektoru koji su se periodično događali sve do 2011. godine. Odmah po dolasku na čelno mjesto MZOS-a Mornar donosi odluke koje su izazvale burne reakcije i civilnog društva i dijela akademske zajednice. Odgađanjem građanskog odgoja i okretanjem Katoličkoj crkvi u procesu kreiranja zdravstvenog odgoja Mornar se još jednom pokazao kao jako dobra menadžerska figura. Na prvi pogled činilo se da su njegovi “antiliberalni” postupci izdanak nesnalaženja i FER-ovskog tehnokratskog uma koji ne “kuži kak’ društvo funkcionira”. Međutim, Mornar igra na nešto duže staze i gleda vlastitu “upravljačku” budućnost onkraj postojećeg sastava Vlade i parlamenta. Skupljajući simpatije konzervativne desnice i desnog centra, Mornar si je osigurao dobru startnu poziciju u borbi za novi mandat o kojem će vrlo vjerojatno odlučivati HDZ-ova parlamentarna većina. Time je samo potvrdio i podcrtao opći model po kojem funkcionira “akademija u Hrvata” – uz Crkvu jedina institucija koju kao da su zaobišli neki osnovni modernizacijski procesi bez obzira na visoku tehnologiziranost koju donosi i pronosi i sam ministar-menadžer-kaluđer Mornar.
SAFET NI(T)KO Sven TINO
Svjetsko prvenstvo za gornjo-balkanske narod gotovo je već u grupnoj fazi natjecanja. Bosna i Hercegovina u prvom, a Hrvatska u četvrtom nastupu – skončali su svoj mundijalski put na trećim mjestima vlastitih grupa ostavljajući repove i analize koje upućuju na jedan veći i duži simptom koji naš reprezentativni nogomet vuče još iz vremena bivše države. Kako autor ove crtice taj period “pamti” samo preko kazivanja muških članova vlastite familije i “nešto starijih” drugova, vratio bih se na vrijeme poslije rušenja bivše države i ono što je dio mog živog pamćenja. Iz tog perioda nam se ukazuje jedna zanimljiva statistika i kronologija koja je promakla i Dragi Ćosiću i njegovim knjigama koje tako često spominje i valjda vuče sa sobom po svim geografskim širinama od Lužnikija do Maracane. Naime, od te famozne Francuske 1998. godine i prolaska u osminu finala i Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije (u oba slučaja su timove popunjavali svjetski juniorski prvaci iz 1989.), nije se dogodilo da ijedna od reprezentacija iz bivše Jugoslavije (Slovenija 2002. i 2010., SCG/Srbija 2006. i 2010., Hrvatska 2002., 2006.) prođe u drugi krug mundijala. Uvijek smo završavali natjecanje u prvoj fazi i skoro uvijek s istim scenarijem: zadavanjem muka tzv. velikim protivnicima i potpunim taktičkim i igračkim rasapom nakon podcjenjivanja tobože slabijih protivnika. Taj se usud nastavio i u Brazilu. Svakako se takvi rezultati daju pripisati i nekom tradiranom “nogometnom stilu” i odnosu prema igri, ali samo dijelom i uz velike ograde. Naime, trebalo bi napraviti korak natrag susprežući se od standardne optužbe na račun “balkanskog mentaliteta” i zapitati se u kakvom su političkom, infrastrukturnom i duševnom stanju “nogometni savezi” u državama bivše Jugoslavije u ovom periodu. Ono što svakim danom postaje jasno – krimonoidna struktura saveza direktno se odražava i na reprezentaciju i njihove prezentacije i kultove. I onda se desi da tu otužnu sliku i nogometa i društva jedino možete “suprotstaviti” proljeću latinskoameričkog nogometa s pratećim životvornim cirkusom i uživati.