Komarati
Riječ o jednoj gotovo zasebnoj, prkosnoj i vjerno održavanoj iščuvanoj kulturi koja je opstala u dijelu Bosne kao dugo umirući trag, sada se to politički korektno veli – nekih starih vremena. Vremena u kojima su udarači iz tih crnih jama davali ritam ubrzanoj modernizaciji države. U petak 5. rujna, tako smo se, opet, morali suočiti s viješću o tragediji u rudarskim oknima koja upravo zbog svojeg mjesta i načina, uvijek izaziva neku posebnu skrušenost i poštovanje. Pet smrtno stradalih komarata u jami Raspotočje pored Zenice, zadnji je poziv na muk u nizu tihe povijesti jedne životne prinude, ali i nama s ove strane zemljine kore, čudne radne etike, solidarnosti i otpora koji se valjda jedino taloži u tim tamnim hodnicima pod smradom zemljine utrobe i stalnom opasnošću njene ćudljive tektonike. Odlazak ili prelazak rudara u neke druge dimenzije propisane što religijom, a što narodnom frazeologijom od Đoleta Balaševića, Zabranjenog pušenja do Mate Miše Kovača, postao je učestali topos dekadentnog socijalizma i tog osjećaja skrušenosti pred kratkom, ali gorkom poviješću rudarskih tragedija od Raše, Aleksinca, Dobrinje... Odgođeni posmrtni marš onima koji su kopali temelje države koja odumire. Kasnije, u jednoj novoj ko biva državi, zamijenivši ratne rovove onim radnim – kao da su stali gdje su ih Đole, Nele i Mišo ostavili tamo krajem osamdesetih – s istrošenim svjetiljkama u raspadnutim radnim odijelima s otupjelim alatom, ali povećanim zahtjevima za tone uglja od “onih gore”. A onda su se ubrzo izgubili i glasovi i veze sa inžinjerima i geolozima kojima je valjda bilo jedino, uz njih, stalo da te rupe izdrže. Jer tona je bila jedina mjera. Ljudski život je vrijedio tek tonu uglja. U trenutku dok nastaje ova crtica, u tom nekom Raspotočju, koji ni Google Maps ne evidentira, a kamo li neka naša postjugoslovenska omladinska geografija, ispod zemlje leže tijela Mehmeda Dizdarevića, Mehmedalije Halilovića, Fahira Halaća, Fejze Isakovića i Hajrudina Bradaraca. I nije im prosto laka zemlja u kojoj sada leže i u kojoj su proveli veći dio svog života. Jer svaka automatizirana posmrtna floskula o zemljici i njenoj težini gubi ikakvu simboliku i pristojnost nad prizorom spasilačke čete koja mrtva tijela svojih drugova iznosi iz crne jame. I ne, oni nisu opomena za neka buduća vremena. Oni su žrtve tih budućih vremena koja su danas. (Mario Kikaš)
Slučaj Salaita
Već skoro mjesec dana američku javnost, a posebice humanistiku potresa skandal oko zapošljavanja profesora Stevena Salaite na Odsjeku za američko-indijanske studije pri Sveučilištu Illinois (Urbana-Champaigne; UIUC). Sve je započelo početkom kolovoza kad se samom Salaiti, a onda i javnosti obraća dekanica Phyllis Wise svojim rješenjem da ne pošalje u daljnju proceduru odluku o zapošljavanju, tj. prelasku Salaite s Virginia Techa na UIUC. Iako odbija pomisao da bi sukob u Gazi i svrstavanje prof. Salaite mogli biti povod toj odluci, Wise ipak u jednom paragrafu svojeg otvorenog pisma ostavlja mogućnost da su upravo negativni stavovi i način iznošenja mišljenja profesora Salaite o Državi Izrael i njenoj službenoj politici i potpori koju dobiva – razlog za donošenje takvog rješenja. Naime, Salaitine stavove većinom iznesene na društvenim mrežama, dekanica ocjenjuju kao “omalovažavajuće” prema drugačijem mišljenju i onima koji ga iznose. Ubrzo su se u lokalnim tiskovinama našli i dokazi koji pokazuju da je odluka administracije UIUC-a izazvana pritiskom alumnija i financijera Sveučilišta što na toj ispostavi Sveučilišta Illinois izaziva reakciju nekolicine odsjeka koji otkazuju svoju potporu dekanici što je svojevrstan zahtjev za njenim opozivom. Kritici odluke administracije UIUC-a i “obrani slobode govora” i “akademskih sloboda” pridružile su se strukovne udruge poput Modern Language Associationa – krovne udruge američkih filologa te Američke udruge sveučilišnih profesora. Tako se sukob u Gazi umjesto političkog terena na kojem u SAD-u vlada unisona potpora izraelskoj politici, prebacio na akademski teren koji je i dosada bio mjesto skoro jedine javne kritike političkih odluka i vojnih postupaka Države Izrael, ali vrlo često i mjesto retoričkih poskliznuća uslijed emocijama nabijenih pokušaja argumentacija odnosa na Bliskom Istoku. (Mario Kikaš)
It’s OS to be gay
Bio je to jedan posve običan vikend u Hrvatskoj. U petak je u Zagrebu sklopljen prvi gej brak (pardon – “životno partnerstvo”), dan kasnije u Osijeku je održana prva Povorka ponosa – Osijek Pride. Nije se dogodilo ništa neobično, ništa što bi uzburkalo duhove, punilo naslovnice korporativnih medija ilii izazvalo povike dežurnih nacionalnih dušebrižnika. Stupovi “tradicionalne obitelji” nisu se smrkali u paramparčad, a bome ni Osijekom ne hodaju djeca traumatizirana besramnim prizorom nekolicine zastava duginih boja. Javila se, doduše, neka braniteljska udružica (ne osječka, nego koprivnička) i najavila podizanje kaznene prijave zbog “uvrede i klevete”, a sve zbog ponosnog transparenta s tekstom Osijek, nepokoreni grad. I to je bilo to. Željka Markić i dalje šuti. Što je samo još jedan pokazatelj da Hrvatska polako ali sigurno postaje normalnom zemljom.
(Trpimir Matasović)