Europsko-oktobarski teatar
Umorni od velikih očekivanja intelektualne ljevice i uskogrudne ignorancije birokratske desnice, tijekom ove ćemo se odjave manje-više šaliti na svoj i tuđi račun. U našoj ocvaloj Europi, paradoksalno, nema globalno propulzivnih industrija, sveučilišta, inovacija, itd. (Fernand Braudel bi rekao, bili su prebogati da bi vidjeli da tonu). U nedostatku boljega, volimo si, pod egidom kulturnih industrija i održivog razvoja, podgrijavati tradicije, obljetnice i jubileje. Ako ništa, barem nam povijesti ne manjka. Možda je i zato došlo do toga da obilježavanje jednog značajnog događaja te onog što je uslijedilo nakon, urani za više od dvije godine. Naime, as we speak, upriličuje se obljetnička dramaturgija: pritisnuti sa svih strana, “crveni” kao da vode unaprijed izgubljenu bitku protiv konzervativnih, “red se mora znati” “bijelih”. Jedina konkretna posljedica njihove početne strategije traženja zajedničkog jezika po palačama europskih metropola jest ta da si od prije koji dan svojim državnim, jamstvenim obveznicama i službeno mogu obrisati… krvavo čelo dok brane prilaze Petrogradu.
Kažu da više neće biti velikih ratova, tj. da se oni danas vode na ekonomskom planu. Slijedom te logike, ministru financija “crvenih” ipak može biti od koristi pročitati didaskaliju s opisom načina rada onog sekretara što je ustrojio Crvenu armiju – i on je, naime, mahnito vadio kestenje iz vatre od Dona i Volge do Urala i Sibira… od Pariza i Bruxellesa do Frankfurta i Berlina. Očito, odjel “bijelih” zadužen za godišnjice na sve je mislio. Tijekom ovih trideset-četrdeset godina društvenog nazadovanja i razigrane individualističke postmoderne, prakse su se podgrijavanja jučerašnjeg ručka ionako vidno razvile. Primjerice, u konkretnom slučaju, “bijeli” su izgradili fascinantnu mizanscenu: u svega četiri-pet država EU od njih 28, stopa zaposlenosti dobne skupine 20-64 prelazi 70%. Osobito je naturalistički predrevolucionarno stanje rekonstruirano u Grčkoj: tamo su, po uzoru na feudalnu Rusiju, nemalom dijelu pučanstva “iskopčani” struja, grijanje i osnovno zdravstveno osiguranje.
Ako je, dakle, suditi prema ubogom pouzdanju u okrugle brojeve, obljetnice i vjerne rekonstrukcije povijesti, “crveni” bi se trebali izvući, vjerojatno posredstvom kakva kompromisnog NEP-a, ili socijaldemokratskije rečeno, New Deala. Ono što će, međutim, ostati na dnevnom redu, jest problem naše ocvale i kompromiterske Europe u cjelini. S tim u vezi, odjavitelj pristojnog građanskog lista za kulturu može samo uzdahnuti: blaženo bilo devetnaestostoljetno kazalište. U njemu nije bilo mjesta kojekakvim postdramskim vragolijama koje predstavu začas pretvore u stvarnost.
(Luka Jakopčić)
Zna se
Kada je Ustavni sud ukinuo presudu Vrhovnog suda Branimiru Glavašu, nije nam otkrio ništa novo. Nije ni realno očekivati od suda da bude pouzdano mjerilo istine, niti je cilj suda otkriti istinu. Sudska procedura prilično je spora i limitirana u značajnom broju slučajeva, a da pritom ne računamo podložnost suda “vanjskom“ političkom utjecaju. U ovom slučaju, pak, nije ni potrebno utvrditi istinu jer su je mnogi već znali: premda je ubijanje i mučenje ljudi kiselinom iz akumulatora teško objasniti ičime drugim osim najužasnijim ljudskim porivima, funkcija takvog terora bila je i da pošalje poruku širem puku – jednima da strahuju, a drugima da se priključe strahovladi. To je poruka o tome tko vlada zajednicom, poruka koju zločinci žele širiti, a ne tajiti. Stoga je teško očekivati da su zločini počinjeni u tajnosti ili da ljudi nisu znali za njih.
Funkcija suda tako nije otkriti tajnu, nego omogućiti da se javna tajna artikulira, utvrdi i prihvati, te da se navedena poruka zločinca poništi: najgori zločini nisu dopušteni, niti zločinac vlada gradom. I ta je poruka upućena zajednici, jednima da strahuju, a drugima da se opuste. Ranije presude Sanaderu i Glavašu nisu iznenadile utvrđenim kriminalnim djelima, nego spoznajom da ljudi na najvišim političkim pozicijama nisu vrhovna moć, da nemaju odriješene ruke i da postoji instanca koja ih želi i može kazniti za nedjela. Sudski proces nije stoga tek pitanje istine, nego pitanje odnosa moći.
U tom se smislu ukidanje presude Vrhovnog suda zbog proceduralne greške ne razlikuje bitno od oslobađajuće presude: ni jedna ni druga presuda ne otkrivaju istinu o prošlosti, nego šalju poruku o sadašnjosti - o Glavaševoj trenutnoj nedodirljivosti. U istom svjetlu valja pogledati i događaje u Splitu: Keruma koji nakon predstečajne nagodbe paradira u novom luksuznom automobilu, te otvoreno ustaštvo Luke Podruga uz Baldasarovo sramotno relativiziranje incidenta i potajnu policijsku intervenciju usred noći. Odnos moći je jasan. Stoga u Glavašev doček valja ubrojiti ne samo one koji su ga dočekali u Osijeku, nego i splitske istomišljenike, uplašenu političku vlast, kao i sve one koji su u Osijeku tokom dočeka ostali u svojim kućama, strahujući od vremena koje dolazi.
(Luka Ostojić)
Isprika zbog "Sjena"
U prošlom broju objavili smo tekst s velikom pravopisnom pogreškom u naslovu “Sjeno u Parizu, sjeno u Staglišću“ (br. 400, str. 34). Iako smo pod opterećenjem zbog velikog opsega posla i kratkih vremenskih rokova, ipak nemamo opravdanje za ovakve osnovne pogreške. Greška se “provukla“ mimo očiju nekoliko članova uredništva te se stoga ispričavamo Zarezovim čitateljima i čitateljicama te naročito Zarezovom lektoru Darku čiju smo reputaciju narušili brzopletom (i nepismenom) izmjenom uredničke opreme teksta u zadnji čas.
(Uredništvo)
Isprika zbog reza
U razgovoru s Robertom McChesneyjem (br. 400, str. 8-10) uredničkom je pogreškom odrezano treće pitanje koje bi u potpunosti trebalo glasiti: “Detaljno ste ocrtali sliku specifičnog američkog katekizma slobodnog novinarstva temeljenog na distanciranju medija od regulatornog utjecaja države. Radi se o ekonomskoj agendi koja se odnosi na sva područja, no njezin utjecaj na medije ipak nosi dodatni efekt negativne političke reprodukcije koji sam spomenuo u slučaju medija zato što je od posebnog značaja u društvu i obrazovnom sustavu.” Zbog te se pogreške doimalo da se sugovornik g. McChesneyja referirao na nešto što prethodno nije spomenuo u tekstu. Ispričavamo se Igoru Lasiću koji je vodio razgovor, kao i još jednom svim čitateljima i čitateljicama.
(Uredništvo)