#440 na kioscima

6.7.2015.

Iva Ćaćić, Boris Jabuka, Luka Ostojić  

Odjave


Ponovno ispred koraka

Prošlog je tjedna u zagrebačkoj Laubi – kući za ljude i umjetnost, predstavljena nova kolekcija Borova, prepoznatljivog hrvatskog proizvođača obuće izrađene od prirodnih materijala, iza čijeg dizajna stoje dizajnerice Hana Ciliga i Andrea Roškar. Baš kako priliči Borovu koje je oduvijek njegovalo tradiciju, kolekcija naziva “My ballerinas” nastala je po uzoru na nekadašnji model ženske cipele ove tvornice, uz više modifikacija kako bi bila pristupačnija zahtjevima današnjeg tržišta. Šesnaest modela ove proljetne kolekcije ženskih cipela krasi slogan “My ballerinas – my everyday diamond” što ove cipele uistinu jesu jer svojim vizualnim rješenjima i pažljivom, većim dijelom ručnom izradom, te kontroliranim prirodnim sirovinama od kojih su izrađene promiču i poruku kako obuća prije svega mora biti kvalitetna i udobna, a potom i privlačnog izgleda.

S obzirom na gospodarske prilike koje nas okružuju čini se neobičnim da tvrtka s ovako dugom poviješću odolijeva izazovima koje pred nju postavlja tehnološki sve razvijenija industrija. Tako je Borovo na vrijeme u kojemu živimo odgovorilo visokom razinom tehnološkog razvoja i opremljenosti svojih postrojenja. Nažalost, visoka cijena gotovog proizvoda uvjetovana je visokim stupnjem tehnološke modernizacije tvornice koja kao posljedicu ima i smanjenje broja zaposlenih pa tako danas u Borovu radi tek nešto više od tisuću radnika što je neznatno u odnosu na razdoblje do devedesetih kada je tvornica zapošljavala oko dvadeset i tri tisuće radnika. Iako postoje uvjeti za uvođenje druge radne smjene, čini se da još uvijek nema potrebe za većim proizvodnim kapacitetom.

Sustav rada koji se temelji na brzom odazivu na zahtjeve tržišta i isporuci u točno zadanim vremenskim rokovima, učinio je proizvodnu organizaciju Borova sposobnom da odgovara ne samo domaćoj potražnji, nego i onoj inozemnoj, tako da su “My ballerinas” već pronašle svoje kupce izvan Hrvatske. Očekuje se da će Borovo s ovom godinom uspjeti podmiriti dugovanja iz predstečajne nagodbe i konačno opet biti samoodrživa tvornica čija je glavna razvojna strategija upravo revitalizacija obućarske proizvodnje u Hrvatskoj. Tradicija izrade obuće koja datira na tom području još iz 1931. godine nikada nije radila nauštrb kvalitete, stoga je i danas priznata, a čemu u prilog ide i kontrola kvalitete ulaznih materijala, te kontrola i praćenje samog proizvodnog procesa, što osigurava vrhunski proizvod.

Stoga je tuga što obrazovni kapaciteti Vukovara ne odgovaraju potrebama industrije zaslužne za njegov razvoj pošto unutar tehničke škole ne postoji obućarski smjer, a jedina je prilika za daljnje profesionalno usavršavanje stručni studij Tekstilne, odjevne i obućarske tehnologije pri Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Varaždinu gdje postoji i studij Dizajna obuće. Većina radnika Borova iz tog razloga nije strukovno kvalificirana za rad u obućarskoj industriji, te je primorana svoje znanje za rad u tvornici stjecati od strane radnika koji već imaju iskustvo rada te se tako unutar tvornice međusobno prenosi znanje o obućarskoj tehnologiji. Nekada jedno od gospodarski najrazvijenih područja u Hrvatskoj tako ponovno treba iskoristiti potencijal da postane mjesto koje će svojom industrijskom, a posljedično i urbanom infrastrukturom osigurati pristojan životni standard svojim stanovnicima. Parafrazom povratničke kampanje ‘startasica’ - Long live Borovo!

(Iva Ćaćić)

 

Posebna priznanja

Premda je teško i štetno tretirati kulturu kao sport (pa tako i govoriti o natjecateljskim dosezima naših reprezentativnih umjetnika), svakako valja izdvojiti dva važna uspjeha koji bi mogli označiti važnu prekretnicu u povijesti hrvatskog filma i književnosti ili, u gorem slučaju, svijetlu točku u inače mračnoj situaciji.

Prva dobra vijest: film Zvizdan Dalibora Matanića ušao je u službeni program “Un certain regard“ filmskog festivala u Cannesu. To je prvi put od 1981. i Grlićevog filma Samo jednom se ljubi da se hrvatski dugometražni film našao u konkurenciji Cannesa. Ovo je svakako velika zasluga kako Matanića i filmske ekipe, tako i producentskog tima (hrvatska Kinorama, slovenski Gustav film i SEE Film Pro iz Srbije) i Hrvatskog audiovizualnog centra (koji se ove godine već mogao pohvaliti uspjehom Ognjena Sviličića na venecijanskoj Mostri). Nadajmo se da je ovo kraj domaćem mitu (i kompleksu) o genijalnim europskim filmovima i Hrvatima koji ne znaju snimiti dobar film: Matanić svakako spada u program Cannesa, ne zato što je genijalan autor (sudeći po prethodnim filmovima, nije i teško može biti, mada valja ostaviti prostor da Zvizdan iznenadi), nego zato što je u najboljem slučaju dobar, kao što ni značajan broj filmova na Cannesu nije genijalan, nego dobar. Stoga, iako teško da se možemo nadati nekom hrvatskom “rumunjskom“ novom valu, možemo vjerovati da Matanićev film otvara vrata jednako dobrim ili boljim autorima u budućnosti.

Druga dobra vijest: književna izdavačka kuća Fraktura iz Zaprešića osvojila je nagradu za najboljeg međunarodnog izdavača na sajmu knjiga u Londonu. Fraktura je dobila nagradu u kategoriji najboljeg međunarodnog nakladnika za široku publiku - The Bookseller International Adult Trade Publisher Award. U užem izboru bili su i kineski nakladnik People’s Literature Publishing House te indijski nakladnik Rupa & co. Žiri je pohvalio Frakturu zbog “jedinstvenog spoja kvalitetnog izdavaštva, inovacije i digitalnog marketinga“. U književnom svijetu situacija je ipak nešto slabija nego u filmu jer, iako je hrvatsko tržište beznadno i za književnost i za film, javne subvencije književnom izdavaštvu sve su slabije, a valja vidjeti kakva vrata ova nagrada može uopće otvoriti za Frakturu i za druge izdavače. Nadajmo se da londonska nagrada ipak neće ostati samo zlatna medalja na oronulom zidu.

(Luka Ostojić)

 

Izgubljena autocesta?

Ustavni sud presudio je da neće biti referenduma o monetizaciji jer pitanje “Jeste li za to da se na referendumu donese Zakon o dopuni i izmjenama Zakona o cestama?” nije u skladu s Ustavom. Međutim, ako Vlada pokrene sličan ili isti postupak kao onaj od kojeg je odustala 16. travnja - monetizacije javnog duga HAC-a i Autoceste Rijeka Zagreb - obvezna je uvažiti stajališta Ustavnog suda. Tako bi Vlada trebala prije pokretanja samog postupka pripremiti poseban zakon u kojem bi Saboru predložila da konkretnu koncesiju proglasi strateškim interesom RH. U tom bi zakonu trebali utvrditi temeljne ciljeve i ključne parametre, te bi se time Saboru omogućilo, uz prethodnu javnu raspravu, da pravodobno odluči o prihvatljivosti tog posla s aspekta javnog interesa. Predsjednik Nezavisnoga cestarskog sindikata i koordinator inicijative “Ne damo naše autoceste” Mijat Stanić vidi odluku Ustavnog suda kao dokaz da se taj sud predao u ruke Vlade: “Ustavni sud ne provodi volju građana i ustavnu odredbu da građani i Hrvatski sabor mogu mijenjati zakone, a ovdje Ustavni sud služi za sprječavanje izravne demokracije i u potpunosti je podložan vladajućim strukturama”, rekao je Stanić u izjavi za Hinu. Ustvrdio je kako je Ustavni sud “potpisao samo malo prošireni tekst obrazloženja predsjednika saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Peđe Grbina zašto bi pitanje trebalo biti neustavno”. U tekstu obrazloženja naveden je “cijeli niz netočnosti”, no ono što izlazi iz tih okvira jest točka 64. u kojoj stoji da je Vlada odustala od koncesije 16. travnja 2015. i obavezala samu sebe da ne može sutra ponovno donijeti odluku o koncesiji bez izjašnjavanja građana na referendumu. Stanić je to istaknuo kao jedinu svijetlu točku. “Mi ćemo i dalje nastaviti tu borbu”, najavio je Stanić, te je dodao da će provjeriti kakva je europska praksa i ima li koja institucija koja može utjecati na tu odluku. “Nastavit ćemo s referendumskim inicijativama, pred nama je zakon o referendumu, a nije isključeno da će se inicijative uskoro pozabaviti i Ustavnim sudom i zatražiti da ga se smjesti gdje mu je mjesto i da služi građanima, a ne vladajućim strukturama”, izjavio je Stanić.

(Boris Jabuka)

preuzmi
pdf