ZAMISLITE DA GRCI GLASAJU
Nakon propalih pregovora o uvjetima daljnjeg kreditiranja Grčke od strane, kako se to lijepo kaže, međunarodnih financijskih institucija, te za 5. srpnja najavljenog referenduma o dealu ili, ciprasovski rečeno, ucjeni koja je na stolu, sve su oči uprte u Atenu, a i nemali broj puteva vodi onamo. I naša je “katedrala duha“ odaslala jake snage u srce južnjačke lijenosti i prefriganosti. U jednom nas od prošlotjednih izdanja one emisije što ima ritam – a boganam, sve više i sadržaj – srednjovjekovne pasije, no zasad je nazivamo središnjim Dnevnikom, neoliberalni groupie Željko Kardum (uredno uhljebljen nad jaslama državne firme) svojim tipično zabezeknutim stasom i glasom izvještava da “tržišta ne podnose neizvjesnost“. Što se tiče reportažnog momenta, njega nam donosi pokretna jedinica, uslijed teških vremena svedena na videonovinara Ivicu Grudičeka. Ivica nam, kao pravi đak čuvene hrvatske škole novinarstva, dovitljivo omogućuje da čujemo ne samo njegov raport, nego i komentar u Ateni zatečenog starijeg gospodina, “političkog novinara njemačkog ZE-de-efa“. Gleda tako čovjek taj predstečajni “šušur“ Europe – ako je vjerovati Petru “in-medias-tres“ Vlahovu koji je, za potrebe emisije koja ide nakon pasije, to navodno pročitao u enciklopediji, šušur je strka, gungula, ovako nešto – uglavnom, promatrajući naš stari kontinent (navodnici zaista nisu potrebni) ponešto alegorijsko-dramatskim pogledom, ne možemo ne pomisliti da se ovako mogao osjećati neki imaginarni odjavničar imaginarnog Zareza tamo negdje 1939. Napokon, imamo svoju Banovinu, svoje kotarske jurisdikcije i svoje restrikcije za Židove! Ili, imamo 0,2 posto rasta i pad nezaposlenosti temeljen na emigraciji desetaka tisuća ljudi, a i problem onih koji ne vole Hrvatsku ćemo u dogledno vrijeme riješiti!
No kasno Marko na Kosovo stiže. Brod po čijem se potpalublju kotura naša bačva, uskogrudno vjerujući da je to koturanje dinamika rasta, djeluje potpuno izgubljeno. U Europi su danas vrijednosti na kojima je stvorena potpuno izvrnute. Npr., njemački ministar Schäuble kombinira: “Zamislite da Grci, protivno preporuci svoje vlade, glasuju za reforme. Mi bismo tada trebali našem narodu reći da duboko vjerujemo da će grčka vlada provesti tu odluku, premda su upravo sugerirali svojim građanima da je ne podrže.“ Drugim riječima, tko je još vidio da bi u suvremenoj Europi neka vlada mogla ili trebala ispoštovati volju naroda, ili da bi se narod kao aktivni subjekt trebao uključiti u rješavanje određenog političkog pitanja. Pa nismo valjda ovdje da suodlučujemo, nego da trpimo “strukturne reforme“ proizašle iz tuđih strukturnih propusta-
(Luka Jakopčić)
OKREČIMO FAŠIZAM
U Hrvatskoj se u ponedjeljak 22. lipnja održao Dan antifašističke borbe, jedan od onih državnih praznika koji obilježavaju događaje, često nam se čini, iz nekih drevnih vremena, kojih se malo tko sjeća. Na ovaj je dan 1941. godine, u jeku Drugog svjetskog rata, Nacistička Njemačka (ne igrajući nimalo fer) napala Sovjetski Savez. U “Operaciji Barbarossa” Njemačka je narušila i dotada nategnute odnose sa Sovjetskim Savezom, čije je relativno mirne odnose garantirao Ribbentrop-Molotov pakt o nenapadanju. U isto se vrijeme u Hrvatskoj velikom brzinom organizirala prva antifašistička postrojba - Prvi sisački partizanski odred u šumi Brezovica pored Siska. Taj je događaj označio početak aktivnog organiziranja građanki i građana protiv fašističke dominacije tijekom Drugog svjetskog rata na tlu Hrvatske, ali i cijele Europe. Kao i kod nekih drugih državnih praznika, postavlja se pitanje trebamo li povijesnim lekcijama koje stoje iza njih pridavati neki poseban značaj. Drugi svjetski rat je odavno završio, a totalitarni režimi su stvar prošlosti. Fašizam je zamijenjen barem naoko humanijom demokracijom.
Ove je godine Dan antifašističke borbe također označio i produljenje vikenda za jedan cijeli dan, kojeg su vjerojatno brojni proveli na moru, usprkos lošem vremenu. Tako osvježeni, građani i građanke su tek u utorak ponovno upali u vlastite dnevne kolotečine. Jesu li prolazeći kroz svoj grad zapazili ikakve promjene na pročeljima zgrada? Naime, praznik nije za sve prošao u revijalnom tonu: subverzivna skupina stanovnika iz cijele regije okupila se kako bi na svoj način propagirala antifašističke vrijednosti. Ukoliko neofašistički mentalitet živi, tada niti njegova antiteza ne može biti stvar prošlosti. Potaknuti takvim mislima, stanovnici Ex-Yu gradova osnovali su inicijativu "Grafiti mržnje – ne u mom gradu", koja je odlučila fašističke grafite ili nepovratno izbrisati, ili ih učiniti benevolentnijima. Tako su profašistički simboli u jednoj noći pretvoreni u simbole mira. Stanovništvo će, umjesto u kukastim križevima, odsada uživati u cvjetićima, srcima, vjetrenjačama i sl. U akciji su sudjelovale udruge, inicijative, te pojedinci iz sljedećih gradova: Split, Zagreb, Šibenik, Banja Luka, Prijedor, Sarajevo, Beograd, Novi Sad, Kragujevac i Leskovac.
Značaj ovog događaja je, u prvom redu, svijest o javnom prostoru kao onome koji pripada svim stanovnicima. Zašto bi dio građana i građanki bio prisiljen svakodnevno se suočavati s porukama koje su uvredljive, omalovažavajuće ili ugrožavaju njihov dignitet? Žene, Romi i homoseksualci su samo neke od društvenih skupina koje se svakodnevno, i grafitima koji sadrže govor mržnje, perpetuirano omalovažava. Uz to, na ovom primjeru vidimo da društveni antagonizam nije mrtav, već se jasno očituje u borbi dva suprotstavljena stava. Možda bi ovdje mogli dodati “nasreću“, budući da postmoderna po mnogočemu propagira pretjeranu toleranciju, čak i relativizam – u društvu alijenacije, ovakav čin povezivanja poradi zajedničkog etičkog principa možda je čak i duboko radikalan. Za kraj, sve zemlje regije su zbog svojeg poslijeratnog statusa oštećene, a stanovništvo je iscrpljeno ideološkim i inim borbama. Grafiti služe kao stalni podsjetnik na to. Međutim, ukoliko svaki dan na putu do posla umjesto pored svastike pored koje piše “ubij srbina“ prođete kraj djeteline sa četiri lista, vjerojatno ćete se ipak osjećati bolje.
(Greta Grakalić Rački)
MUKE PO MURALU
Indirekt, mali glazbeno-umjetnički festival u Umagu, u Istri, tijekom prošlog vikenda neočekivano je postao jedna od hrvatskih vijesti dana. Zašto neočekivano? Nažalost, glasi o Indirektu diljem zemlje nisu se pronijeli zbog izvanredne kvalitete festivalskog programa, zbog nesvakidašnje agilnosti i maštovitosti organizatora, zbog neupitne vrijednosti festivala za sveukupni kulturni i društveni život Istre, što su redom njegove neosporne osobine, već zbog jednog sramotnog slučaja koji se u biti zbio naknadno.
Ovogodišnji, treći po redu Indirekt uspješno se održao 19. i 20. lipnja na nekoliko lokacija u Umagu i okolici, s brojnim prethodnim koncertima za zagrijavanje u Zagrebu i Istri. Festival je koncipiran tako da su u programu podjednako zastupljene glazba i likovnost, prva na način svirki alternativnih glazbenih grupa i DJ-eva raznolikih izraza, a druga u vidu oslikavanja zapuštenih fasada u gradu, za što su bili zaduženi neki od najeminentnijih domaćih (uličnih) umjetnika (ove godine postavi festivala pridružili su se i mladi književnici koji su čitali svoja djela). Umag su oslikali umjetnici Miron Milić, Ivan Kovačević, Polite Bastart, Džedaj, a prošle godine i Stipan Tadić i kolektiv Pimp My Pump. Upravo je osebujni mural Mirona Milića, jednog od najznačajnijih hrvatskih suvremenih umjetnika uopće, izazvao i više nego neugodnu reakciju jednog od građana – ravnatelja osnovne škole "Marija i Lina" na čijem je pročelju u dogovoru sa njim i gradskim vlastima mural i realiziran. Mural prikazuje ruke koje nabrajaju radnje povezane s recikliranjem otpada i kontinuiranom upotrebom prirodnih resursa: “Reuse, reduce, recycle, reinvent, reuse, reduce…”. Dakle, riječ je o pristupačnoj, ekološki angažiranoj poruci koja ne može biti jasnija. Ipak, neki su Milićevu plemenitu misao uspjeli protumačiti drugačije.
Naime, zbog lijeve ruke na kojoj se pri nabrajanju ističu tri prsta, opskurni "nezavisni news portal" HOP.hr je umjetnika, a indirektno i organizatore, optužio za širenje četničke propagande, i to sljedećim riječima: “Na (…) zidu se nalazi ekološki američki pamflet, uz koji je naslikana sporna slika s tri prsta, iako je u svijetu uobičajena gesta s dva prsta u obliku slova V (victory). Iz toga se vidi da je netko htio očito četničku propagandu progurati u školu”. Zbog ovog miga kukavički nepotpisanog arbitra desnice, a navodno i žalbi uznemirenih građana (koje nisu potvrđene), Vidović je samovoljno, bez konzultacija i s kime, odlučio prebojati Milićev mural i brutalno ga eliminirati iz vizure građana Umaga. Samo zbog tri prsta i samo zato što se poveo za anonimnom, potpuno lažnom i neutemeljenom optužbom. Reakcije prijatelja i pobornika Indirekta i Milićeve umjetnosti bile su brojne i žestoke, stoga se jučer napokon oglasio i Grad Umag, istaknuvši da su vlasti od organizatora festivala saznale da se Vidović protivio muralu nakon što je naslikan, te su predložile da se organizira konferencija za novinare na kojoj će se sve razjasniti i javnost uvjeriti, valjda, da u muralu nema ni trunke onoga za što se umjetnika sumnjiči, odnosno "četničke propagande". Nažalost, Vidovićev čin cenzure bio je brži od ovih mirotvornih nastojanja.
Kako god ova priča završila, kreirao Miron Milić u Umagu novi mural ili ne (što mu je Grad pismeno ponudio), umjetniku, organizatorima i njihovim prijateljima ostaje gorak okus u ustima jer je šteta već učinjena i neće je popraviti oslikavanje nekog novog zida, stoga što su razlozi Vidovićevog postupka mnogo dublji od iritacije jednim umjetničkim djelom kojeg nije mogao razumjeti. Razlozi su upravo korjeniti, strukturni, a tiču se nacionalističke ideologije kojom je Hrvatska planski premrežena već 25 godina i koja živi od neprijateljstva prema svima koji su od nje i Hrvata drugačiji na bilo koji način, prvenstveno Srbima. Da je nacionalizam među Hrvatima odavno zadobio potpuno kliničke, psihotične razmjere, pokazuje primjer ravnatelja koji se umjesto svog prosvjetiteljskog posla latio zatiranja slobode u njezinom suštinskom pogledu. Doista, zemlja smo znanja! Za one koji misle drugačije, zaključak može biti samo jedan: dići svoj glas javno i ne bojati se to učiniti. Nema druge, jer ovo nije tek početak, nego već debeli intermezzo.
(Bojan Krištofić)