#440 na kioscima

16.9.2015.

Greta Grakalić Rački, Dinko Kreho, Trpimir Matasović  

Odjave


Fahrenheit 431- Celzijus 4/1

"Skandal godine" je došao – i prošao. Nives Zeljković, poznatija pod umjetničkim imenom Nives Celzijus, održala je prvoaprilski koncert u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Sâm koncert u konačnici je privukao manju medijsku pozornost od činjenice da gospođa Zeljković uopće nastupa u Lisinskom, što je još jedna potvrda teze da je "skandal" lakše napraviti od forme nego od njezina sadržaja. Povijest se, dakle, ponovila – jer, kao što su se nad činjenicom da je ista polivalentna umjetnica u svojstvu književnice dobila Kiklopa za svoju Golu istinu najglasnije post festum zgražali oni koji taj roman nisu ni pročitali, tako su se i nad njenim „obljetničkim“ koncertom u Lisinskom najglasnije zgražali ante festum oni koji na taj koncert nisu ni kanili ići.

Na koncertu nije bio ni autor ovih redaka, pa o njemu ne može izreći kritički sud, ali, ako se „polemika“ već vodila oko forme, a ne sadržaja, onda je upozoriti na nekoliko podataka. Prvo, koncert je održan u maloj dvorani, a ne velikoj – u potonjoj je tih dana nastupio Tonči Huljić, nad čim se gotovo nitko nije zgražao. Potom, umjetnica je najam dvorane platila, što znači da nije nastupila niti na trošak ni Dvorane Lisinski ni poreznih i prireznih obveznika. Štoviše, moglo bi se reći da je svojim nastupom financirala (i) one „fine“ sadržaje koji Lisinski čine „hramom glazbe“ kakvim ga vide elitisti koji u njemu ne žele vidjeti gospođu Zeljković. Pritom, što je također bitno, nije „oduzela“ prostor nijednom „finom“ sadržaju – da nije bilo njezina koncerta, mala bi dvorana te večeri bila prazna.

Ako bi se, dakle, moglo uputiti ijednu nelicemjernu zamjerku ovom događaju, onda bismo eventualno mogli govoriti o tome da za ovaj tip koncerta mala dvorana Lisinski nije akustički idealan prostor. No, autor ovih redaka to može govoriti samo hipotetski, jer na koncertu nije bio. A, kako onomadno reče Ludwig Wittgenstein, o čemu se ne može govoriti, o tome je najbolje – šutjeti.

(Trpimir Matasović)

 

Loptanje “resorom kulture“

Nije se još ni slegla prašina oko ostavke ministrice Andree Zlatar Violić, a potezi (iz) Ministarstva kulture ponovno uzburkavaju duhove. Proteklih su dana mediji izvještavali o mogućnosti da se Ministarstvo kulture spoji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta; u trenutku zaključivanja ovoga broja Zareza, izvor blizak premijeru Zoranu Milanoviću potvrdio je za Tportal da će se to i ostvariti. Spajanje ministarstava navodno je motivirano posve pragmatičnim razlozima: nesposobnošću HNS-a da delegira kandidatkinju/kandidata za nasljednicu/ka Zlatar Violić iz vlastitih redova. Sveprisutni alibi “rezanja troškova“ pritom će poslužiti kao zgodno pokriće – a opravdano možemo pretpostaviti da će rezova doista i biti. Ukidanje samostalnog Ministarstva kulture i njegova asimilacija u buduće Ministarstvo znanosti, obrazovanja, kulture i sporta mogli bi otud imati dalekosežne posljedice u ionako kritičnoj situaciji u polju kulture. Prisjetimo se Ministarstva kulture i prosvjete koje je funkcioniralo u prvim godinama samostalne Hrvatske, s Vesnom Girardi Jurkić na čelu: blago rečeno, ne pamtimo ga po najblistavijim rezultatima. Uzmemo li u obzir da je stanje u kulturi danas, uslijed neoliberalnih politika štednje, vjerojatno još i gore nego devedesetih – nije se nadati bogznačemu.

Zanimljivo je da se i u Bosni i Hercegovini ovih dana događa sličan merger: član Predsjedništva BiH Dragan Čović najavio je ukidanje Federalnog ministarstava kulture i onog obrazovanja i sporta, te osnivanje novoga ministarstva koje bi ubuduće pokrivalo ove resore. Čuju se čak i tvrdnje da je samo postojanje federalnih ministarstava obrazovanja, kulture i sporta neustavno, te kako bi isključivu nadležnost za ova polja trebalo delegirati na kantone. Kantonalna ministarstva u BiH imaju otprilike iste nadležnosti kao gradski uredi u Hrvatskoj. A kad smo kod gradskih ureda, s onim zagrebačkim također bi se mogle dogoditi promjene – ali suprotnog predznaka od onih na državnoj razini.

Naime, postoji snažna inicijativa da se iz trenutno postojećeg Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba izdvoji poseban Ured za kulturu, kakav je i postojao do prije desetak godina. Ovaj prijedlog u prvom pokušaju nije prošao gradsku Skupštinu, ali sudeći po preovladavajućem raspoloženju nezadovoljnih kulturnjaka, neće tako brzo pasti u zaborav.

(Dinko Kreho)

 

Punk‘s not dead!

Proteklih je tjedana Zagreb bio žarište rijetko kreativnog performansa pankera Njeca Davora Hranjeca koji se odlučio suprotstaviti prosvjedu branitelja i ratnih invalida (takozvanim “šatorašima“) koji se već neko vrijeme, kao što je javnosti već zasigurno poznato, nalaze u Savskoj 66, ispred Ministarstva branitelja. “Šator u Savskoj“ postao je time gotovo pa nezaobilazni dio arhitekture Zagreba, a zahtjevi branitelja pitanje na koje svi imaju odgovor, ali čini se nikada u potpunosti zadovoljavajući, budući da situacija već duže vrijeme ostaje status quo. Stoga je zanimljiva pojava individue koja se povezuje sa punk supkulturom, te shodno buntovničkoj ideologiji samog pokreta, ne daje (i ne trudi se dati) nikakav odgovor, ali zato postavlja interesantno protupitanje.

Mladi prosvjednik odlučio je svoje nezadovoljstvo braniteljskim prosvjedom i njegovim ideološkim konotacijama izraziti eksperimentom, odnosno “javnim istraživanjem“ (kako ga sam naziva), koje je istovremeno poziv i pitanje: “Hoće li prije završiti taj prokleti rat ili ću ja na glas pročitati cijeli roman Tajna Krvavog mosta Marije Jurić Zagorke, na lokaciji Savska 77, Zagreb, a vi se pridružite – ili nemojte – ako treba – stajat ću i sam. Strah je suvišan.“ Upravo je ova rečenica stajala u opisu eventa kojeg je Hranjec objavio 17. ožujka na svom Facebook profilu. Odgovor na svoje pitanje dobio je petnaest sati i petnaest minuta nakon što je započeo čitanje romana. Taj odgovor je bio negativan. A on je samo htio da završi “ovaj teror ratom“.

Slažemo li se sa zahtjevima branitelja ili ne postalo je nebitno pitanje; ostaje činjenica kako se u društvu polako javlja zasićenost i averzija prema ratnim temama. Sve više ljudi se počinje pitati mora li uvijek i samo rat oblikovati naš kolektivni identitet. Stoga ni ovaj (protu)prosvjed osviještenog pankera nije prvi, a vjerojatno niti zadnji kojeg ćemo imati prilike vidjeti.

Hranjecov istup u ovoj interpretaciji daje optimističan pogled na mlade u Hrvatskoj iz više razloga: prvi bi mogao biti činjenica da se romani Marije Jurić Zagorke još uvijek prilično revnosno čitaju, vjerojatno na oduševljenje starije generacije građanki i građana, ali i feministica iz Centra za ženske studije u Zagrebu, koji se nalazi u njezinom memorijalnom stanu. Ova velika žena bila je ne samo prva profesionalna novinarka, već i profesionalna buntovnica, koja je većinu svoje karijere posvetila borbi za prava žena, ali i borbi protiv tada sveprisutne mađarizacije i germanizacije hrvatskog jezika. Sada iz raznih kontingentnih razloga Hranjec čita upravo njezin roman, što bi se moglo protumačiti istovremeno kao simpatično i subverzivno. Druga instanca ovog događaja bila bi zamjedba da punk (ipak) nije mrtav, a njegovi ideali, iako redefinirani, žive i dalje. Komercijalizacija punka 90-ih oslabila je pokret koji je postao pomodan, iako je upravo pomodarstvo rock glazbe 70-ih bio jedan od glavnih razloga stvaranja ove supkulture. Ideologije liberalizma i ljevice, borba za prava radnika i propagiranje anarhije kao društvenog ideala jenjavaju, te gube revolucionarni potencijal. Parole nekada izvikivane u prosvjedima i na koncertima revolucionarnih grupa, sada su eventualno štampane na majicama. Stoga Hranjecov “eksperiment“ možemo shvatiti i kao potez koji nas podsjeća na korijene punka i njegovo suprotstavljanje mainstream ideologijama

(Greta Grakalić Rački

preuzmi
pdf