Željko i Željka
Iako im to zacijelo nije bilo ni na kraj pameti, hrvatski su “novi konzervativci” (kako EPH-ova izdanja tepaju živopisnoj skupini boraca za desekularizaciju države) vjerojatno najzaslužniji za uspjehe ovogodišnjih prideova i u Zagrebu i u Splitu. U Splitu je tako Pride bio i svojevrsna proslava odlaska Željka Keruma s vlasti (na čelu povorke bio je novoustoličeni gradonačelnik – što možda i jest strategija za skupljanje političkih poena, ali je i dalje hvalevrijedna simbolička praksa), dok je rekordan broj ljudi na zagrebačkom Prideu (deset tisuća prema najmanjoj procjeni) neupitno bio odraz otpora prema referendumskoj inicijativi licemjerno nazvanoj U ime obitelji i njenoj barem deseterostruko slabije posjećenoj povorci od Zrinjevca do Sabora. Najveću post festum reklamu prideovima i svemu za što se zalažu dala je javna radioelevizijska kuća, davši obiteljašici Željki Markić sat vremena udarnog medijskog prostora, nakon kojih je svakom iole mislećem gledatelju moralo postati jasno koliko je sati na kojoj strani suprotstavljenih tabora. Nitko nema iluzija da je u Hrvatskoj sve ružičasto (niti da će ikad biti), no splitski i zagrebački prideovi ipak ulijevaju nadu da građani ove zemlje svoju domovinu (kakva god da bila i ona i oni) ipak radije vide u duginim bojama nego u monokromatskoj (zapravo, akromatskoj) crnoj.
(Trpimir Matasović)
Jedan čavao – 25 tisuća riječi
Nije mali broj onih koji tvrde da je danas zahtjev za nekakvim ozbiljnim novinarstvom u okviru ozbiljnih novina koncept sasvim izvan vremena, štoviše da je riječ o zastarjelom fenomenu koji ne može nikako funkcionirati. Iz takvog rakursa “ozbiljne novine” su fenomen potonulog vremena, ante quem Suvremenosti, gdje bi te i takve “ozbiljne novine” bile prijateljice “ozbiljne glazbe” i “visoke kulture”, žovijalnih no ostarjelih pojmovnih plesačica što se matisovski vrte i nestaju u viru prapovijesti memorije.
U svakom slučaju, tako na stvari gledaju glavni medijski igrači u Hrvatskoj, drugim riječima vlasnici najvećih medijskih kuća, koji na svoje novinske hibride gledaju kao na puni odbljesak demokratičnosti suvremenosti u periodu nakon onoga što percipiraju kao kraj ideologija, da ne kažemo kraja povijesti.
Hibridizacija velikih hrvatskih dnevnih novina je work in progress koji je, čini se, napokon priveden kraju. I to stvarno veoma uspješno. U takvom kontekstu zapomaganja onih koji tule o nestanku relikata kao što su, primjerice, rubrike kulture, zaista svima počinju zvučati kao dosadne naricaljke ljudi iz nekog drugog vremena, koji vjerojatno žale za urušavanjem Vjesnika. A o drskim pokušajima nekakvih fanatika iz Ministarstva kulture, na čija su nastojanja da se uvede smislena medijska reforma graknuli svi kolumnisti EPH i poneki iz Styrije, da i ne govorimo.
Stoga su, retrospektivno gledano, bilo kakve nade da bi novi Zakon o PDV-u na novine mogao uvesti malo reda u medijima u Hrvatskoj bile sasvim bedasto ufanje malobrojnih naivnih. Sva očekivanja da će se zakonskim promjenama uvesti kakva takva klasifikacija u medijski mulj i diferenciranje onoga što se može nazvati ozbiljnim medijima u odnosu na medije koji pate od bipolarnog “politika-žutilo” sindroma pokopana su u dva poteza. Jer odvajanje fenomena zvanog 24 sata od ostalih novina, a što je, kao, postignuto novom stopom PDV-a na tiskane medije, zapravo ne znači apsolutno ništa.
U drugim europskim državama, nevjerojatno ali istinito, postoji u okviru medijskog zakonodavstva klasifikacija medija, kojom se jasno definira što su to informativni mediji. Da takvo što postoji kod nas, Vlada bi uvođenjem poreznog rasterećenja kojim želi pomoći tiskanim medijima imala bar nekakav kriterij što su to informativni mediji od javnog interesa.
Kod nas je, međutim, zakonskim promjenama sve ostalo na principu neselektivnog snižavanja stope PDV-a svim nacionalnim dnevnim novinama, s redikuloznim pojmovima “autorskog teksta” odnosno s brojanjem riječi u izdanju novina, u kojem bi se trebalo natiskati najmanje 25 tisuća riječi. Duopol je na našoj medijskoj pozornici ovime dobio dodatan vjetrić u leđa, pozicije su dodatno utvrđene i status quo ostaje netaknut. Slavko Linić to naziva jednostavno “ekonomskom logikom”, a protiv logike se ne može.
Ovaj tragičan zakonodavni igrokaz samo je još jedan čavao u lijesu ozbiljnog novinarstva u Hrvatskoj, no kao da je malo kome stalo do toga. Oponente ovih promjena u Saboru tako zanimaju mnogo važnije stvari. Konkretne stvari. Najvažnije pitanje oko kojeg su se zastupnici svađali tijekom rasprave o predloženim promjenama tako je bilo: “A tko će izbrojati je li u novinama zaista bilo 25 tisuća riječi?”
(Neven Svilar)
Prijateljska rasprava na američki način
Američke obavještajne agencije mogu i žele prikupiti sve moguće podatke o ljudima diljem svijeta. Ono što je jednima zvučalo kao teorija zavjere, a drugima kao općepoznata stvar, dobilo je potvrdu od strane najnovijeg američkog zviždača, bivšeg operativca CIA-a i NSA-a Eduarda Snowdena. On tvrdi da američke obavještajne agencije u kojima je radio imaju ogromne tehnološke mogućnosti (uključujući i dobru suradnju s Googleom, Facebookom, Twitterom...) te da ih koriste za prikupljanje podataka, kako o američkim građanima, tako i o građanima izvan Amerike. Jednom kad je otkrio priču medijima, odjavio se iz SAD-a i pobjegao u Hong Kong.
Naravno, optužene strane nisu reagirale skrušenim priznanjem, nego paničnim pokušajima smanjenja štete. Navedene tvrtke smjesta su demantirale optužbe i tvrde da Snowden laže. Američka vlada pokrenula je istragu protiv Snowdena zbog otkrivanja državnih tajni – što povlači pretpostavku da ipak ne laže. Bivši potpredsjednik i republikanac Dick Cheney Snowdena je proglasio izdajnikom, dok je njegov stranački kolega Rand Paul pohvalio Snowdena i najavio da će tužiti državu zbog neovlaštenog nadzora. Predsjednik Obama je, u karakterističnom bezličnom tonu kakvog se ne bi posramio ni Ivo Josipović, pozdravio otvaranje rasprave o temama privatnosti i sigurnosti. To je zazvučalo toliko prijateljski da je gradska vlast Hong Konga zamolila Snowdena da napusti grad jer će ga inače morati izručiti Amerikancima koji ga žele odvesti na navedenu “prijateljsku“ raspravu.
Snowden sada planira zatražiti azil na Islandu koji je izrazio spremnost da mu pruži utočište. Inače, mladi operativac proveo je svoje dvadesete u vojsci i u obavještajnim agencijama CIA i NSA, a 2009. je otišao raditi u privatnu tvrtku. Zbog čega je napustio unosnu i sigurnu poziciju u Americi te izložio sebe i obitelj opasnosti? Dok pojedini američki mediji tvrde da je kineski špijun, Snowden kaže da ne želi živjeti u svijetu bez privatnosti i pod apsolutnim nadzorom. Tvrdi da je odlučio javno progovoriti odmah nakon odlaska iz državne službe, ali pričekao je, jer je vjerovao da će Obamina administracija promijeniti sustav. Kao što vidimo, sve je ostalo po starom. Na kraju je najavio da će uskoro razotkriti daljnje detalje o nadzornim metodama kojima su se koristili njegovi bivši kolege.
Julian Assange pružio je Snowdenu javnu podršku i nazvao ga “herojem“. Ipak, upravo Assangeov glas iz tijesne sobice u ekvadorskoj ambasadi vjerojatno najviše plaši mladog Snowdena, jer mu ukazuje na to koliko je daleko američka vlada spremna ići u kažnjavanju “zviždanja“, čina koji država štiti kad je usmjeren protiv privatnih tvrtki, a smatra ga veleizdajom kad je usmjeren protiv države.
(Luka Ostojić)