#440 na kioscima

11.2.2016.

Greta Grakalić Rački i Luka Jakopčić  

Odjave


Solidarno protiv homofoba

U noći sa subote 26. rujna na nedjelju 27. rujna, u samom centru Beograda, pretučene su četiri lezbijke koje su nakon festivala slam poezije otišle na piće u obližnji kafić. Opuštenu atmosferu subotnje večeri prekinuli su navijači nogometnog kluba Rad koji su u jednom trenutku fizički i verbalno napali djevojke. U pomoć su pritekli pojedini gosti lokala, a posebno konobarica koja je svojim tijelom pokušala zaštititi djevojku koja je bila najviše ozlijeđena – izbili su joj zub i zatvorili oko. Zatim je zaključala djevojke u WC gdje su pričekale dolazak policije. Postoje naznake da je napad bio unaprijed planiran i organiziran, a zasigurno predstavlja zločin iz mržnje kojemu je povod seksualna orijentacija djevojki. 

Zločini iz mržnje nad LGBT pripadnicima zajednice nisu rijetkost, ali se o njima rijetko govori i piše u medijima. Žrtve zaziru od prepričavanja svojih iskustava, a kamoli traženja pravde – tako se i u ovom slučaju oglasila samo jedna od četiri napadnute djevojke, izašavši u javnost svojim imenom i prezimenom – Dragoslava Barzut, spisateljica i aktivistkinja, koja je to učinila upravo zbog želje da se napokon progovori o  krucijalnom problemu nasilja nad LGBT zajednicom. Zamjećuje kako mnogi pripadnici LGBT zajednice trpe nasilje, ali ga ne žele prijaviti jer se boje za vlastitu sigurnost i sigurnost svojih bližnjih. Čak i kad napad završi, osoba ostaje stigmatizirana, zbog čega vlada snažan strah od sekundarne viktimizacije. Time situacija već duže vremena ostaje status quo, no možda jer su ovaj puta napali angažiranu aktivistkinju, zahtjeva se da napadači budu uhvaćeni, izvedeni pred sud i kažnjeni. I to je početak.

Napad na djevojke moguće je vidjeti iz tri perspektive. Očekivano, prva je ona koju povezujemo s općom homofobnom situacijom u Srbiji, koja se posebno vidi kroz pokušaje održavanja parade ponosa. Sljedeća perspektiva proizlazi iz čina konobarice koja štiti djevojke – napad se, naime, može promatrati iz šireg konteksta nasilja nad ženama. Kako se ovi nasilni napadi odražavaju na lezbijke kao na specifičnu skupinu žena? Poznato nam je da su žene često direktne žrtve nasilja, a ne smijemo zaboraviti niti strukturalno nasilje koje je duboko ukorijenjeno u predrasudama i stereotipima. Primjerice, prikazivanje lezbijki kao muškobanjastih i agresivnih zasigurno hrani homofobnu ideologiju iz koje proizlaze ovakvi napadi. Daljnja izgradnja solidarnosti između različitih ženskih skupina mogla bi biti plodonosno tlo za sveobuhvatniju borbu protiv nasilja. Naposljetku, situacija u Beogradu može se preslikati na bilo koje područje našeg Balkana –LGBT zajednice u Zagrebu, Splitu ili Sarajevu imaju slične problema, te se nose s istim situacijama verbalnog i fizičkog nasilja. Možda ovaj događaj bude povod za ujedinjenje i progovaranje o nasilju u odnosu na specifičan socio-povijesni kontekst cjelokupne regije, kojoj je u svakom slučaju potrebno konačno odstupanje od konzervativizma. 

(Greta Grakalić Rački)

 

Implicitna politika filmskog vremena

Iz dubine zagrebačkog MSU-a 5.10. progovorio je Jacques Rancière (1940.), filozof čija promišljanja o odnosu literarnosti i politike pružaju rijedak primjer teorijski suvislog i praktično održivog relacioniranja teksta i konteksta, umjetnosti i društva, jezika i povijesti. Predavanje “Upotrebe vremena – filmski momenti“, održano u sklopu polugodišnjeg rendez-vousa Francuske i Hrvatske, a u neposrednoj organizaciji Multimedijalnog instituta, ujedno je bilo i “čas“ vrhunske komparatistike (kakva, za razliku od loše ili nadri-komparatistike, može biti korisno umijeće u okviru bilo koje ljudske djelatnosti). 

Od filozofa Rancièreovih konotacija (“francuska škola“, Althusserov đak, lik kakvog bi se “šikalo“ vidjeti za govornicom npr. T-HT Subversive festivala), mnogi možda očekuju da bude “političan“, “angažiran“ i sl. On, međutim, retorički (ideološki) premaz u potpunosti odbacuje. Njegov iskaz nalikuje iskazu znanstvenika koji bi, jezikom javnosti i spektakla rečeno, otkrio lijek za rak, ali bi to i dalje trezveno predstavljao kao otkriće da hormon x mutira u dodiru s hormonom y (ovako nešto). Vrlo je indikativno – gotovo kao inscenirano – da je prvo pitanje upućeno iz publike glasilo, parafraziramo: kako to da je odnos temporalnosti i politike spomenut tek jednom, na samom kraju predavanja?

Dobrohotno i pomalo rezignirano, filozof je morao rastumačiti da nema tu previše politike i temporalnosti u eksplicitnom, tematskom smislu, međutim da se njihov odnos implicitno konstituira radom samog umjetničkog jezika. Montažni postupak u Vertovljevu filmu Čovjek s filmskom kamerom (1929.) svojom razlomljenošću u mnoštvo sitnih slika razbija klasično narativno vrijeme, konstruirajući ritam u kojem kadrovi dama kod frizera i oni radnica na tvorničkoj traci čine “ekvivalentne elemente istog pokreta.“ Stvara se vrijeme egalitarnosti, a potiskuje vrijeme vlastitosti i parcijalnih interesa. Suprotan primjer, ili kako Rancière reče, primjer “obrata simbola“, pružaju Fordovi Plodovi gnjeva (1940.). Priča o izvlaštenim i prognanim sitnim najamnicima iz Oklahome, čiji su rad zamijenili kompanijama isplativiji strojevi, prezentirana je linearnim, klasičnim fabularnim stilom. Jedina retrospekcija i narativni poremećaj dolaze od strane sporednog lika, grozničavog nesretnika koji je izvlašten, ali nije otišao – tumači ga John Qualen, glumac snažno konotiran motivom imigranta koji u Americi nalazi sretnu budućnost. Obilježen ovim premisama, njegov lik utjelovljuje poraz, izokrenutu sliku sovjetskog vozača traktora, odnosno filmsko-jezičnu projekciju vremena u kojem homogenizacija i dokidanje klasne borbe nisu mogući (dakle, suprotno Vertovljevu filmskom jeziku).

Naposljetku, Rancière u suvremenom filmu Pedra Coste, Marširajuća mladost (2006.), detektira vrijeme radnikâ bez radničke klase. Film bilježi prozaične motive iz mukotrpne svakodnevice imigrantskog predgrađa, međutim pritom u potpunosti zanemaruje uzročno-posljedične odnose, logiku i mimetičku istinolikost. Njegovi likovi nisu dramatični, nego simbolični. Oni su “neprovidno tijelo kao površina za pisanje“ o životima svih onih koji po predgrađima zapadnoeuropskih velegrada tavore u anonimnosti, između života i smrti – o životima “živih mrtvaca“ naše tmurne današnjice.

(Luka Jakopčić)

preuzmi
pdf