Premda mu pristupa redukcionistički, ogled francuskog filozofa baca vrlo zanimljivo svjetlo na kultni serijal
Jean-Claude Milner, Harry Potter u školi moralnih i političkih znanosti (Harry Potter a l’école des sciences morales et politiques), Pariz: Presses Universitaires de France, 2014.
Harry Potter u školi moralnih i političkih znanosti najrecentija je prinova u biblioteci "La série des séries" ("Serija serija") Presses Universitaires de Frances, u kojoj se već analiziralo više klasičnih i manje klasičnih američkih serija (24, Six Feet Under, Grey’s Anatomy, Desperate Houswives...). Ovaj put posrijedi nije televizijska serija, nego serija filmova, naime – Harry Potter.
Premda je ambicija s kojom autor istupa poprilično široka ("što zapravo govori poterovska pripovijest?", str. 9), njegovo je razmatranje fokusirano na jednu dimenziju filmova: pitanje političkoga. Za razliku od glumca Michaela Gambona, koji od trećeg filma nadalje tumači ulogu profesora Dumbledorea, a koji je u jednom intervjuu izjavio kako fabula filmova o Harryju Potteru za njega predstavlja tek izgovor da se pokaže svijet u kojem postoji magija, Jean-Claude Milner odlučno tvrdi da ti filmovi zapravo čine političku bajku, čije pouke on namjerava osvijetliti. Nakon poglavlja u kojem pokazuje kako se filmovi mogu gledati kao pripovijest o sentimentalnom i političkom odgoju Harryja Pottera, on će se usredotočiti s jedne strane na opisivanje funkcioniranja svijeta magije, njegovim suprotstavljanjem bezjačkom svijetu, te, s druge strane, na podcrtavanje odgojne naravi poterovske pripovijesti, u odnosu na Harryja kao i na gledatelja.
Čarobnjaci bez mašte Po autorovu mišljenju, magija na kojoj počiva svijet čarobnjaka ne rezultira time da svijet potonjih bude bolji od svijeta bezjaka, nego je to, naprotiv, svijet obilježen vlastitim nedostacima. Doista, one koji za nju imaju dara magija oslobađa od rada ("budući da je sposobna transformirati predmete bez rada i bez strojeva, ona čini da materijalna baza kapitalizma, tj. višak vrijednosti i rad, nestane", str. 51). To oslobođenje, međutim, ima cijenu: onu nepokretnosti.
Naime, odsustvo rada lišava čarobnjake prilike da izmišljaju, inoviraju, adaptiraju se. I dekor filmova govori tome u prilog: stil je staromodan, čarobnjaci putuju kočijom i vlakom na paru, griju se pećima itd. Također, sama se magija ne mijenja: nove čarolije povinuju se istim pravilima kao i one zapisane stoljećima ranije. Svijet magije, dakle, suštinski je sterilan i sabijen u sebe. Čarobnjaci tako nemaju ni umjetnosti ni književnosti koje bi u pravom smislu bile njihove. Kako podcrtava autor, "kad se platna mogu kretati, nema više slikarske umjetnosti" (str. 143). U skladu s tim, jedina čarobnjačka glazbena skupina koja izlazi na pozornicu (u Plamenom peharu) izvodi zabavnu glazbu i nema umjetničkih ambicija. Šire promatrano, "čarobnjaci nisu stvorili ni sjenu djela koje bi ostavilo traga u misli ili pobudilo emociju" (str. 143). Štoviše, magijsko povećanje kapaciteta djelovanja kod čarobnjaka ide pod ruku s gubitkom osjećaja za stvarnost ili u najmanju ruku onoga za smrt: čarobnjaci misle da mogu prevariti smrt, dok su bezjaci svjesni njezina značenja.
Tu inertnost pojačava nalog tajnosti u prisustvu bezjaka. Naime, ništa novo što bi čarobnjaci mogli ostvariti nikad ne bi stiglo do ostatka čovječanstva: njihove radnje, njihove pripovijesti, njihove knjige tiču se magije. Uslijed nezainteresiranosti za svijet bezjaka, te stoga što su njihovi proizvodi namijenjeni isključivo njima samima, oni ostaju usmjereni na svoju vlastitu povijest.
Svijet je magije, dakle, svijet fiksiran u prošlosti (iz tehničke perspektive, stao je na počecima industrijskog razdoblja, dok se iz one ekonomske nalazi u predkapitalističkoj fazi) ali i svijet obilježen vlastitim nedostacima. Naime, odsustvo umijeća i znanja, osim onih magijskih, većinu čarobnjaka lišava orijentira zahvaljujući kojima bi mogli oblikovati koncepciju dobra i zla, emocija i ljudskoga srca – orijentira koje mogu pronaći jedino u društvu bezjaka. Međutim, njihova ravnodušnost spram potonjih (osim kad treba izbjegavati predmete koje oni proizvode) sprječava ih da do njih dođu. Dumbledore je jedini čarobnjak kojeg ta pitanja zanimaju, čemu u prilog svjedoče citati koje preuzima iz bezjačkih knjiga i institucija. Štoviše, zahvaljujući tim saznanjima, utoliko što su na njega utjecala ili ga inspirirala, on stječe prednost u odnosu na svoje čarobnjačke protivnike koji računaju samo na magiju. To ima za posljedicu da Dumbledore svoj plan ne temelji na magiji i magijskoj moći, nego na osjećanjima, na Harryju i Snapeu, zbog čega će na koncu trijumfirati s onu stranu groba.
Od Marge do Marge Jedna od najznačanijih praznina u filmovima gotovo je posvemašnje odsustvo institucija: ne spominje se bezjački Parlament, monarhija, gotovo ni religije. U svijetu magije nema Države magije (premda postoji ministarstvo): vlada ne raspolaže istinskom vojskom, fiskalnim sustavom (ili se barem, ako postoje, oni ne spominju), zakonodavnim moćima (čarobnjačka se vijeća staraju za primjenu zakona, a ne formuliraju ih). Štoviše, zakonska moć emanira izravno iz Ministarstva. Otud je, općenito, izvor svih odluka izvršna moć – ne postoji razdvajanje moći. Jean-Claude Milner to objašnjava činjenicom da u svijetu magije pojedinci mogu raspolagati velikim moćima: nije im potrebna država da ih zaštiti, nego se Ministarstvo mora zaštititi od njih da bi sačuvalo svoju moć. Tome u prilog govori, primjerice, Hermioneino izbavljenje hipogrifa Kljunoslava: jedna čarobnjačka šegrtkinja uspjela je trijumfirati nad Ministarstvom.
Unatoč strogom razdvajanju svijeta čarobnjaka i svijeta bezjaka kroz pripovijedanje, ekranizacija uspostavlja dvije jasne paralele između prvog i potonjeg: s britanskom i svjetskom povijesti 20. stoljeća i s britanskim public schools. Kao što lik tetke Marge vrlo jasno upućuje na Margaret Thatcher (svojom odjećom, okovratnikom, bojom kose, ali i tonom glasa, pa i deminutivom svog imena), Voldemortov povratak na kraju četvrtog filma prilika je za uspostavljanje brojnih paralela s totalitarizmom. Primjerice, u Relikvijama smrti uprizoreni su namješteni sudski procesi, kampanja protiv Harryja Pottera koja stilom podsjeća na totalitarne države.
Na istom tragu moguće je uspostaviti i analogiju između Voldemorta i Hitlera. Naime, obojica su promijenili ime (djelomice kako bi pritajili porijekla koja odudaraju od njihovih rasističkih ideologija). Štoviše, premda ni jedan ni drugi spomenuto porijeklo ne drže pod velom tajne, to ne sprječava fanatike kako njihovih ideologija tako i njihovih osoba da ih slijede, poput Bellatrix Lestrange u Harryju Potteru. Međutim, većina Voldemortovih poklonika, rodom iz velikih i drevnih obitelji koje drže do čistoće krvi, slijedi ga samo zato što smatra da će zahvaljujući Voldemortu njihova superiornost biti priznata. Njihovo priklanjanje nije bezuvjetno, nego je posljedica njihove političke racionalnosti. Paralela s podrškom konzervativne desnice Hitleru očigledna je. U tom bi smislu Harry Potter ispostavljao upozorenje onima (u prvom redu britanskim društvenim elitama) koje ideologija superiornosti dovodi u napast: oni/e riskiraju da se stave u službu osobe ili bića "superiornog" u odnosu na njih, te da i sami/e postanu njegovim žrtvama.
Škola kao protu-moć S druge strane, odsustvo spomena tradicionalnih bezjačkih institucija (Parlamenta, monarhije, religija) i paralela između Hogwartsa i public schools (dakle jedinih britanskih institucija na koje se, neizravno, referira) ukazuju na značaj bezinteresnog podučavanja znanja kao protu-moći. Doista, Hogwarts je jedina institucija koja može konkurirati Ministarstvu magije. Naime, ta je škola otvorena za djecu čarobnjaka i djecu bezjaka kao za jednake, pod uvjetom da imaju dar magije (kao što su zahvaljujući stipendijama public schools djeca iz skromnijih sredina mogla pratiti kvalitetno obrazovanje uz bok aristokratskoj i buržoaskoj eliti), a uz to se u njoj i podučava o jednakosti čarobnjaka i bezjaka. Saga dakle istodobno zagovara slobodu adolescenata da odrede vlastitu sudbinu (djeca ne moraju razviti iste talente koje imaju njihovi roditelji, a potonji ih ne bi smjeli prosuđivati po tom kriteriju), kao i jednakost individua bez obzira na društveni milje iz kojeg potiču ili na njihove talente. Štoviše, Hogwarts je u prvom redu škola, koncipirana na modelu obrazovnih institucija proizašlih iz humanizma. Jedina protu-moć Ministarstvu, ali i jedina obrazovna razina (budući da po svoj prilici ne postoji ni čarobnjačka osnovna škola ni čarobnjačko sveučilište), škola ima izvanrednu moć, ali i odgovornost: ona mora širiti znanja, dakle povećavati kapacitet individua da djeluju. Jean-Claude Milner u zaključku logično inzistira na lekcijama koje čitatelj može izvući; želji izvjesnih instanci da svedu vrijednost znanja na njegovu iskoristivost, ali i interesu koji Državi ili bilo kakvom kolektivu može donijeti neznanje njezinih administratora, on suprotstavlja nužnost da se određeno znanje prenese bez obzira na njegovu istinsku ili pretpostavljenu iskoristivost.
Ova knjiga, premda se brzo čita, vrlo je zgusnuta: autor čitatelju/ici nudi šetnju kroz filmove o Harryju Potteru, kombinirajući anegdotalnije i općenitije refleksije, te uspostavljajući paralele između događaja ili likova iz pripovijesti i povijesti ili filozofskih spisa (prije svega onih Platonovih). Izlaganje je vrlo fluidno (što katkad ide dotle da se komplementarne tvrdnje nađu međusobno vrlo udaljene u analizi), a poglavlja su organizirana u "lekcije": Lekcija tetke Marge, Lekcija Etona itd. Ukratko, Jean-Claude Milner baca vrlo zanimljivo svjetlo na Harry Potter filmove, ali se u velikoj mjeri i ograničava. Većina likova ili događaja u najboljem su slučaju samo spomenuti, a češće ostaju u sjeni. Čitanje nam pobuđuje osjećaj da se autor zadovoljio razmatranjem nekoliko elemenata koji su išli na ruku njegovoj analizi (ili, u boljem slučaju, koji su držali njegovu pažnju), a sve je ostalo ostavio u mraku. Pomalo šteta – no time ova knjiga nipošto ne gubi na zanimljivosti, nego dobiva na koherentnosti i na zaokruženosti razmatranja.
Tekst izvorno objavljen na mreži academia.edu.
S francuskog preveo Dinko Kreho.