#440 na kioscima

29.5.2013.

Vjekoslav Bošković  

OKUS REBALANSA


Uredu za protokol Glade RH

Diplomirao teologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prehranjuje se prekapanjem po napoju iza javnih ustanova i prodajom plastične ambalaže. Katkad naleti na sočan komad mesa koji podijeli sa svojim prijateljima klošarima. Pobornik je koncepta države blagostanja u kojoj živi i voli svoju Domovinu. Previranja u novijoj povijesti ostavila su neizbrisiv trag u njegovu interesu za politički život pa je s godinama postao uvjereni socijalno-liberalni desničar izbalansiranog centra. Vjeruje da će ulazak Hrvatske u Europsku uniju poništiti sve probleme, kao što rahla vileda Roma na križanju Radničke i Vukovarske briše kukce s vjetrobranskog stakla. Pjesme piše od 1992. kada se navukao na dop. Nešto kasnije napisao je antologijski stih:

Vidi ove krize,

kako grize.

Tada je shvatio kako svaka prava poezija mora biti univerzalna.

OKUS REBALANSA

Kasnio sam već dobrano na otmjeni domjenak. Novinari su lizali bljuvotinu iz pljuvaonice. Prvo su mi ponudili apsint koji sam sasuo u grotlo.

- Koji je ovo kurac?, upitah poslužitelja apsinta.

- To je napitak od pelina i anusa.

- Zato ima okus po prepečenim govnima.

Na pladnjevima se posluživalo hladno predjelo koje se u narodu naziva speedballs. Svi su me hrabrili da potegnem nekoliko linija. Jedan sastojak sužava krvne žile, dok ga drugi širi pa je nakon ušmrkavanja moguće ponovno zadobiti osjećaj disanja.

Već neko vrijeme buljim u prazno s htijenjem da se uključim u salonski razgovor.

- Kad ćete krenuti u kampanju?, upita me novinarka.

Primio sam je za ruku i poveo do klozeta. Za to vrijeme sam joj ispričao ovo:

- Izbori. Program. Naši su spremni! Sve je spremno. Idemo na grob. Položit ćemo vijence. Živjela demokracija!

Plavojka mi je mrsila kovrče. Na mošnjama.

Dirao sam njen bedž u predjelu bradavice. Meškoljila se.

Rekla mi je da se zove Miljenka i da želi napredovati u karijeri.

Brzo smo se sporazumjeli dok sam joj gurao žilavi diktafon u grlo.

- Ddda…daaa...sad ćemo napraviti rebalans...proračuna...

Nisam ni dovršio misao, a već je izbezumljeno okretala glavu. Kao, ne voli taj okus.

Ne volim ni ja gužvu u prometu pa se svejedno moram suočiti s tim problemom.

PRESICA

Zauzeo sam stav na govornici, stav koji sam uvježbavao pred ogledalom sa svojim guruom. Fotoaparati su škljocali. Sjeme iz glavića mi je još uvijek curilo niz nogu vozeći slalom kroz dlakave zastavice.

- Kako mislite rebalansirati proračun? upitala me novinarka iz drugog reda*.

Privuklo me njeno munjeno lice s očalama, premda je nisam viđao do sad.

- A, vi ste?

- Mirjana Šimpraga iz tjednika Šinobus.

- Nisam mislio na to. Vi ste muškarac ili pičkica?

- Pičkica. Bila sam na mini-valu pa sad svi misle da sam rudlavi dječak.

Dok sam joj postavljao pitanja udarao sam nogom gurua ispod govornice da zapiše podatke o toj maloj.

- Dakle, rebalans. Teško pitanje, ali mojem timu ništa nije teško. Kako do novca, pitate se? Jednostavno.

- Kako?, uporna je bila Mirjana.

- Pa vidite, ovom prilikom želim vrlo jasno kazati – mi rješenje imamo. Mjere su sljedeće: povećavamo pristojbe za vrtiće, uvodimo obavezno plaćanje školovanja, oduzimamo mirovine bakama...

- Ali, što je s proizvodnjom, tim zamašnjakom boljitka?, upitao me neki debos.

Rekao mu nek’ odjebe i on i industrijska proizvodnja. Mi smo ekološka država!

Nismo li Mirjana? Nismo li? Tako ću te trpati noćas! U postelji od njega.

DRUGA PRILIKA

Dok sam snatrio o Mirjaninoj duplji netko mi dohvati šlic. Bili su to vješti prsti šaptača koga je moj razgovor s novinarima napalio k’o bijelog zeca. Onog zeca o kojem je pjevao Jefferson Airplane.

- Recite, što je s božićnicama?, opet je navaljivao debos.

- Božićnice su krucijalno političko pitanje. Hoćemo li ih isplatiti državnim službenicima, tim pregaocima razvitka, ovisi prvenstveno o ukidanju plastičnih proteza invalidima.

- Ali, nije li to nehumano?

- Vidite, drvna industrija nam je u krizi. Neka invalidi nose drvene nastavke. Znam jednog tokara koji s drvetom čuda radi.

- I tako odmah potičete srednje do malo poduzetništvo, bodrila me Mirjana.

Zajecao sam kao malo dijete, ali ne od radosti što ću trpati Mirjanu koja prepoznaje moju političku lukavost, nego mi je šaptač svojim zečjim sjekutićima raskrvario glavić. Zabio sam mu koljeno u čelo i lagano se lecnuo.

U dvoranu je ušetala Miljenka. Na obrazu joj se ljeskala inkriminirajuća kap mojeg sjemena, sjemena boje sutrašnjice. Što ju je nagnalo da paradira salom takva?

Glupi zec je opet pokušao zagristi moj mesni narezak. Stao sam mu na vrat.

- Čini mi se da vaša politika vodi bankrotu, debatirao je debos.

Nisam se dao smesti. Što ako munjena Miljenka iskoristi moj trag? Što ako je ona MonicaLewinsky hrvatskog novinarstva? Morao sam nešto poduzeti.

- Konkurentost. Nulti PDV. Živjela sloboda medija!

Novinari su zapljeskali. Uzdignuo sam ruke u pobjednički vijenac i iskoristio euforičan trenutak da siđem s govornice. Kad mi je Miljenka pružila ruku, poljubio sam je i jezikom pokupio ljepljivi mlaz s njezina lica. Rebalans je dobio još jednu priliku.

OSMIJEH

Što učiniti novinaru koji previše pita? Debos je opet dizao ruku kao štreberski školarac koji viče ja, ja, ja, a ja sam vrebao priliku da izbjegnem odgovor. I baš kad sam se trebao izjasniti ugledao sam resornog ministra i gurnuo ga u vatru.

- Na pitanje o umirovljenicima odgovorit će kolega.

Nije se ni snašao, a već je za govornicom vadio vruće krumpire iz gospodarskog zgarišta.

Politika je kao sport. Jednostavno te ponese. Često mi na ovako važnim presicama pažnju privuče neki banalan detalj koji me odvede daleko, puno dalje nego što sam se nadao. Danas sam po prvi put ugledao zelenkastu draperiju u konferencijskoj sali. Nevjerojatan dezen, pomislio sam, zar je to doista ručni rad iz 19. stoljeća? Prišao sam draperiji i lagano je pomazio prstima. Digao mi se brzinom kobre.

- A kaj vi radite, tu iza zastora? opet je bio naporan novinar.

Valjalo je brzo reagirati, kako to samo pravi državnici mogu.

- Dođite, pokazat ću vam.

Rekao sam mu da pogleda u tepih. Kad se dovoljno sagnuo zamotao sam mu zastor oko glave i...

I nisam penetrirao. Nije me čak niti uzbudio taj prizor, ali draperija jest. Samo sam razmišljao o tome da što prije preuzmem kormilo broda. Poput pravog vođe vratio sam se za govornicu i održao možda jedan od najboljih govora u svojoj karijeri.

- Dopustite, kolega. Umirovljenici? Recesija? Zar zaista vjerujete da postoje nepogode koje ne može prebroditi skiper poput mene? Uzdignutog jarbola plovimo naprijed zajedno!

Novinari su opet zapljeskali. Neki su pustili suzu. Samo se novinaru u draperiji smiješio otkaz.

INTERES

- Zašto mi radimo konačan obračun poslovanja i budžeta, a tek smo počeli trošiti novce?

- Ovo su izvanredne prilike, uvjeravao me savjetnik, moramo štedjeti novac zato što nismo poticali gospodarstvo.

- Pa dobro, majkumu, jesam im osigurao kredite?

- Jeste.

- I zašto se onda bune?

- Vidite, nismo riješili administrativne zapreke koje koče mlade poduzetnike.

- I stranicu na internetu sam im otvorio! I stranicu na internetu!

Uzrujao me ovaj razgovor. Svi se nešto bune, a ne znaju kako je teško voditi državu. U propast.

- Jedna mi stvar nije jasna. Ako dignem kredit ja uvijek nešto kupim. A što su oni kupili, osim žuči kojom se nabacuju na moja nejaka pleća?

- Kupili su malo vremena da se ne sunovrate u ponor.

- Kakav ponor?!

- Svaki kredit ima kamate...

- Naravno da znam za interest, odnosno kamate! Drugim riječima, mi imamo dobar interes da dižemo te kredite.

- A kamate imaju nezgodnu naviku da postanu zatezne.

- Nisam siguran da razumijem što pričate.

Savjetnik je dohvatio moju svilenu kravatu i počeo je zatezati poput omče.

- Ovo su zatezne kamate!, vrištao je luđački dok su ga momci iz osiguranja vodili u podrum.

Tamo će jamačno naučiti da takvo zanovijetanje nije u njegovom najboljem interesu.

SILUETE

- Lako je vama... Ne, ne, nije dobro. Iskrenost je mana...

Zamolio sam tajnicu da prestane tipkati. Nekoć je bilo tako lako vladati. Kad te netko uznemiri, uzmeš sjekiricu i hop!

A danas... danas svatko misli da ima pravo glasa.

- Ali vi se morate izjasniti. Novinari čekaju, javnost je bijesna, cvilila je tajnica.

- Javnost je apstrakcija.

Kao pravi čovjek od znanja krenuo sam joj objašnjavati razliku između apstraktnog i apstrakcije.

- Javnost može istodobno biti apstraktna i apstrakcija jer te dvije stvari mogu, ali nužno ne moraju, biti isključive.

Iz usta joj je ispao lolipop.

- Ako javnost označi mene kao jedinog krivca za nazadak svjetskog gospodarstva onda je takva javnost za mene puka apstrakcija...

Raspustila je kečkice.

- A ako ja obnašam svoju dužnost časno... Zašto ste raspustili kečkice?

- Ne znam, onako, reče tajnica i stidljivo pogleda u stranu.

Rekao sam joj da ostane u tom položaju. Odjurio sam po škarice i izrezao njen profil na plavkastom memorandumu EU.

- Ali, ovo je..., lovila je dah tajnica, vi ste pravi umjetnik!

- Kad sam bio mladić na moru sam izrezivao siluete turistima. Tako sam si plaćao ljetovanje i školarinu.

Gledala me u oči. Vršcima prstiju lagano je razmaknula košulju na grudima, kao da joj nedostaje zraka. Dohvatila je moj remen i zaustila

- Siluete, kažete. Želim da me silujete.

Nisam mogao odbiti. Samo sam joj rekao da ponovno zaveže kečkice.

P.S.

Političko silovanje je potpuno legitimno ako je biračko tijelo tako htjelo.

PLASTIČNO OBJAŠNJENJE

Tajnici sam konačno razjebao taj osmijeh s lica. Obrisao sam ga o zastor (kurac, ne osmijeh).

- Zašto onaj čovjek nosi plastične flaše?

- Vjerojatno si tako plaća hranu. Znate, ono, egzistenciju, kruh.

- Zanimljivo. To sam do sad viđao samo u američkim filmovima iz 80-tih. Prljavi klošari guraju gomilu ambalaže tko zna gdje.

I tad mi je sinulo. Ekologija! To će biti okosnica moje predizborne kampanje! Predpristupni fondovi, sredstva za poticanje malog do srednjeg poduzetništva, priroda, čist zrak, čista zemlja, čist duh!

- Pozovite mi spin doktora!

- Boli vas kralježnica?

Ajoj, s kim ja radim, mala mora još puno toga naučiti. Šutnuo sam je van i pozvao Ured za općenje s javnošću. Odmah sam sazvao sastanak sa mnom i s Njim, najboljim piscem političkih tekstova još od doba Antuna Mihanovića.

I došao je. On. I otvorio vrata kao da žanje serpom il’ maše kosom.

- Ej, bok, kak’ je?

- Dobro, uzvratih, Ma, zapravo nisam dobro. Sinoć sam sanjao da plovim jezerom u velikom listu lopoča.

- Da, i?

- U jednom trenutku mi se prisralo. Što ću, gdje ću i hop u grmlje. Kad sam završio shvatih da sam se uradio u pačje gnijezdo, a papira ni za lijek.

- Strašno, uzvrati spin doktor, I što se onda dogodilo?

- Dohvatio sam neuhranjenog pačića iz gnijezda i obrisao čmar.

- Glavno da ne grebe, uzvratio je politikant, Nego, zašto ste sazvali ovaj sastanak?

Izložio sam mu genijalan plan. Otpad treba razvrstavati. Po kategorijama.

Plastične boce treba oduzeti klošarima i...i... Ovdje sam zastao.

- I treba ih dati umjetnicima da izrađuju instalacije!

- Vodovodne?

- Ne, ne, donirat ćemo ih konceptualnim umjetnicima da poput agitpropovaca urese domovinu vašim idejama. Bit ćemo mecene umjetnosti! Već vidim naslov u novinama „Plastika kao joie de vivre“.

- Ma, bravo! Uzeo si mi riječi iz usta. Što bih ja bez tebe?

Otvorio sam ladicu i pružio mu cigaru. Ovaj politički spin zaslužuje jedno dobro pušenje.

BIRAČKO TIJELO

Šmugnuo sam na stražnji izlaz da izbjegnem prosvjednike. Danas su se okupili prosvjetari tražeći novac koji im ne mogu dati. Od milja sam ih nazvao probisvjetari zato što nemaju novac za koji misle da ga zaslužuju.

Krenuo sam prema automobilu razmišljajući o toj domišljatoj igri riječima. Odjednom, na ramenu osjetih mačju pandžu. Srce mi je stalo.

- Oprostite, rekla je nježno.

- Kako ste prošli osiguranje?

- Jednostavno. Na koljenima.

U prvi mah mi je došlo da je izbacim na ulicu, ali njezina ugodna njuškica uokvirena plavim vlasima spriječila me u naumu. Dok je maznim glasom izgovarala svoje ime, detaljno sam proučavao taj prkosan stas u bijelim dokoljenkama, kilt-minici i bijelom pamučnom topu. Topu koji ne ubija, ali oduzima dah.

- Dakle, vi ste prosvjetna radnica... Naravno, za takvo biračko tijelo uvijek imam vremena.

Pozvao sam je u automobil jer baš sam krenuo na ručak, a nije prilično da razgovaramo na parkiralištu kao kakvi školarci. Pristala je.

Dok je zaneseno izlagala problematiku njene provincijske srednje škole namjestio sam zabrinut izraz lica i diskretno pritisnuo tipku za spuštanje sjedala.

- Za nastavu nemamo osnovna pomagala, uzrujano je govorila.

- To je strašno, to je upravo strašno.

Ispod sica sam izvukao pendrek s kojim se obično branim od prosvjednika i lagano je pomazio po bedrima.

- Zato ja uvijek pri ruci imam pomagalo...

Kad su joj leđa počela ponirati zabrinuto je napela svoje savršene trbušnjake.

- Ali ovo...

- Samo se opustite.

Zagrizao sam njene jeftine gaćice. Usta mi je preplavio okus kineske pokrajine Yunnan.

Dok sam pendrekom zadovoljavao njeno seksepilno biračko tijelo, govorio sam joj da ćemo riješiti, sve ćemo riješiti...

Pendrektracija me nije dovoljno uzbudila. Zapravo, moj mustang je i dalje kljucao u gustišu stidnih kovrča. Pokušao sam ga potaknuti pa sam rekao profesorici da me naročito uzbuđuje analni liz.

Nećkala se. Ali kad sam joj obećao dvd-e, projektore i svakojake geđete kakvim obično izdavači podmićuju profesore da uzmu njihove udžbenike u nastavni program, krvnički je zabila jezik u moj pak.

- Ohhh, maco, imaš tako oštar jezik.

Odjednom se počela gušiti. Uspaničio sam se. Zar opet? Kako ću se riješiti trupla? Munjevito sam je munuo sluzavim pendrekom po trošnim plećima. Podigla je glavu i ispljunula pačje pero.

- Ovo...otkud pero ovdje?, dahtala je profačica.

- Opernatio sam se u privatizaciji, uzvratih mudrošću političara koji ima odgovor na sve.

PROKAZIVAČ

Živimo u dobu denuncijacije (što može potvrditi papinski denuncij). Samo se prokazivanjem i lukavstvom može uspjeti u životu, a moj život je politika.

Stoga sam u svom predizbornom stožeru angažirao krticu. Ne onu krticu koja ruje zemlju, nego krticu od krvi i mesa. Ne, ne, nije dobra prispodoba. Pa i krtica je sačinjena od krvi i mesa. Zaposlio sam krticu koja ruje po tuđim informacijama koje mogu pomoći u ostvarenju mog programa. Kvalitetan doušnik mora biti bešćutan kao političar, nemoralan kao novinar i mora imati dobre noge.

Izbor nije bio lak. Odmah mi je za oko zapela kandidatkinja s nesnosnim dalmatinskim zavlačenjem.

- Vi ste?, dočekao sam je srdačno.

- Magda, uzvratila je nazalno.

Posjeo sam je na stolac gdje sunce uvijek sja. Zaslijepio me poljubac svjetlosti na njenim glatkim bedrima. Pritisnuo sam tipku skrivenog uređaja za snimanje i razgovor je mogao početi.

- Dakle, vama je jasno što spada u opis radnog mjesta prokazivač?

- Pa, to je ka ono rekla-pokazala, uzvrpoljila se Magdica.

- Bravo! Intuitivni ste! To mi se sviđa. Recite, kakvi su vaši politički stavovi?

- Smatram da svaki čovik triba imat svoja prava, da ne bi tribala bit tolika razlika između bogatog i siromašnog stanovništva. Ono šta mi najvše smeta u tom pogledu je inercija. Svaka čast onim profesorima šta su sada stali i zauzeli se za sebe.

- Socijalna osvještenost! Savršeno. Vidim, završavate novinarstvo, smjer politologija...

- Je, tribala san predat diplomski ali je mentor otiša na neko putovanje...

- Dobro, dobro. Lako ćemo za diplomu. Vi smatrate da ste osoba kojoj bih mogao povjeriti ovako delikatan zadatak.

- A čujte, meni tribaju šoldi, a za šolde bi učinila sve šta..., oči su joj zasjale dok je spominjala novac. Spustio sam pogled malo niže, na njene sočne usne, sve do tanašnog vrata.

- ...mislin ja znam za sebe da san dobra osoba.

- Samo budale dobro poznaju sebe rekao je OscarWilde. Ako želite ovaj posao, red je da upoznate mene.

Pala je na koljena.

- Ne, ne, nisam mislio tako.

Dohvatio sam je ispod pazuha i ponovno posjeo na stolac. Rekao sam joj da prije stupanja u radni odnos mora izvršiti jedan zadatak – monitoring aktivnosti glavnih oporbenih stranaka. Pristala je objeručke. Nisam imao srca da joj kažem kako je već kročila u svijet političkih intriga. Svojim nogama glatkim kao porculan.

MONITORING OPORBENIH STRANAKA

Lokalni izbori bili su mladoj Magdi izvrsna prilika za dokazivanje. Već nakon prvog kruga ponosno je ušetala u moj ured s pripremljenim materijalima. Rekao sam joj da stoji dok čita izvještaj jer me to podsjeća na pionirske recitacije pred školskim vijećem u čast nekog narodnog heroja koji je pobio: 57 ustaša, 12 SS-ovaca i 50-tak civila koji su se prerušili u neprijateljsku vojnu silu.

Magda se uspravila poput jarbola u mojem međunožju i započela recitaciju.

- Hrvatska monarhijska zajednica zapala je u teške probleme pri odabiru koalicijskih partnera jer predizborna situacija na prostoru okupirane ex-Austro-Ugarske monarhije djeluje prilično konfuzno. Fiktivna ljevica zastupa interese fiktivnoga centra koji se svojim populizmom pokušava naslanjati na interese fiktivne desnice.

Ali u cijeloj toj farsi jedna stvar nije fiktivna - a to je drkanje.

- Zanimljivo. Jaaako zanimljivo, uzvratih gladeći vršak brade. – Kako biste, dakle, draga Magda definirali odnose političkih snaga na ovim prostorima?

Magda je duboko udahnula i nastavila istim tempom

- Političari ljevice, ka šta samo ime govori, drkaju lijevom rukom. Dugotrajna masturbacija izaziva umor i logično je da se da se posli toga prebacuju na mlohave kare kolega iz desnice, kojima s vremena na vrijeme triba zatitrat jaja. Desnica ima dugu tradiciju preuranjene ejakulacije, ali ljevica ne zanemaruje njihov snažan mlaz koji sigurno pogađa u lice širokih narodnih masa koje uživaju u okusu svježeg sjemena. Prvoloptaški emotivni pristup puku kratkoročno je veoma uspješan jer pobuđuje pažnju i odobravanje. Centar je, pak, priča za sebe jer stranke centra vole centriranje s leđa. Masturbatori centra su baštinili najbolje kvalitete dijametralno suprotstavljenih tabora ljevice i desnice, tako da su u jednom trenutku odlučili proširit područje svog političkog djelovanja, lagano se sagibajući naprijed, kako bi što lakše prihvatili međunarodne utjecaje. Mahniti drk je rezultirao prepuštanjem sodomijskoj politici čime su se približili postulatima kršćanske etike (važno je davati, ali i primati) i svojim su se odmakom od ekstremnih polova naše političke zbilje pokušali predstaviti kao umjerena buljoopcija.

- Stop!, dreknuh pedagoški, Kako onda možemo riješiti tu političku zavrzlamu?

Mislio sam da će je ovo pitanje pokolebati, ali Magda je nastavila samouvjereno poput prave profesionalke.

- Izmjenama i dopunama Zakona, ali prvenstveno prijedlogom da koaliciju ubuduće zovemo kopulacija. Copulatio (spajanje) najtočnije izražava bit političkih odnosa na ovim prostorima. Takvo općenje nudi privremena rješenja kojima je zajednička svrha preuzimanje vlasti. Jedino udruživanjem lijevog i desnog drka, davanjem u pak, orgijom isprepletenih tjelesa i pedersko-lezbijskim kopuliranjem, možemo stići do zajedničkog cilja...

Pružio sam joj ruku i nježno je poljubio u obraz.

- Magda, dobili ste posao.

Gledala me u nevjerici. Nabreknuće u mojim hlačama izgledalo je groteskno. Još mi je rekla da je neka Milana Vuković Runjić napisala traktat  Zašto sam glasala za Jasena u kojem otkriva kako joj se obrazi žare svaki put kad ugleda nekog muževnog kandidata.

- A jeste li vidjeli moj novi mobitel?

- Ne.

- Zove se Miroslav Krleža GF530.

Obrazi su joj se zažarili kao mladoj komparatistici.

Ante Tomić je negdje u daljini uvjeravao Vlaje da je Filozofski fakultet u Zadru pravi fakultet, a ne tečaj dopunske nastave.

REBALANS MLOHAVE PIZDE

Pričekao sam je na hodniku. Bio sam napaljen kao Berlusconi na gramu bijelog. Oduvijek me palilo mlado meso, ali s kolegicom Vesnom je bilo drukčije. Volio sam njene butine prekrivene želatinastim kesicama, volio sam način na koji mi utiskuje ogrebotine na koži šmirgl papirom na njenim nogama.

Tek što je prošla dohvatio sam je za struk.

- Jeb?, zaustih.

Lecnula se.

Znala je da ima još dvadeset minuta do sjednice Glade.hr, a opet, nešto ju je uvijek iznova vuklo mojem zagrljaju. Dugo je već trajala ta opsjednutost. Sjećam se prve pauze „Gaborskog odbora za suzbijanje suzavca“ kada je halapljivo primila mog puzavca. Bila je uska, što me u prvi mah podsjetilo na guzu njenog stranačkog kolege Ive, ali svejedno smo nekako gurali dalje.

Sve do danas. Sve dok nisam shvatio da se nalazim na rubu ponora koji će me svaki trenutak usisati.

Nekako sam se primio za zavjesu wecea i dohvatio koš za smeće. Uglavio sam ga pokraj noge da zaustavim poniranje.

- Ohhh, da, još..., dahtala je raspomamljeno.

Jedva sam držao glavu iznad vode, ali bez obzira što sam bio u smrtnom zagrljaju svakim trenutkom sam je želio sve više i više.

Koš je počeo popuštati. Kao da više nije mogao krpati rupu među njenim nogama.

Zviznuo sam joj dvije šamarčine da joj odvratim pozornost i odlomio zahodsku školjku koja je zapela za klitoris veličine sipine kosti.

- Mmmm...samo ti znaš kako se krpaju rupe, soptala je Vesna.

Tu sam zastao.

- Prema mojem proračunu, od našeg zadnjeg susreta tvoja se mlohavica rastegnula 44%.

- Tvoj je posao da je popuniš...

To bi možda bilo moguće kada ne bi bilo toliko nereda u njezinoj nutrini. Zasukao sam rukave i zagnjurio u bezdan.

Napipao sam nešto tvrdo i povukao. Ispred mene iskrsnu krasan bidermajer stolić nagriženih nogu. Zatim sam izvukao: protuprovalna pvc vrata, teglu domaće svinjske masti, hard disk 40 gigabajta (na 5200), matičnu stanicu, aluminijsku felgu BMW-a sedmice, armaturnu mrežu (osmicu), naramak ručnih satova Patek Phillipe, pvc prsluk s motivima šestinske narodne nošnje, vreću ličkog krumpira, jarbol jedrenjaka Malo vitra, tdk kasetu Bombardiranje New Yorka i fender stratocaster s naopakim vratom.

Prema odzvanjanju ubačenog novčića shvatih kako tamo dolje ima još dosta toga za izvući, ali vremena je bilo sve manje, a ovo bi moglo biti sasvim dovoljno za prvo preslagivanje.

Odlučio sam je prosvijetliti.

- Sve ovo ću ti uturiti natrag, ali savršeno složeno tako da u svakom trenutku znaš s čime raspolažeš. Neuredno gutanje vodi kaosu, rekoh.

- Nikada nisam znala slagati jer nikada nisam dobro igrala tetris, uzvrati Vesna zagledana u moje oči boje meda.

PROBLEMI S PROBAVOM

Sve je počelo s bolnim stolicama. Budio sam se u znoju, jurio u sernicu i pokušao se olakšati.

Ali uzalud. Šupak je otkazao poslušnost.

Stolica nije bila toliko tvrda koliko su rascvjetani šuljevi priječili prolaz.

Prvi put sam se suočio s činjenicom da sam zašao u godine kad moram paziti na prehranu.

Piramida zdrave prehrane kaže da treba jesti jogurte, žitarice i vlaknasto povrće ako se želite riješiti krvavog šupka. Ali tamo nisu napisali da je to nije hrana i da za takav obrok treba imati kravlji metabolizam jer sam tu gomilu nečega vario sumanuto.

Krenuo sam s jutarnjim jogurtom, žitaricama i kroasanom, no već u rano prijepodne crijeva su vrištala još. Šupak se primirio. Njegovo crvenilo je izblijedjelo, a vrećaste otekline su se povukle natrag u debelo crijevo.

Sad sam se praznio lakše i šuki je surađivao, ali tada se javio problem gladi. Da udovoljim svom šukeru morao sam značajno povećati izdatke za hranu što mi se negativno odrazilo na kućni budžet.

Broj dnevnih obroka se utrostručio, ali nakon dva tjedna sam bio gladniji nego ikad.

Šupak je pjevušio. Čak mi je i prdac zvučao kao etida na flauti, ali bućkanje u trbuhu bilo je nepodnošljivo.

Kamo god krenuo mamili su me mirisi pečenog mesa.

Prolazio sam kraj ćevabdžinice i crijeva su rekla stoj.

- Duplu porciju mesine, rekoh brkatoj konobarici koja me podsjetila na Jergovića.

- Prilog?

- Pomfrit, puno pomfrita, ajvar, luk i kajmak.

Halapljivo sam progutao hranu i somunom obrisao usta.

E, to je zalogaj, nabijem vam piramidu zdrave prehrane.

Napolju je bio dosadan ljetni dan. Prosvjednici su sjedili na cesti.

Policajci su ih promatrali ispod vizira.

Glupo, pomislih, sjede na vrućem asfaltu i gledaju jedni druge.

Jedan penzioner je viknuo “lopovi!” i crknuo.

A moj šupak je opet prokrvario. Masni trag se razlio po gaćama kao zreli prišt.

Zašto svaki put moram platiti zbog to malo bosanskog užitka? Zar nemam pravo na normalan život?

U laganom raskoraku produžih sjenovitom stranom ulice.

Bolnom grimasom sam prikrivao stvarno stanje stvari.

Vrijeme je da tog šupka pregleda liječnik, pomislim.

IZNIJETI SMEĆE

- Opet nisi iznio sanadera, bunila se žena.

Znao sam da sam kriv i samo sam tupo buljio u pod.

- Znaš da se sanader odvozi utorkom, četvrtkom i subotom. Zar je toliko teško iznijeti tu jebenu vreću?!, vrištala je napetih vratnih žila.

- Znam ljubavi, ali...

Zalupila je vratima.

Zašto uvijek zaboravim iznijeti sanadera? Zašto mi ta rabota uvijek toliko teško pada? Hoću li već jednom početi izvršavati svoje kućanske dužnosti. Zašto je sad opet popizdila? I to zbog jedne jedine vreće sanadera.

Ušao sam u sobu.

- Draga, svečano obećajem da ću od danas redovito iznositi sanadera.

- Odjebi.

Nervozno je okrenula stranicu nekog gej magazina za žene.

Znači vaspitne metode. U redu.

Kako bih joj dokazao da mislim ozbiljno otišao sam u kuhinju i iz kante za đubrivo izvukao sanadera. Vreća je bila toliko krcata da je iz nje ispala kora od banane, zgužvan ubrus umrljan dječjom pljuvačkom, gnjila rajčica, proljetni dvobroj gej magazina za žene i krepana vjeverica.

Dohvatio sam suvišni otpad i počeo ga nogom naguravati natrag u vreću. Sanader je uskoro izgledao kao napeti mijeh kravlje crkotine koja se dugo nadimala na suncu.  

Dohvatio sam vreću sanadera i počeo je vući prema izlazu tako da moja draga sigurno opazi kako ga iznosim. Nije se niti pomaknula. I dalje je piljila u neku stranicu gej časopisa za žene.

Odlučio sam da ću još jednom provući vreću sanadera jer nakon toliko uloženog truda želio sam joj pokazati da sam u stanju biti dobar ukućan koji savjesno obnaša svoje dužnosti.

I dok sam vukao sanadera po podu, iz vreće proviri izdajnički poklopac paštete koji je svojim oštrim rubom zaparao parket.

- Idiote!, dreknula je hani.

- Ali...samo sam ti želio pokazati kako iznosim sanadera.

Toliko sam se trudio, a ona me sad tako pljuje. Pao mi je mrak na oči.

Dohvatio sam sanadera i zavitlao ga kroz prozor. Crvljivi otpad se poput bljuvotine prosuo vrućim asfaltom.

- Eto ti sad tvog sanadera, a ja idem u birtiju!

Iza sebe sam ostavio ženino siktanje. Bolje je da pođem tamo gdje me razumiju. Tamo gdje vječno sunce sja. Tamo gdje nema sanadera.

preuzmi
pdf