Svojim zagrebačkim koncertom venezuelanski su glazbenici otvorili neka pitanja za nas same, koja se tiču tretmana i ustroja muzičkog (ali i nekih drugih umjetnosti ili nekih drugih vještina) obrazovanja kod nas
Iako je dio moje šire obitelji muzički obrazovan, štoviše – i muzičko-pedagoški usmjeren, ja sam, stjecajem okolnosti, ostako zakinut za taj dio u obrazovanju i odgoju osjeta ili čitanju i razumijevanju tog specifičnog jezika. Tako je i odlazak na koncert Omladnskog simfonijskog orkestra Caracasa bio dijelom začinjen i tim žalom za propuštenim trenucima i putovima u formativnom periodu. Međutim, upravo koncert ovog orkestra, proizašlog iz venezuelanskog Programa muzičkog obrazovanja za djecu i mlade (skraćeno El Sistema) i cijela priča koja se vezuje uz taj program pokazuju da su ti “izbori” u malom broju slučajeva tek izbori djece ili roditelja. Za izbor je, a pogotovo za izbor umjetničkog obrazovanja ili odgoj u jednom od umjetničkih vještina i medija, potrebno stvoriti uvjete. I to je možda i najvažnija poruka europske turneje orkestra iz Caracasa, koja je zasad obišla najvažnija koncertna zdanja – od Wiener Konzerthausa do sanktpeterburškog Marijinskog teatra.
Revijalni ton u nacionalnim bojama Koncert u prepunoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog bio je u svom prvom dijelu zamišljen kao upoznavanje s latinooameričkom kulturom. Izvedena je simfonijska pjesma Sensemayá meksičkog skladatelja Silvestrea Revueltasa. Riječ je o uglazbljenoj istoimenoj pjesmi (Sensemayá: pjesma za ubijanje zmije) kubanskog modernističkog pjesnika Nicolasa Guillena Batiste (kod nas preveden u Maloj antologiji suvremene kubanske poezije). Nakon prvog slušanja postaje jasno da je Revueltasova skladba pod velikim utjecajem njegova rada na filmskoj glazbi (npr. film La noche de los mayas), što je zapravo pravi primjer ili sljednik rane holivudske glazbe povijesnih spektakla. Potom su slijedile skladbe suvremenih venezuelanskih : Antonija Esteveza, i to njegova simfonijska pjesma Mediodía en el Llano (Podne na ravnici) te Evencija Castellanosa – simfonijska suita Santa Cruz de Pacairigua.
U drugom dijelu, repertoar je ostao u okvirima klasičnih europskih radova: nakon izvrsne izvedbe Simfonije u c-molu (“Simfonije s orguljama”) Camillea Saint-Saënsa glazbenici su, za kraj u revijalnom tonu, preobučeni u veste u nacionalnim bojama Venezuele, izveli uvertiru operi Wilhelm Tell Gioachina Rossinija. Repertoar je ovako smišljen da bi s jedne strane “donio” dašak latinoameričke klasično-muzičke proizvodnje 20. stoljeća, ali i “virtuoznost” 170 glazbenika od 14 do 24 godine kroz izvedbu publici prepoznatiljivih europskih radova. A reakcije te iste publike bile su dugotrajne ovacije nakon izvedbe Simfonije s orguljama, čime je iskazano oduševljenje uigranošću mladih glazbenika među sobom, ali i sa svojim dirigentom Dietrichom Paredesom, koji je stasao u istom vladinom programu iz kojeg statasaju i mladi glazbenici ovog orkestra.
Otvaranje pitanja Nekako u isto vrijeme kada se okončavala ova europska turneja samo jedne od orkestralnih konkretizacija El Sisteme, u Velikoj Britaniji se pokrenula rasprava o programu koji je još 1975. osmislio José Antonio Abreu, venezuelanski ekonomist i dirigent, otac javno financiranog muzičkog obrazovanja djece i mladih Venezuele. U nedavno izašloj knjizi, britanski muzikolog Geoff Baker Abreuov projekt i rad najpoznatijeg izdanka El Sisteme – Orkestra Simona Bolivara pod vodstvom Gustava Dudamela – kritizira upravo zbog toga što izdaje progresivne ideje napretka i drugačije organizacije društva te biva prilično hijerarhiziran model koji iziskuje disciplinu i kompeticiju. U intervjuima koje je obavio na samom terenu, pod upitnik postavlja i “socijalnu dinamiku” samog projekta, tvrdeći da su “sistemci” i dalje djeca srednje klase, a ne djeca iz siromašnih naselja, kako se to u javnosti predstavlja. Drugim riječima, El Sistemu predstavlja kao u suštini regresivan, a ne progresivan model koji se oslanja na devetnaestostoljetno poimanje i ustroj muzičkog odgoja.
Kako god bilo, zagrebački koncert Omladinskog simfonijskog orkestra Caracasa donio nam je izvedbu koja će dugo biti pamćena. Međutim, došavši u ovakav kontekst, ovi su glazbenici otvorili neka pitanja za nas same, koja se tiču tretmana i ustroja muzičkog (ali i nekih drugih umjetnosti ili nekih drugih vještina) obrazovanja kod nas. A ono će sve više, nastavkom rasta nejednakosti, postajati mjesto vrlo slabe klasne propusnosti. Bez obzira na točnost navoda britanskog muzikologa, to pitanje i problem koji iz njega proizlazi – ostaju.