21.4.2005.

Matko Abramić  

Origami orgije

***

Legoh u jazbinu svoju,

papuče lijevo, poster desno,

zvuk vrata,

neugodna tišina...

Moje vijuge igraju kriket,

upravo ponos udara lopticu jako i pravovremeno.

***

Daj mi uzicu

da se vrtim oko stupa,

da povratim krug korova

zadavim otrovanost stasa

tih trasa.

Omreži me,

baci me na svjetlo,

nek krakovi žaba

bespomoćno

lamparaju

ispod ugaslog lampiona.

***

Boks kao razonoda,

boks u salonu magnata,

pogled gore, vi ste dolje

male čahurice

u svojem barutu injekcije adrenalina

ushićenih milina.

Promukli mrak u bijesnoj zvečavi

bujice birokrata

bez svog zanata.

***

Ta svađa pusta,

usta

puna gurmanskih jela

o državi bi žela.

Zar im nos taj Pinokijev

mora

biti

još duži,

podlost mrska i lica drska.

Dajte mi crnilo

da izbrišem

te bijele mrlje...

***

Osjećam glatku žitkoću, prolazi mi ušima,

buljooke sove kucaju put ka šumi vatrenoj.

Osjećam miris paljevine,

taj vječni piroman vjetar igra se mojim

vjeveričjim životom.

***

Mali  crv pleše u sapunu.

Topi se

pleše

skače,

liže rub,

osakaćen i lud.

***

Vreli vrtuljak smijeha

bačen kao samljeven kamen gurujskog blata

meke raznobojne trstike.

Gavran pjeva sramotu njegovu.

Krastavac morski vodu mu užeže.

***

Prošlo ljeto.

Buduće ljeto.

Zima između.

Cipele ofurene jesenske.

Mali telefon zvoni.

Doktor je

daje mi recept – dvije bucne.

***

Kotlovina malih okruglica

na

siromašdanskom stolu

te

kasne godine kolko i neke

i

tako svako malo teško lako, opako.

                   ***

               Kupi lulu,

           sjedni na kulu,

       malo supstance stavi,

     nek organizam poblesavi,

nek ti tvrđava ne bude hrđava.

***

Maleni komarčići zuje pa ne zuje,

strka

zbrka

juri

leti

bodi

pij

pij

leti

pazi

šamar

leti leti

pij grizi pazi leti zz

bum – crvena mrlja.

***

Osjećam trnce pod nogama.

Trči trči trči.

Vidi vodu vidi vodu.

Ispij ispij naiskap.

***

Zazviždao je himnu i ukrcao se u auto istrošenih guma.

Matko Abramić, rođen jednog toplog nedjeljnog kolovoškog jutra godine tisuću devetsto osamdeset i četvrte u maloj bolnici na hrvatskome sjeveru, vapi za pjesništvom. U netipičnoj svakodnevici tipičnog studenta kroatistike životari u Zagrebu, a piše gdje se nađe. Među pjesnicima mjesto traži, u društvo vaše s vjerom ponizno ulazi i pazi da nikog ne pogazi. Ovih desetak pjesmica samo su kap u moru njegovih ostvaraja.