#440 na kioscima

241%2016


16.10.2008.

Zvonimir Bajević  

Otkrivanje talentiranih glazbenika

Širok generacijski raspon članova benda, počevši od samog veterana Rave, nismo niti jednog trenutka osjećali kao manjak u međusobnoj glazbenoj komunikaciji (takvi slučajevi nisu rijetki). Naprotiv, upravo je Rava bio, što je i logično s obzirom na njegov “liderski” karakter, kotač zamašnjak, bilo da se radi o nenadanom izboru kompozicija, zanimljivih backgrounda ispod sola, poticanja na sola itd

Sudeći prema posjetu prvog koncerta Jazz ciklusa Hrvatskog društva skladatelja, čini se da ćemo svjedočiti njegovoj punoj afirmaciji ove sezone, što on od samog utemeljenja i zaslužuje izborom glazbenika koji su nastupali ili će nastupiti u maloj dvorani Lisinski. Glavni razlog dupkom pune dvorane 7. listopada bio je nastup Enrico Rava kvinteta. Pomalo nestvarno zvuči podatak da taj legendarni talijanski, ali i europski jazz glazbenik u Hrvatskoj nije nastupio od početka osamdesetih godina pršlog stoljeća. Ne znamo zašto je tome tako, iako je riječ o susjednoj zemlji s kojom imamo najveću morsku granicu, no život je prožet čudnim pričama, pa tako i ova sigurno spada u njih.

Bilo kako bilo, talijanski trubač je, unatoč svojoj nenazočnosti na hrvatskim pozornicama, stekao izvrstan glas u našoj zemlji i velik broj poklonika. Zašto? Dovoljno je reći da su Ravini glavni uzori Miles Davis i Chet Baker, utjelovljenja lirizma u jazzu, čiji su instrumenti već prvim tonom zaokupljali svačiju pažnju. Na tim osnovama i Rava gradi svoj glazbeni jezik, dodajući mu sve one ostale elemente koji čine njegov glazbeni izraz posebnim. Ne možemo stoga zaobići još neke važne trenutke koji su usmjeravali i još uvijek usmjeravaju njegovu glazbenu karijeru.

Objedinjavanje svih dramskih vrsta

U svojih četrdeset godina karijere trubača i skladatelja pojavljuje se na više od sto albuma, a na 26 njih je i leader. Karijeru je započeo vrlo rano svirajući po torinskim klubovima inspiriran već spomenutim Davisom i Bakerom, da bi šezdesetih godina preko Gata Barbierija zaplovio vodama free jazza. Put ga je odveo u New York, gdje je s kraćim prekidima živio nešto više od deset godina. U to je vrijeme surađivao i svirao s Don Cherryjem, Malom Waldronom, Cecilom Taylorom, Charliejem Hadenom, Carla Bley’s Jazz Composers Orchestra itd. Snimio je mnogo filmske glazbe, a od povratka iz SAD-a svirao je gotovo sa svim značajnijim europskim jazz glazbenicima. Nastupao je u SAD-u, Japanu, Kini, Brazilu, Argentini, diljem Europe, kao i na svim eminentnijim svjetskim jazz festivalima.

Jedna od važnih Ravinih odlika je otkrivanje mladih, talentiranih glazbenika, koji kasnije redovito postaju jake glazbene ličnosti, a tako je bio i slučaj s postavom Kvinteta u Zagrebu, kojeg osim europske čeka i velika brazilska turneja. Čine ga trombonist Gianluca Petrella, klavirist Andrea Pozza, kontrabasist Rosario Bonaccorso i bubnjar Roberto Gatto. I dok su potonja dvojica već prilično afirmirani predstavnici talijanskoga jazza, pijanist Pozza, a posebno trombonist Petrella spadaju u najmlađu generaciju. Ipak, širok generacijski raspon članova benda, počevši od samog veterana Rave, nismo niti jednog trenutka osjećali kao manjak u međusobnoj glazbenoj komunikaciji (takvi slučajevi nisu rijetki). Naprotiv, upravo je Rava bio, što je i logično s obzirom na njegov “liderski” karakter, kotač zamašnjak, bilo da se radi o nenadanom izboru kompozicija, zanimljivih backgrounda ispod sola, poticanja na sola itd.

Slobodno kretanje dvojice puhača po pozornici i njihova neopterećnost možebitnim postavljenim ozvučenjem samo je dočarala svijet free jazza šezdesetih godina, kojeg je sam Rava toliko dobro iskusio. Sve to je spojio s tradicionalnijim izrazima jazza i nepogrešivim osjećajem za melodiju podneblja iz kojega potječe u zanimljivu glazbenu priču, koja je čestim nadovezivanjem skladbi jedne na drugu podsjećala na neku vrstu glazbenog kazališta u kojemu su objedinjene sve dramske vrste.

Oslonac i poticaj za kreativnost

Veći dio su činile Ravine autorske skladbe i standardi (My Funny Valentine, Royal Garden Blues). Možda se nekome to čini kao linija manjeg otpora ili nešto već viđeno, no kada u svemu tome slušate trombonista Gianlucu Petrellu, sve sumnje i pitanja padaju u vodu, jer takvo muziciranje poželite uvijek slušati. Njegova glazbena potkovanost spojena s uzbuđenjem koje u to unosi stvara nevjerojatan rezultat, danas usporediv s onim što čine članovi Mingus Big Banda i ostalih manjih formacija izniklih na idejama tog velikog skladatelja i kontrabasista.

U tom je smislu svoju ulogu potpuno ispunio i sam Rava, koji svim glazbenicima u sastavu služi kao pravi oslonac i poticaj za kreativnost. Publika je burnim aplauzima nagradila tu vrstu kreativnosti i količinu pozitivne energije, što je urodilo u dodatku zajedničkom interpretacijom Poinciana, kada je publika pjevala uz band, a onda ostala sama u razgovoru s Ravom i njegovom trubom čarobnog tona. Divan početak još jednog izvrsnog ciklusa HDS-a, u kojemu ovaj puta valjda nećemo toliko dugo čekati novi nastup velikog talijanskog glazbenika Enrica Rave.

preuzmi
pdf