Izložba Adria Art Annale pokušava uvesti jezik umjetnosti i ljubavi kao sastavni dio nove politike, a anonimno izlaganje radova odgovor je egoističnim principima kapitalizma kao što su samopromocija i dominacija ideologije ekonomije i tehnoznanosti
Što je onda ljubav? Što je politika? Što je umjetnost? Mogu li oni biti nesvjesni samoće i simptoma komorne depresije među svim isključenim ljudima? Osjećaju li na jeziku okus industrijski deformirane hrane i teških metala u zraku? Vide li kulminaciju ružnoće u gradovima? Promatraju li ikada institucije zabave i anestetike koji se tu tradicijski žderu? Rad i stvaralaštvo u obliku beskonačnog ponavljanja u kojem um potpuno otupljuje. Gvozdeni zakoni ponašanja koji potpuno gase svijest i vode u brutalnost... Ovo nije pokušaj stvaranja histerije. Ovo je samo (još jedan) pokušaj postavljanja nove paradigme ljubavi, politike i umjetnosti koja uklanja elemente zatupljenja i koja otvara pogled prema svim bićima od kojih smo se beskrajno udaljili. Razgovor s tim bićima je ipak moguć.
Adria Art Annale nije izložba u standardnom smislu riječi. Ona je pokušaj postavljanja klica novog duhovnog prostora i zajedničkog učenja. Na njoj postoje izloženi radovi, ali čvrsti odnos promatrača i promatranog, koji je temelj za život konzumacije ili eksploatacije, u ovom poduhvatu postaje pokretan. Prvo, tu su radovi koji nisu označeni imenom autora, oni su anonimno izloženi u obliku dara. Odricanjem od vlasništva pokazujemo poštovanje prema neobjašnjivom događaju inovacije i osvještavamo ostale organe našeg tijela, izvan uskog prostora ega, koji su sudjelovali u tom događaju. Na taj način izloženi radovi nemaju agresivni karakter robe niti predstavljaju autoritet nedodirljive ideje, već nastavljaju svoj život kroz bića koja su došla u dodir s njima. Budući da dolaze iz prostora proširene svijesti, ti radovi ne pokušavaju falsificirati karakter stvarnosti, već detektiraju razne oblike nasilja odnosno institucija tog nasilja, ali i mjesta na kojima se ono pokušava ukinuti te ulazeći u dijalog s njima, kroz rad, otvaraju i šire prostor te borbe. Možda je potrebno navesti neke pojave u umjetnosti i društvu koje su doprinjele ovom putu. To su: enformel gdje živa materija (zemlja, pijesak) ulazi u prostor slike, zatim crveni peristil, gdje umjetnost napušta institucionalnu formu i izlazi u javni prostor otvarajući novo mjesto dijaloga i susreta s političkim, to je i objet trouve potrošeni predmet koji iznenada postaje misleći i djelatan objekt-subjekt, kao i konceptualna umjetnost, ali i ništa manje bitne forme izvaninstitucionalnog političkog organiziranja i promišljanja društva od lovaca-sakupljača do novijih pojava anarhizma i samoorganizacije ljudi. Ovo posljednje možda je i najvažniji korak koji suvremena umjetnost odnosno politika moraju napraviti na putu potrage za novim oblicima zajedništva. Tim korakom se naravno automatski ne ukida nasilje, ali se strogo utvrđene granice jezika vladajuće ideologije pretvaraju u manje zastrašive bedeme. Tehnoznanstveni i ekonomski pogled na regulaciju ljudskih odnosa, koji fragmentira društvo na odvojene i međusobno suprotstavljene enklave, na taj način gubi svoj legitimitet i povlašteni pristup istini.
Život bez straha Ako uzmemo pojam umjetnosti s velikim oprezom, bez da mu pripisujemo zastarjela značenja, ona ima upravo zadatak stvoriti i zadržati nove prostore postojanja gdje je ukinuta svaka hijerarhija. Jer hijerarhija je pojam duboko utemeljen u kartezijanskom poimanju svijeta. Za okomitu kategorizaciju ljudi, bića, pojava i ideja uvijek je nužna centralizirana i izdvojena pozicija autoriteta (arbitra); bilo crkvene vlasti i posrednika s bogom, bilo tzv. ekonomskih stručnjaka, bilo bogatih ljudi, filozofa ili nekih drugih u odnosu na niže oblike postojanja poput desničara, vjernika, djece, seljaka, životinja, biljaka i drugih, manje poznatih bića. Posebno ekstravagantno strši ova superiornost ljudske rase nad čitavom prirodom i carstvom životinja koja se provlači kroz dugu povijest religije, filozofije i društva općenito, kao samorazumljiva podjela, iako je očito da se radi o egoističnoj samouvjerenosti samo jedne od životinja. Vrlo je lako pratiti plutajuću putanju te podjele koja zalazi među razne klase unutar samog čovječanstva. Tako se dugo crnog čovjeka svrstavalo u red “životinja“, nacisti su svako odstupanje od arijevskog obrasca svrstavali u red onoga što treba ili podčiniti ili još bolje izbrisati itd. Isti legitimitet danas ima vladavina stručnjaka, nosioca znanja-moći koje ih uzdiže do nedodirljive pozicije ekskluzivnih vlastodržaca. Ta pozicija ne bi bila toliko nedodirljiva da se u međuprostoru ne nalaze svi mogući represivni aparati. Međutim nisu vidljivi represivni aparati jedini alati kojima se brani vladajuća ideologija. Naš život kojim reproduciramo tu ideologiju i kulturu nasilja je vrlo zahvalan partner svakog oblika totalitarizma.
Jedan od najteže shvatljivih paradoksa je, ne samo Krishnamurtijev, zahtjev promatranja svijeta bez izdvajanja onoga koji promatra. Za nekoga vjerojatno apsurdan, ovaj zahtjev u sebi zapravo nosi klicu univerzalizma, onog univerzalizma koji je Badiou prepoznao kod svetog Pavla: “Ljubi drugoga kao sebe samoga“. Upućenost na drugoga kao nešto neodvojivo od nas samih je nešto nepodnošljivo eurocentričnom umu naviknutom na vladanje što je u povijesti kulminiralo u, navodno slučajnim, epohama brisanja čitavih naroda, od kolonizatorskih ekspedicija do nacističkih zločina u srcu Europe. Isto brisanje uz pomoć sličnih tehnologija danas vrše misionari parlamentarne demokracije i slobodnog tržišta u zemljama trećeg svijeta. Prihvaćanje svega onoga na što smo upućeni vodi pak sasvim u drugom smjeru života bez straha.
Bijeg u sigurnost slika Kako onda odoljeti imperativu izdvajanja od onoga što promatramo i umaknuti kulturnoj navici promatranja kao čina suđenja i uspoređivanja koji rezultira frustracijama, nerješivom igrom moći i nasiljem? Za današnju političku “avangardu“ to pitanje još ne postoji, ili nije toliko važno unatoč tome što je ono ključ razumijevanja svakodnevnog života i komunikacije. A da bismo nadišli tu paralizirajuću naviku i stupili u razgovor s bilo kojom, nama stranom skupinom, upravo je važno promatrati procese formiranja predodžbi o biću koje je pred nama, intenzivno slušati što nam ta osoba govori i upućuje, bez njezinog svrstavanja u red neprijatelja ili budala koje nisu vrijedne pažnje. Tada binarne kategorije desničar-ljevičar, učenik-učitelj, prijatelj-neprijatelj, Srbin-Hrvat… prestaju postojati u našim odnosima i komunikacija izlazi iz prostora borbe za moć u prostor svijesti i razmjene koju više ne mogu regulirati ni zakon ni novac. I to je ljubav. Vrlo opasna riječ za sve ljubimce hijerarhije baš zbog svog neograničenog duha i čistog pogleda koji otupljuje oštrice uperene u fantazme.
Taj dosadni i vječno ponavljajući bijeg u sigurnost iz ničega konstruiranih slika, simulakruma i njihovih fiktivnih odnosa pokazuje temeljnu nespremnost ove civilizacije da se suoči s onim što jest i njezinu nespremnost na čin komunikacije. Istinska i iskrena komunikacija izaziva ogroman strah jer nas dovodi u prostor gdje nam predodžbe koje proizlaze iz znanja više ne pružaju oslonac. Političar prestaje biti političar, umjetnik nije više umjetnik, radnik više nema nikakve dodirne točke s radnikom, ja nisam više Ja. A glavna uporišta ideologije, koja god ona bila, su upravo ove fikcije koje drže ljude u ovisnosti, strahu i razdvojenosti. Civilizacijski napredak je možda vremenom dotjerao ove predodžbe do histerično ulaštenih maketa velikih političkih projekata poput zapadne civilizacije i Europske unije, ali i onih manjih poput države ili još manjih poput institucije doktora ili svećenika, ali danas se sve te predodžbe urušavaju u sebe jer su došle do granica svoje protežnosti. Naša, možda i najopasnija, predodžba o napretku čovječanstva prema sve savršenijem mehanizmu blagostanja blijedi, a ispod njezine površine pokazuje se još viši red patnje i nasilja od onoga kojem smo inicijalno namjeravali umaći. Zato sada kada imamo priliku na razini planeta uvidjeti pravi karakter ideologije i kategorizacija nužnih za njezin opstanak moramo težiti odbacivanju svijeta u kojem su predodžbe o nama samima čudovišne institucije koje branimo pod svaku cijenu. Slušati, gledati i komunicirati svojim čitavim bićem, i umom i srcem, znači odbaciti taj svijet.
Tržišne navike ega Zato težnja subverzivnih političkih kretanja u Hrvatskoj i u svijetu nikako ne može biti inauguracija nove ideologije, nove klase i novog (starog) jezika u kojem samo rijetki osjećaju lažnu sigurnost. Novi jezik i principi djelovanja jednog slobodnog društva neće moći funkcionirati bez uključenja umjetnosti i drugih oblika komunikacije s čudom zvanim život.
Ono što je ova izložba djelomično postigla, a to nije izoliran slučaj, jest da se ona ne bavi uskim područjem institucionalne umjetnosti, nego aktivno ulazi u prostor aktualnih društvenih pitanja poput demokracije, ljubavi, ekologije i života kreacije. Predavanja, tribine i naknadne interpretacije, koji su također njezin sastavni dio, samo su mjesto zajedničke meditacije koja, ako je postigla dovoljan stupanj tišine (komunikacija koja je simbioza slušanja i govora), uvijek rezultira ispravnim djelovanjem. Tako je i koncepcija Adria Art Annale-a u suradnji s drugim umjetnicima, studentima i aktivistima (NUS, Kvart, MASA, Pulska grupa, FFZG...) ušla u tvornice Dalmacijavino i Jadrankamen te tamo sudjelovala u stvaranju novog mogućeg prostora politike i otpora izravnom nasilju institucija. Mnogi susreti s radnicima tih, ali i drugih tvornica, pogotovo tribina sedam različitih sindikata i radnika s ovoga područja u Dalmacijavinu, pokazala je da još uvijek ne poznajemo komunikacijske modele koji bi nam omogućili dugotrajniju suradnju i stvaranje trajnih veza solidarnosti. Ipak ovi događaji su povezali sindikalce, radnike, umjetnike, građane i kreirali trenutke u kojima nitko nije tvrdio da zna što točno treba raditi, upravo zbog proširenog pristupa istini kroz umjetničko-političko, ali i gdje se jasno osjećala snaga ljudi povezanih na principima slobode. Na koncu, slučajno ili ne, dvije navedene firme su jedne od rijetkih koje su nastavile proizvodnju nakon stečajnog postupka.
Nova politika ljubavi Na takvim mjestima postaje vrlo jasno da je ljubav temeljno politički pojam te da je njezina optika u susretu sa stranim jedini ključ suradnje i stvaranja novog. Baš zbog iskušenja dominacije nad tzv. “običnim“ ljudima pojam ljubavi treba postaviti na centralno mjesto nove politike. Jer jedino pogled ljubavi može biti dovoljno pažljiv da bi opazio pigmente drugih bića na sebi samome. Jedino on omogućava oslobađanje od prošlosti i inovaciju, dok svaki proces jednosmjernog tutorstva zapinje u staroj kaljuži frustracije, bijesa i straha i tada više nema učenja. A upravo to događa se velikom broju revolucionarnih i slobodarskih pokreta koji odbijaju suradnju s pripadnicima stranaka, supkultura ili religija zatvarajući se u sferu poznatog. Tu se pojavljuje prvorazredno političko pitanje koje se na svim stranama odgađa i ignorira, pozicije se zadržavaju i čeka se trenutak kada će pojedina opcija biti dovoljno snažna za simboličko ili čak nasilno zauzimanje mjesta moći.
Ono što nam svima preostaje jest da te tržišne navike ega svakodnevno razotkrivamo kroz umjetnost komunikacije i kroz aktivan ulazak u prostor društva. A jedini iskren početak je prepoznavanje tih elemenata borbe za moć, sigurnost, medijsku vidljivost itd. u nama samima. Ovdje se ne radi o odricanju i samokontroli, nego o kvalitetama svijesti nužnima za promjenu.