Bojan Mucko  

Otvorena pitanja za zatvoreno društvo

Ukratko: nije riječ o krležijanskom “sukobu na ljevici”, nego o ideološkom sukobu sa ljevicom i to na institucionalnoj razini. Binarna opozicija između slikara i konceptualaca, osim što intelektualno otupljuje, značenjski je promašena i navodi na krivi trag, odnosno – zavodi. U službi je retorike kojom se polemiku oko kustoski porazne koncepcije Salona svodi na formalno-estetsku razinu, a srž problema bliža je politici i ekonomiji nego što je, ako baš inzistirate, konceptualna umjetnost slikarstvu. Kostur fenomena kojim ću se baviti, tri su točke i sada već opća mjesta aktualne medijske polemike koje iznosim kronološki: tekst Angažirana umjetnost – između etike i ekonomije (2. dio) / Bijeda hrvatske suvremene umjetnosti Feđe Gavrilovića, objavljen u Vijencu 433,  zatim koncepcija izložbe Novi hrvatski realizam održane u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti prošle godine i koncepcija ovogodišnjeg natječaja za 32. Salona mladih Hrvatskog društva likovnih umjetnika koje potpisuje isti autor. Počeo bih od središnje.

Koja je godina? Možda ‘84.? Video trailer izložbe Novi hrvatski realizam filmski je citat Appleove reklame iz 1983. godine, u režiji Ridley Scotta koja je i sama citat Orwellove 1984. U izvornoj reklami zatičemo neobrazovane “prolove”, pripadnike niže klase okupljene pred gigantskim ekranom u dvorani nalik kinu ugrađenom u srce distopijskog totalitarnog grada. S ekrana im se obraća totalitarni vođa – Veliki Brat, a oni hipnotizirano upijaju svoju dnevnu dozu ideologije o projektu ujedinjavanja misli sve dok u “deus ex machina” momentu u dvoranu ne dotrči heroina otjelovljena u liku atletičarke i maljem razbije ekran pred nemoćnim stražarima.

U video traileru za Novi hrvatski realizam, pred ekranima su klonovi priključeni na aparate, a na ekranu se, umjesto lika vođe, otvaraju nove citatne razine. Video ekranom, naime, dominira torzo uniformiranog muškarca koji brusi noževe u maniri koljača, a sama radnja popraćena je sljedećim tekstom: “When an artist uses a conceptual form of art, execution is a perfunctory affair. It is free from the dependence on the skill of the artist as a craftsman.” Video je kadriran tako da se tekst pojavljuje rečenicu po rečenicu u toliko kratkim segmentima da ga je nemoguće pročitati bez zaustavljanja videa. U ovom scenariju, atletičarka ekran ne razbija maljem nego kistom veličine koplja. Appleova reklama završava porukom: “On January 24th, Apple Computer will introduce Macintosh. And you’ll see why 1984 won’t be like ‘1984.’”, a video izložbe završava s (valjda kustoski relevantnom) irskom poslovicom (!?): “It destroys craft not to learn it”. Apple je reklamom najavio tržišni rat IBM-u, a kustos izložbe je najavio... što točno, u čije ime i kome zapravo? Što se konkretno želi denotirati (da ne kažem “u što se želi penetrirati”) tim predimenzioniranim kistom?

Vraćam se pobliže na video unutar videa. Tekst s ekrana kojim bi se očito trebao pozicionirati ideološki neprijatelj, preuzet je iz Sol LeWittovih Paragrafa o konceptalnoj umjetnosti objavljenih 1967. godine u Artforumu, a video materijal s oštrenjem noževa, samo uzgred rečeno, osim što u ovom kontekstu djeluje kao dječački nezrela odluka, mogao bi biti i još jedan citat – i to na prošlogodišnji performans I love New York Marka Markovića; u moru citatnosti usmjerit ću se prvenstveno na Sol LeWitta. Konceptualna umjetnost historijski se veže uz anglo-saksonsku scenu 60-tih i 70-tih, a njena specifičnost nije samo jezični okret i preispitivanje tabua tradicijski shvaćenih granica klasičnih likovnih medija, odnosno objektne umjetnosti, nego i preispitivanja pozicije umjetnika kao proizvođača u tržišno-galerijskom kontekstu. U jugoslavenskom kontekstu, termin se prvenstveno veže uz prakse označene sintagmom Nova umjetnička praksa. Nekako mi je neugodno podcrtavati da se naspram konceptualne umjetnosti u užem smislu riječi danas teško može razgovjetno pozicionirati zaobilazeći historijsku perspektivu, odnosno bez argumenata koji opravdavaju i objašnjavaju rekontekstualizaciju tog pojma. Olako kustosko svođenje pojedinih suvremenih umjetničkih praksi pod “konceptualno” bez konkretnijeg teorijskog obrazloženja, profesionalno je nedopustivo i znak nekompetentnosti.

U međuvremenu, u tih 47 godina od LeWittovog teksta, pitanje odnosa između galerijskog proizvoda i umjetničke vještine u suvremenoj umjetničkoj praksi pomalo je izgubilo na važnosti. Da se sa svakom umjetničkom praksom – pa čak i onom koja dekonstruira uobičajene proizvodne odnose, neminovno razvijaju specifični alati, dakle različite vještine koje proizlaze iz odnosa s odabranim medijem, vrlo je bazičan uvid. Huškanje protiv konceptualizma u kojem izostaje ozbiljno teorijsko opravdanje i pozicioniranje naspram umjetničkih pravaca koji su se razvili kao direktan nastavak, paralelno ili baš suprotno – upravo kontrapozicijom, u svijetu ili regionalno, gotovo je nadrealan promašaj i da nije opasno, bilo bi smiješno. Opasno je zato što u videu irska poslovica, kao relevantna referenca,  prethodi službenom potpisu jedne, barem nominalno ozbiljne institucije – Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Osovina ALU-HAZU-HDLU Tim više što video trailer iznosi prilično “tešku” i hiperboličnu optužbu: mladi hrvatski umjetnici i to ne bilo koji, nego isključivo oni s kistovima, zatrovani su i sustavno se iz određenih centara moći truju ideologijom konceptualizma što dovodi do zanemarivanja umjetničke vještine. Stvarno? To se događa? A gdje točno? Na kojim su to pozicijama moći ti beskrupolozni “hard-core” konceptualci koji ugrožavaju stoljećima baštinjenu (a valjda još k tome i specifično hrvatsku) vještinu? Ajmo izaći iz mitološke sfere u realnost zagrebačke svakodnevice u kojoj su kulturne institucije vrlo nabrojive pa umjesto igrom “pogodi tko” do odgovora možemo doći i metodom “izbaci uljeza”. Koje to dakle “centre moći” točno proziva kustos izložbe? Možda se ovdje proziva edukacijske centre moći – Akademiju likovnih umjetnosti – studij slikarstva, na primjer? Nekako mi se, kao zainteresiranom laiku što se tiče slikarstva, ali i studentu iste te akademije s određenim uvidima u rad navedenog odsjeka, čini da je riječ o potpuno suprotnom scenariju: medijske granice slikarstva kao da su prilično fiksno određene, a tajne i vještine zanatskog umijeća odsjek baštini doista revno. Okej, znači Akademija nije napadnuta – tamo (ili bar na dotičnom odsjeku) nema unutarnjeg neprijatelja koji bi ugrožavao kontinuirani tijek baštinjenja samosvrhovitosti i vještine. Za HAZU znamo da nije prozvana, a znamo da nije ni HDLU. Hm, možda Matica Hrvatska? Ne, ne, izgleda da ni tamo nema nikoga koga bi trebalo kistom po glavi.

Skačem na treću točku – raspis natječaja ovogodišnjeg Salona. Nazvat ću stvari pravim imenom: nije riječ naprosto o osobnim preferencijama kustosa i HDLU-a kao krovne organizacije koja demokratičnosti radi podržava kustoski neodrživ koncept, nego o zamjeniku urednika Vijenca koji u  HDLU dolazi, usput citirajući predsjednika Matice Hrvatske. Jesam li paranoičan ili se stvarno čini da se raspisom Salona HDLU pozicionirao prvenstveno ideološki i to nekako dosta konzervativno, čak desno? Desno naspram čega? Konceptualnosti? Kakva je veza između konceptualne umjetnosti i ljevice, odnosno objektne, tržištu orijentirane umjetnosti i desnice? Inzistiranje na umjetničkoj vještini i modernistička fetišizacija individualne ekspresije nisu daleko od diskursa o izvrsnosti aktualnog ministra znanosti, obrazovanja i sporta. To je i točka u kojoj se suprotni polovi aktualne “mainstream” politike zapravo izjednačavaju svođenjem na zajednički, neoliberalni nazivnik. I vještina i izvrsnost nameću optiku socijalnog darvinizma u kojoj pobjeđuju najjači, odnosno tržištu najprilagođeniji.

Iz ovog rakursa i sam naziv Novi hrvatski realizam djeluje pomalo performativno i samolegitimirajuće. Jer selekcija same izložbe, osim što okuplja svakako zanimljive pojedinačne radove, nekako me nije uvjerila da se radi o iskrenom kolektivnom momentu u kojem organski participira skupina odabranih autora. Ona svakako nudi širok uvid u heterogenost aktualnih slikarskih tendencija, ali pompozno brendiranje (boljim) novim, (izvornim) hrvatskim i (foto) realističnim više naliči strategijama sveprisutnih reklamnih kampanja za “hrvatski proizvod” nego što denotira neku socijalnu činjenicu – odnosno umjetnički pokret. I Apple je reklamom i  izložbenim video-trailerom na tržište plasirao nove produkte. Apple je, doduše, bio na strani tehnološkog progresa, a izložba je na strani retradicionalizacije umjetnosti, ali obje su tendencije tržišno uvjetovane.

Kategoričko je, od Gavrilovića je Kao posljednju, dotičem kronološki prvu točku – tekst Bijeda suvremene hrvatske umjetnosti u kojem autor analizira “iritantan i uporan trend etizacije, to jest etičkog usmjerenja umjetnosti, popularan […] u stvaralaštvu među mnogim mediokritetskim umjetnicima”. Država se, valjda, ne bi trebala miješati u ili podržavati umjetnost (kao što se prema sličnoj koncepciji ne bi trebala baviti niti regulacijom tržišta): “Nadali smo se da je sloboda koju je osvojilo građanstvo 19. stoljeća, ‘privatizirajući’ estetiku i uvodeći je u svijet neovisan o ideologijama i idejama, teritorij na kojemu se umjetnost može dokazati sama po sebi, mjeriti isključivo vlastitim mjerilima. U trenutku kada slikar ne ovisi o državi, nego o tržištu (uza sve neosporno negativne stvari koje to sa sobom vuče), on se mogao okrenuti čisto likovnoj problematici, zanemarujući tematiku”. Današnju, društveno angažiranu umjetnost opterećenu “tematikom” proziva radi manjka kvalitete. Krivac je – naravno – Kant. Kvaliteta umjetničkog rada mjeri se, naime, ‘bezinteresnim sviđanjem’ koje jest estetski sud i od kojega se ne može pobjeći”. Domaća suvremena angažirana scena, prema autoru, u službi je državne ideologije i manjak istinske umjetničke kvalitete nadoknađuje ideološkom podobnošću: “djelo koje progovara o aktualnosti i promovira neke općenite etičke vrijednosti koje se sažimaju pod firmom civilnog društva automatski se može proglasiti kvalitetnim”.

A na koji način autor iznesene kritičke premise opravdava analitičkim primjerom? Kako dokazuje “manjak kvalitete” reprezentativnih autora/ica? Iznosim kompletnu analizu: “To su primjerice Igor Grubić (već više puta spominjan u mojim tekstovima kao predstavnik najbanalnijeg oblika angažmana), Andrea Kulundžić i dokumentacije, Kristina Leko, Marijan Crtalić, Siniša Labrović. Svi njihovi radovi teže ukazivanju na društvene probleme, neki (kao Labrović) čak žive u iluziji da su duhoviti, no njihove reakcije na stvari koje ih tište u društvu svode se na simplificirane dosjetke, paradu banalnosti. Čovjek se pita razumiju li doista (kao što tvrde) težinu problema kojima se bave?”. Jedino što ovi autori, mesarski grubo naslagani u niz jedne rečenice, imaju zajedničko jest lijevost u praksi i poveznice s “nezavisnom scenom”, ali na potpuno heterogene načine. Markirati ih ovako, nanizati i izjednačiti znači otkriti vlastitu metodološku i teorijsku nepismenost za suvremene umjetničke prakse, jer navedeni autori pokrivaju širok spektar pristupa socijalnoj stvarnosti i to u različitim medijima i formatima, od performansa, društvene prakse i “community arta” do interdisciplinarnih eksperimenata i akcija u javnom prostoru. To doduše lako promakne kad se umjetnost pokušava mjeriti kriterijem kvalitete umjetničkog rada, a ono po čemu je umjetnost umjetnička, odavno je već izmigoljilo iz slike. Prvo u prostor i vrijeme galerije, pa javnim prostorom u socijalno tkivo, postalo je multimedijalno i novomedijsko, performativno, virtualno, kolektivno, intermedijalno… I naprosto se kreće prostorom izvan Kantove jurisdikcije.

Ali evo konačno, otvoreno, o čemu je riječ. Autor upozorava na sljedeću – valjda klasnu nepravdu: “Čini se kao da činjenicu da smo inače ravnodušni na društvene nepravde, divlji kapitalizam, rasizam ili ksenofobiju nadoknađujemo u galerijama (i na filmskim festivalima koji se množe poput algi) gdje se divimo angažiranim djelima umjetnika i umjetnica koji dobivaju velike novce za svoj angažman, da bismo nakon svega svi zajedno eterizirani i uljuljkani u metateorijama umjetnosti zaboravili na realnost tih problema.” Znači to je taj podtekst – socijano angažirani umjetnici izjednačeni s konceptualnima, a produkcijski i ideološki vezani uz nevladinu scenu, uzimaju prevelik dio financijskog kolača, valjda i za programske aktivnosti i pojedinačno s prvim nagradama na velikim natjecateljskim izložbama, a zauzimaju mjesta i u privatnim kolekcijama pa je potrebno izaći s novom marketinškom strategijom za preuzimanje tržišta?

Svrhovitost ne dolazi sama Daleko od toga da se rad pobrojenih autora/ica ne smije ili ne može podvrgnuti kritičkoj analizi i preispitivanju na raznim razinama ili da nije legitimno preispitivati odnos prema vještini u različitim praksama i medijima, ali za sve to potrebno je govoriti unutar pravilno postavljenog teorijskog okvira. Uz to, neke stvari naprosto ne stoje: umjetnost jednostavno ne bi smjela o sebi misliti kao o samosvrhovitoj, jer larpurlatizam i apolitičnost u potrošačkom društvu neoliberalizma znače naprosto izliku za podvodljivost tržištu. A fantazma o društvenom prestižu i visokom kreditnom rejtingu angažiranih umjetnika u domaćem kontekstu, stvarno je podmukla i bizarno neistinita generalizacija. Problem je i u tome što se ovakvim, neprofesionalnim koncepcijama ukida mogućnost argumentirane diskusije o vrlo relevantnoj i osjetljivoj problematici. Predložit ću samo neke kojima bi se institucija Salona možda trebala, ne samo povremeno baviti, nego ih promišljati čak i strateški, na duge staze. Na primjer: tržišna i marketinška komodifikacija umjetnosti, festivalizacija i komercijalizacija suvremenih umjetničkih praksi, produkcija u prekarijatskim uvjetima, utjecaj privatnih kolekcija na moduse proizvodnje umjetnosti i na medijsku recepciju umjetnosti, terminološki odnosi između aktivizma i društvene prakse, intermedijalnog i novomedijskog, odnos između bolonjskog sustava i tržišta, odnos produkcije u kontekstu nezavisne scene i privatne produkcije umjetnosti, pitanje kolektivnog identiteta i kolektivnih modusa proizvodnje umjetnosti, mikro i makro političke dimenzije umjetnosti, etika i metodologija u umjetnosti…