O svom je urnebesu oko gostovanja pijanista Jevgenija Kisina tri dana prije njegova koncerta neizravno progovorila splitska skladatljica Mirela Ivičević u svojoj “scenskoj suiti za ansambl i (samo)refleksiju” Planet 8 alias Operacija Neptun
U svim umjetničkim (pa i “umjetničkim”) područjima, pa tako i u takozvanoj “ozbiljnoj” glazbi, postoje zvijezde koje izazivaju medijsku pomamu, čak i histeriju već sâmom činjenicom ukazanja u našoj maloj metropoli. Tako, primjerice, zapravo i nije bilo nužno doći na koncert ruskoga pijanista Jevgenija Kisina (osim da se vidi i bude viđen) da bi se unaprijed znalo kakvi će biti egzaltirani medijski osvrti. Nitko, dakle, nije trebao biti iznenađen naslovima kao što su Genijalni Kissin izazvao neviđeni urnebes u prepunom Lisinskom (Večernji list) ili Kao da se na 2000 ljudi u Lisinskom sručila golema velebitska stijena (Jutarnji list).
Da ne bude zabune, Kissin jest izvanserijski sjajan pijanist (iako bi se riječ genijalan općenito uzevši trebalo manje prostituirati nego što se to čini u domaćim medijima), koncert jest bio senzacionalan (premda ne i urnebesan, barem ako se držimo rječničke definicije urnebesa kao “velike graje s neredom”), no posao kritičara ipak nalaže i određeni kritički odmak. A s tim odmakom može se konstatirati da je Kisin u Skrjabinovim Etidama uistinu na svom terenu kombinacije briljantnoga virtuoziteta i pozornog oblikovanja detalja, ali i da u opsežnoj Schubertovoj kasnoj Sonati u D-duru ne uspijeva ni obuhvatiti monumentalnost cjeline ni prisnost ugođaja, ili barem ne u onolikoj mjeri u kojoj je to – na istoj pozornici, iako s jednom drugom kasnom Schubertovom sonatom – prije petnaestak godina uspjelo ni približno toliko razvikanom, a zapravo bitno temeljitijem i suptilnijem Zoltánu Kocsisu.
A o svom je tom urnebesu u publici (ako graju shvatimo u doslovnom, a nered u prenesenom smislu) neizravno progovorila tri dana ranije splitska skladatljica Mirela Ivičević u svojoj “scenskoj suiti za ansambl i (samo)refleksiju” Planet 8 alias Operacija Neptun. Taj projekt, premijerno izveden u zagrebačkom Studentskom centru, ne skriva svoje nadovezivanje na instrumentalni teatar Mauricija Kagela. U izvedbi četvero zaista odličnih (ili, rječnikom korporativnih medija, genijalnih, senzacionalnih i urnebesnih) glazbenika – sopranistice Marije Lešaje, udaraljkašice Kaje Farszky, violinistice Dunje Kobas i saksofonista Gorana Jurkovića – pred publikom se niže osam duhovitih, ironičnih, nerijetko i autoironičnih prizora koji bez šuma u komunikacijskom kanalu komuniciraju s publikom čak i u naizgled “apstraktnim”, “hermetičnim” i/ili “minimalističkim” odsjecima.
Od “pristupačnijih” prizora, tri su posebno uspjela – skladateljičino autoironijsko uglazbljivanje vlastitog tipskog CV-ja, scenski opremljeno na način Cabareta (uključujući i sopranističino vizualno parafraziranje Lize Minelli); stilske vježbe s – ponovno – sopranističinim ironičnim upadicama (Too kitchy... too Cage); naposljetku tu je i završni prizor, čiji je tekst (scenski popraćen prelistavanjem novina) u cijelosti sastavljen od najstereotipnijih fraza iz glazbenih kritika i njihove medijske opreme – uključujući i završnu rečenicu, koja je završila u naslovu ovoga teksta. A možda bi libreto tog prizora bio još i urnebesniji da je autorica imala na raspolaganju kritike napisane nakon gostovanja Jevgenija Kisina.