#440 na kioscima

12.2.2016.

Antonia Jurić  

Ovih dana


Piše pjesme po cesti

 

Piše pjesme po cesti

Cijeli život trudila se ne 

ponašati luckasto

I kamo ju je to dovelo?

 

Piše pjesme po bijelim rubovima

Modnih časopisa

I omotnicama neplaćenih računa

Utvara si da je hrabra

Još može složiti

Koherentnu misao

Samo je sve manje onih

S kojima je može podijeliti

Ovih dana

 

Piše pjesme po cesti

Loše

Nečitke

Hrvatske su ceste pune rupa

 

 

12.05.

 

Napola popijene šalice kave

Nedjeljni ručak nataložen

U želucu

Tata komentira kako

u Peugeot 307

ne možeš ući a da

ne udariš glavom

Tata komentira bicikliste

koji se mostom voze

suprotno propisanom smjeru

Tata komentira čovjeka

koji je jedini morao ugraditi

smeđe prozore

A svi drugi na zgradi su bijeli

Teta je sitnija nego inače

Ruka joj je smežuranija nego inače

A mi smo još mlađi

Nego inače

I ne znamo joj ruku stisnuti

Dovoljno čvrsto

Da boli nešto manje

 

 

Muž

 

Pričale smo o minulim danima

Kad smo bile one druge. Gotovo im se divimo.

Njihovoj nevinosti i vjeri u vlastitu važnost.

Ona ima muža i dijete i hipoteku,

Muči je dinamika u parku,

Šef je idiot. Muža ne spominje.

Mali je divan. Poslušno dijete, ima i

Smiješnih epizoda. 

Prepričava u detalje.

Glumio je u vrtićkoj predstavi i osvojio srca publike.

Jako je pametan. Muža ovlaš spominje, zakasnio je.

Sjećam li se one cure s kojom smo danonoćno visile, krale bogu dane i noći i telefonske impulse, 

Snimale si kazete i grlile se nakon ljetnih praznika

Dugo i čvrsto?

Djeca grle najčvršće, ne prave razliku.

Sjećam je se, naravno. Istovremeno izoštreno i lišenu pojedinosti.

Kao da je dio tuđe povijesti.

Slike s društvenih mreža viču da živi naše snove.

Barem netko, kažem ja.

Uzdiše.

Mali je počeo razabirati slova. Jako je pametan.

Za muža ne pitam.

 

 

Tvoja je posljednja

 

Sad ću te malo mrziti, oprosti mi.

Tu se preglasno diše. Općenito ljudi prevelikim bučenjem, šmrcanjem, uzdisanjem, smijanjem, hroptanjem

osvještavaju postojanje svoje tjelesnosti.

Nerviralo me kako si odbijao puhati nos jer bi time priznao bolest. Ne, radije si sistematski usisavao tjelesne izlučevine do želuca. Vjerojatno su i oni s trećeg kata znali kad pucaš od zdravlja. Nisam znala koliko ti je sporedno. Mislim da nisam. Pitam se.

Zbog tih pitanja te mrzim. Postupno.

Tu je i mljackanje. Jer svaki životni miljokaz mora se obilježiti barem vanilin-kiflicama. 

Ovaj put su, priznat ću im, došle kao dar s neba, brige o kilaži bačene u vjetar. Kad su im usta zaposlena, ne moraju smišljati koju će mi iduću frazu servirati. Samo me krajičkom oka usplahireno promatraju.

Učinio si nas strancima.

I zbog toga te mrzim. Potajno.

Nepovjerljivo se promatramo preko nevidljive barijere kolateralne žrtve i UN-ovih promatrača, nesigurni u idući uvijek pogrešan korak, zatečeni u životu.

Možda osluškuju, iščekuju tren da nešto poduzmem, pa da se prisjete tko sam. Bila. 

Stavio si me u perfekt i zbog toga te mrzim. Potmulo.

Naoko strpljivo nagovaraju vrijeme da opet počne kapati negdje u pozadini. Da opstanak prestane zvučati kao psovka.

Odvojeni čekamo zajedno.

Trebala bih nešto reći. Tvoja mama to očekuje, znam.

Ali kako da joj kažem da te mrzim?

Kako da kažem išta...

Tvoja će uvijek biti posljednja.

 

 

Antonia Jurić rođena je u Zagrebu 1981. Diplomirala je germanistiku i anglistiku, radi u marketingu. Čita. Piskara. Gleda nogomet. Ne nužno tim redoslijedom.

preuzmi
pdf