Tko, kome, kada, kako – a zašto, zar je bitno?
Penthaus apartmani svakako imaju svojih prednosti. Nije samo u pitanju luksuz oličen u gigantskoj terasi i suverenom pogledu na grad. Riječ je i o izdvojenosti: apartman je jedina stambena jedinica na posljednjem katu zgrade, tako da raspolažem ključevima vrata između lifta i dilatacije, uz, naravno, uobičajene ključeve samoga stana, razmišljao je Kenet Baturinski, jednom davno, još dok je bio… a bio je.
Susjede je susretao i održavao s njima dobre odnose, ali samo od ulaza u zgradu do lifta. I u samom liftu, dakako (premda bi mu, morao je to priznati, godio zaseban, privatni lift), iz kojega uvijek izlazi zadnji (i – proto-konzekventno – ulazi prvi). Jednom je samo bio na zboru stanara – kada se odlučivalo o kupnji osvježivača zraka za liftove. I to jednom bilo mu je previše. Susjedi ne navraćaju k njemu, ne traže ga da im posudi šećera ili žlicu svinjske masti (koja se nenadano vratila u modu). (Tek povremeno, kad ide baciti smeće, zapodjene se razgovor o razvrstavanju i recikliranju istoga.) Prosjakinje, prosjaci i inkasatori, ako i krenu prema stanu Baturinskoga, naiđu na zaključana vrata dilatacije.
Genij otuđenja
Smatrao se dobrim čovjekom, Kenet Baturinski. No, biti dobar, dumao je, znači prizivati probleme. Stoga, premda se smatrao dobrim, nije želio biti dobar: želio je biti genij otuđenja.
Unatoč svim gore navedenim mjerama predostrožnosti, jednog mu je subotnjeg prijepodneva netko pokucao na vrata. Baš se bio gadno iznenadio: em ga netko traži, a ne bi trebao – jer on je genije otuđivanja samoga sebe od ostatka lokalne zajednice – em kuca a ne zvoni, kako nalažu moderni običaji.
Ali nije se usuđivao ne otvoriti vrata – jer može biti bilo što, bilo tko.
Na vratima je stajao mladić od nekih dva’es pet – tri’es pet godina tamne puti i musava lica, u rukama mu tvrdi fascikl, po džepovima brošurice.
"Kuc-kuc", rekao je.
"Zašto kucate?", pitao je Kenet Baturinski.
"Kucanje je put do korisničkog srca!", izvalio je mladić, praktički posprdno.
Krenuo je Baturinski zatvarati vrata, nabildana, protuprovalna.
"Šalim se", rekao je mladić. "Recite, gospodine, koliko plaćate telefon?
"Zašto?"
"Zato što Vam ja mogu ponuditi povoljniju opciju. I za TV i za Internet. Ako biste bili tako dobri da mi pokažete zadnji račun."
Kao omađijan, ošamućen i prirodno naivan, valjda, učinio je Baturinski kako mu je mladić naložio, premda je znao da tako nešto ne treba i ne smije dopustiti, a učinio je to, k tome, ne zatvorivši vrata. Kad se vratio s čašom vode, mladića više nije bilo.
To traženje računa od strane Baturinskoga prilično je potrajalo. Razuman čovjek zaključio bi da je mladiću dosadilo čekati, da je otišao drugdje, da je nastavio s disturbacijom od vrata do vrata. Ali Baturinski sred tih smutnih vremena nije bio razuman čovjek.
Nije se mogao riješiti dojma da je taj bijedni door-to-door pikavac, ušao u njegov dobro čuvani penthaus apartman i negdje se skrio, tako se dobro skrio da ga se, eto, ne može ni naći – poduzeo je Baturinski, naravno, pretražne radnje, ali mladića nigdje nije bilo. No, to ga nije uvjerilo. Došlo mu je da, kao Gene Hackman u Prisluškivanju, rastavi cijeli stan, komponentu po komponentu. Odustao je ipak od toga zato što ni Hackman u rečenom filmu nije našao ono što je tražio, pa gdje će onda on…
Uzeo je Baturinski godišnji, potom i bolovanje, samo da uvreba nestaloga. Nije želio ostavljati svoj penthaus nasamo.
Eternejšaja gnjuskoja
"Na, pa vi ste s pamjata zništili", rekla je Donka, žena koja mu je pomagala održavati red u stanu. "Naj se človječina tu krilivao deseć sunčota. A tustek opozatvoreo, ko neki... Jutrem unišla, šnjofkalo je kako u tu-tu… No zogledate prijevrjetno."
"Siguran sam da je ovdje", rekao je Kenet Baturinski. "Taj kreten je lud, ne ja!"
"No noji. Eve, zdem se skriti, bajte snašli me na zminutu. Zdebljanjaja sam od dječka, a nijemam meter i cvancik", reče Donka pa ode u pravcu terase.
Sad me još i ova zajebava, pomislio je. Otišla je prije deset minuta, i još je nema.
"Donka!", povikao je. "Dosta je šale. A imam i posla. Morate završiti pa da krenete."
Od Donke ni stasa ni glasa. Opet je pretražio cijeli stan. Nikoga i ničega živog.
Sjeo je na sofu da razmisli. Smislio je ovo:
Egzistencija je, očito, krenula stranputicama. Raznim. Ne zna se koju će – ako će ikoju – specijalno naglasiti i razglasiti. Možda bi bilo najbolje da se i on, Baturinski, skrije, da ovaj stan konačno proguta i njega ponaosob.
Nakon kraćeg razmišljanja kao mjesto za skrivanje odabrao je paravan za presvlačenje u dnevnoj sobi, antikni komad namještaja kupljen iz estetskih, nikako iz praktičnih razloga. Tamo, iza paravana, već su već stajali onaj ludi račundžija i svježe skrivena Donka. Samo im je još on falio! Čudio se zašto nije ranije tražio na tom mjestu.
Što je – tu je, odlučio je izgladiti stvar i već sutradan u općini prijaviti Donku kao svoju suprugu, a mladića kao još nerođenog sina. Ili brata? Ili brata. Potom je, razmislivši još jednom, povukao navedenu odluku pa se, slijedeći primjere mladića i Donke, i sam skrio iza paravana. "Samo nek’ nas traže!", mislio je Kenet Baturinski.
Fugu
I baš kad se propisno skrio, smeće mu se u kuhinji usmrdjelo. Po tko zna koji put. Nije ni čudo, pomislio je: jeo sam ribu. Nije je zapravo jeo, nego ju je pokušao kulinarski obraditi. Ali japansku ribu fugu (otrovnicu kletu!) spremiti nije ni najmanje lako – cijelu ju je morao baciti. I sad, eto: prisiljen je napustiti svoje skrovište iza rustikalnog paravana, napustiti svoje nove ukućane: ženu Donku i sina/brata, za sada bez dobrog imena, napustiti ih pa vreću smrdljivu u ruke – ide on baciti smeće.
A smeće je smrdjelo i kroz vreću, zasmrdjelo cijeli lift. U liftu pak susjeda Drezinka s trećeg, poznata kompulzivna brbljavica neslućenih dosega, supružnica vječito pospanog joj muža-finog mehaničara, visokostandardizirana majka ponešto malodušnog, a već poodraslog sina-stipendista neke sumnjive zaklade (ne, nije to onaj deran što mu se skrio iza paravana) te vlasnica pudlice koja se jedne, i inače začudne jeseni, a na čuđenje zbora stanara, cijela bila omacila.
"Susjed", reče ona, "zašto vam je vreća za smeće tako napuhnuta, zarobio se zrak unutra ili…"
"Nije zrak, barem ne u obliku u kojem bi ga čovjek očekivao. Jutros sam bio na ribljoj tržnici, kupio jednu ribu…"
"Ah!", sjeti se gospođa Drezina, "pa ja znam tu ribaricu, znam je preko Slukčeca, izmarinirala mu je nokte na nogama prije odlaska na ljetovanje, majka joj je za kompletnog socijalizma išla redovito u crkvu, jednom nogom u katoličkoj, drugom u pravoslavnoj, glava u nenabožnim nebesima, zvonik svih zvonika sviju crkava i kongregacija sa i bez konkordata…"
"No dobro", prekine Kenet Baturinski susjedinu tiradu. "Takvu ribu nikad prije nisam kupovao, nisam znao što će se dogoditi, kad sam je stavio na tavu napuhala se poput balona, poslije se raspitam i kažu da je fugu na stvari, da se napuše tako u svrhu samoobrane, e da bi se činio većim samome sebi…"
"Ne samo sebi", dometne gospođa Drezina, "nego i drugim ribama,valjda, i da bi druge ribe ogledajući se u njegovim ljeskavim ljuskicama same sebi izgledale veće, ne znam važi li to i za ljude, i ja bih se naime ogledati htjela u tim ljeskavim ljuskicama, sama se sebi činiti manjom, manjom no ikad, ali tako to krene u stanovitim godinama…"
"Elem", uspio je Baturinski doći do riječi, "kad sam je stavio u tavu, riba fugu naprasno se napuhala, ne znam zašto i ne znam kako kad je već bila mrtva…"
"Valjda ste je", ubaci se opet Drezina, "presvježu kupili, nije nimalo smrdjela, kladim se, refleksno se željela obraniti od prženja u tavi… Hop! Moram ići, na žalost, lift je stigao na moj kat. Samo još ovo: 02’ bijah na audijenciji kod pape, cijelo mi je vrijeme nešto virilo iz nosa pa me papa prokleo, kakva je to samo anatema bila, još pričaju nunciji."
I izađe iz lifta, gospođa Drezina. Kenet pak Baturinski spustio se konačno do žuđenog prizemlja, izašao iz zgrade i uputio se prema kontejneru za smeće, kad, ni pet metara od osobnosti mu, straobalan tresak. Oporavio se od šoka i imao što vidjeti: to je njegov antikni, rustikalni paravan tresnuo na zemlju! Netko ga je bacio s terase. Donka? Mladić? Još skrivenih osoba? Neskrivenih?
A dolje, u vreći, ribica fugu još se malo bila nadušila