Zvuk LP1, sa svim svojim manama i vrlinama, predstavlja zvuk apsolutne nemoći generacije Y, izgubljene u moru društvenih mogućnosti, digitalnoj distopiji stalnog raspada stare i rađanja nove humanosti
Najčešći pojam koji se veže za glazbu Tahlie Barnett, poznatije kao FKA twigs, jest senzualnost, no ta, danas često zloupotrebljavana riječ, na LP1 poprima niz ne baš uvijek vidljivih značenja. Nakon prošlogodišnjeg EP2, koji ju je kroz četiri pjesme predstavio kao neospornu silu na koju treba računati, Barnett svoj dugosvirajući debi koristi istodobno kao platformu za dokazivanje komercijalnog potencijala, ali i nastavak realizacije dobro promišljene artističke ambicije.
Na prvi pogled, LP1 djeluje kao da nema koncentraciju i snagu EP‑ja, što je donekle i razumljivo zbog dužeg formata, no FKA twigs pokazuje da jednako dobro i lukavo može igrati i na duge staze, što se potvrđuje opetovanim slušanjima. Prvi singl Two Weeks potencijalno je najkomercijalnija pjesma koju je do sada snimila, puno bliža zavodničkom R&B-ju posljednjeg albuma Beyoncé negoli sad već poslovičnim usporedbama s Portishead ili Massive Attack, ali dobar dio ovih pjesama zalazi u poprilično neočekivan teritorij. Naravno, posve je očigledno da glazba FKA twigs zrači seksualnošću i senzualnošću, koje su je možda i dovele na rub manistreama u relativno kratkom roku, no naličje tih tema daleko se manje spominje pri opisivanju njene glazbe.
Naime, rijetko kada se ilustrira kontekst u kojem se ta senzualnost nalazi, rijetko se spominje odnos erotičnog vokala i paranoidne, futuristički usmjerene zvučne pozadine itd. Drugim riječima, senzualnost FKA twigs smještena je u nepogrešivo urban kontekst, isti onaj koji je izrodio sada već legendarnu upotrebu samplova iz Blade Runnera ili Predatora u jungleu ili, u novije vrijeme, Burialovu post-rave melankoliju.
Još preciznije, skladbe poput Numbers upotrebom gotovo paranoidne vokalno-tekstualne dislociranosti opisuju bol prekida ljubavne veze daleko bolje od mnogih balada. Najviše od svega, zvuk LP1, sa svim svojim manama i vrlinama, predstavlja zvuk apsolutne nemoći generacije Y, izgubljene u moru društvenih mogućnosti, digitalnoj distopiji stalnog raspada stare i rađanja nove humanosti.
Prigodno je, stoga, da album zatvara Kicks, vjeroatno najbolja pjesma o masturbaciji još tamo od In Every Dream Home a Heartache Roxy Music. U njoj je utjelovljena prava, nepatvorena i, zapravo, tragična senzualnost ovog albuma. “I don’t need you / I love my touch / Know just what to do”, zavodljivo pjevuši Barnett, a njene riječi i zvučna slika koja je prati su istodobno proglašavanje nezavisnosti o drugoj osobi, ali i pokušaj pronalaska makar i lažne utjehe i bijega od osjećaja fundamentalne usamljenosti. U tom smislu, glazba FKA twigs nije toliko pokušaj zavođenja koji se očituje na njezinoj površini, nego iskonski krik generacije koja se očajnički trudi prekriti koliko se ispod svih slojeva pažljivo osmišljene kamuflaže boji – same sebe