João Anzanello Carrascoza  

Parovi

Budimo se u sedam ujutro i pospremamo krevet, navlačimo plahte, namještamo prekrivač. Tuširamo se u tišini, još smo sneni, ne želimo razgovarati. To je dobar trenutak za vođenje ljubavi, ali ne da nam se. Kuhamo kavu, grijemo mlijeko, jedemo kruh s maslacem, čitamo novinske naslove. Čitamo novinske naslove i zatim novine ostavljamo po strani, uvjereni da ćemo s čitanjem nastaviti navečer. Znamo da poslije više nećemo čitati, ali održavamo iluziju na životu. Ako pada kiša, govorimo kako pada kiša i kako je promet sranje i kako je nemoguće živjeti u tom gradu. Ako je sunčano, žalimo se na vrućinu, na žeđ, na svjetlo koje nas gotovo zasljepljuje. Stalno razgovaramo o vremenu. Govorimo o ispraznim stvarima. Nemamo što reći, ali ne možemo živjeti u tišini. Kad sretnemo nekoga, razveselimo se, prisjećamo se dobrih vremena, osjećamo nešto ugodno što ne možemo točno definirati. Nismo uvijek iskreni u tim situacijama. Odmotavamo Arijadninu nit. Namotavamo iznova nit na klupko. Kada netko zabije gol, vičemo gol. Nismo ni tužni ni sretni. Živimo u području sjena. Ne želimo umrijeti, ne želimo živjeti. I radimo. Radimo. Radimo. U podne nas puste na ručak, no moramo se vratiti u dva. Gutamo hranu, žurimo. Odlazimo u kupnju, prolistati časopise, u banku. Još uvijek postoje banke. Zatim pretresamo jučerašnje tragedije, posljednje informatičke novosti, proglašenje predsjednika Republike. Trudimo se pratiti inovacije. Svjesni smo da se onaj tko nije u toku izvrgava opasnosti da će ga vrijeme pregaziti, da će biti zaboravljen. Ne možemo nijekati ono što svi znaju. Naši se glasovi miješaju. Imamo snažan dojam da naše riječi nisu naše. S godinama smo polako izgubili sjećanje. Međutim, ta nam činjenica nije naškodila. Naprotiv, zaborav nas je zaštitio od krivnje i kajanja. Nema sumnje da je oduzeo i naše najbolje uspomene. No što se može s uspomenama? Navečer, kada je nebo tajanstvenije, kada život otkrije svoje tajne, smjestimo se u tišini ispred televizora. Najčešće ne pratimo programe. Uključujemo televizor samo zato što ne podnosimo samoću. Bojimo se razgovarati o novim stvarima. Nikada ne prelazimo dopuštenu granicu. Ponekad jedno od nas pusti vjetar. Smijemo se. To je znak. Ipak smo na kraju živi. Kad je hladno, umatamo se u deke i otkrivamo rijetke zvijezde što titraju u magli. To je lijep prizor. Ali lijepi prizori nas umaraju. Istina je da nas sve umara. Za vjetrovitih noći patimo od nesanice. Grlimo se. Ne isključivo zbog ljubavi koju osjećamo. Više iz navike. Kašljemo. Teško dišemo. Vrpoljimo se, meškoljimo se čujno među plahtama. Imamo potrebu jedno drugome dati do znanja da još ne spavamo. San kasni. Snovi su teški. Nismo u stanju brojiti ovce. Više ne znamo brojiti. Tisuću stvari koje treba obaviti. Budimo se. Tisuće različitih programa. Tisuću mogućnosti i svaka je drukčija. Grad ima sto pedeset kinodvorana, devedeset kazališta, osamsto restorana, zoološki vrt, muzeje, bordele, klubove. Ne moramo ići ni u jedan. Svijet će ionako doći k nama. Ne možemo pobjeći. Naviknemo se i na rat i na mir. Moramo urediti kuću, promijeniti namještaj, kupiti nov automobil. Zatim moramo urediti kuću, promijeniti namještaj, kupiti nov automobil. Ako želimo biti drugačiji, moramo biti isti. Ako želimo biti isti, moramo biti drugačiji. I unatoč svemu zabavni smo. Kuhanje, ispijanje vina, tuširanje, mnogo nas toga zabavlja. Smijemo se. Smijemo se zbog tako slatkih briga. I kao što se nasmijemo, tako se i rasplačemo. Nevjerojatno smo snažni. Skandalozno smo krhki. Preosjećajni. Presiromašni. Kad netko od poznanika slavi rođendan, pjevamo sretan rođendan. Vole nas i mrze nas. Varamo. Varaju nas. Svađamo se. Prekidamo. Mirimo se. Svađamo se. Prekidamo. Mirimo se. Sramimo se svoje golotinje, svog trbuha, ćelavosti, odjeće. Kad smo kod kuće, želimo otići drugamo. Kad smo negdje drugdje, želimo se vratiti kući. Volimo putovati, no naša se putovanja ograničavaju na pripreme. Da, pripreme su idilične. U trenutku kad sjednemo u auto i izađemo na cestu, ili kad uđemo u avion, putovanje završi. Problemi polako dolaze jedan za drugim. I slijede nas. Nesigurnosti nas tjeraju u očaj. Ne znamo više u što bismo vjerovali: u psihoanalizu, astrologiju, istočnjačke sekte, Treći val, u neizbježan kraj zbog nuklearnog rata, u Nostradamusova predviđanja, u novu Katoličku crkvu. Ubijamo Boga. Uskrsavamo ga. Ponovno ubijamo Boga. Ponovo ga uskrsavamo. I svake minute u nas ubrizgavaju nove podatke, nove informacije. Više se ne sjećamo tko je bio Hitler. Na trenutak dostižemo slavu. Dajemo intervjue časopisima, zovu nas da napišemo knjigu, snimimo CD. Na svakom koraku govore o nama. Postajemo idoli jedne generacije. Generacije sati. I zatim nas zaborave. Iznenada ponovo postajemo slavni. Dajemo intervjue časopisima, zovu nas da napišemo knjigu, snimimo CD. Na svakom koraku govore o nama. Postajemo idoli jedne generacije. Generacije sati. I zatim nas zaborave. Zaboravljaju nas kao što mi zaboravljamo cijenu riže, prošlotjednu bol. Živimo, umiremo. Uvijek imamo spremne isprike, po jednu za svaku priliku. Pogledima tražimo pomoć, no gotovo svi su slijepi. Žrtve smo i nevini smo. Na ulicama srećemo poznanike. Ljude koji svaki dan prolaze istim mjestima kojima i mi prolazimo. Nikad se ne pozdravimo, nikad ne razmijenimo ni riječ. Ali održavamo suučesništvo. I osjećamo se napušteno kada jedan od tih poznanika nestane na dan. Oni su naša sigurnost. Vrlo dobro poznajemo grad. Sjedamo u auto, zatvaramo oči i vozimo. Znamo koliko traju zelena svjetla. Poznajemo sva prometna kretanja. Sve avenije koje su promjenile smjer. Umara nas jednoličnost tih promjena. Postavljamo pitanja. Odgovaraju. Istina ili laž, nije važno. Postavljamo pitanja. Odgovaraju. Kad nastupi proljeće, kažemo da je proljeće. I odlazimo u muzeje. Ne razumijemo se previše u modernu umjetnost. Ni u postmodernizam. Imamo povjerenja u kritičare. Ne slažemo se s njihovim mišljenjem. Nije nas briga za njihovo mišljenje. Prislanjamo oružje na sljepoočnicu. Pozor. Prislanjamo oružje na sljepoočnicu. Ne povlačimo okidač. Nismo kukavice. Još uvijek u nama tinja zrnce hrabrosti. Prolazimo širokim hodnicima. Iznenada se grlimo, sami. Ponekad se poljubimo. Jedva da se znamo ljubiti. Zaboravili smo mnoge lekcije. Nespretni, ograničeni, više volimo mrak. Vodimo ljubav bez radosti. Za radost nismo pripremljeni. Nemamo vremena za braću. Nemamo vremena ni za što. Nedjeljom jedemo makarone s piletinom. To je najbolji dan u tjednu. Jedemo, pijemo i spavamo. U određenim prilikama spopadne nas iznenadna veselost. Tada pjevamo. Falš. Ali pjevamo. Sreća traje kratko, vrlo kratko. Uspijevamo čak i zaplesati. Da, plešemo po sobi, polako. Nismo više gipki kao nekad. Ali plešemo. Uskoro, veoma brzo, dobit ćemo dijete. I naučit ćemo ga svemu što znamo.