Snježana Klopotan  

Pasji život na tanjuru

Psa dalmatinca izvlače iz kaveza i odvlače u uski prolaz iza jedne od tržnica u južnoj Koreji. Dok mu se oko vrata steže omča, pas od šoka čini nuždu. Metalnu šipku spojenu na generator guraju psu u usta i puste struju. Tu radnju ponavljaju nekoliko puta. Omamljenog, ali još živog psa prže let-lampom da bi spalili sve krzno. Čitav postupak traje sat vremena, a svrha mu je da životinja luči što više adrenalina (koji se izlučuje uslijed nanesene boli i šoka), tako da je u trenutku smrti njime zasićeno meso. Takvo se meso smatra snažnim afrodizijakom koji muškarcima omogućuje dugotrajne erekcije. Većina od ukupno dva milijuna pasa koji se pojedu u južnoj Koreji priprema se prženjem ili na način youngyangtang (krepka juha), a meso se prodaje za 20.000 wona po kilogramu. Dok se meso brzo kvari ako nije pohranjeno u hladnjaku, erekcija navodno traje satima.

Ovaj opis u jednom od brojeva časopisa Colors prati fotografiju izmučenog psa uz ironični naslov Nastavite život kao erekcija. Uz nju mogu zamisliti sliku otužne pojave bogatog zapadnog turista, s cigarom u ustima, koji od trbuha ne vidi cipele, baca u sebe gomile masti i drugog smeća, a onda žvače pseće meso, očekujući da mu se od toga pimpek digne kao nikada prije.

Kućni ljubimci kao afrodizijak i lijek

Zanimanje turista za egzotičnu ponudu azijskih restorana potaknuto je marketinški uspješnim izvoznim mitom prema kojem meso psa ili mačke daje snažniju afrodizijačku moć ako je životinja strašno patila prije smrti. Tu ideju i danas intenzivno šire i propagiraju dileri psećim mesom.

No, ta tradicija nije stara tisućama godina, kao što se od njih može čuti. Komercijalna trgovina i konzumacija pasa i mačaka započela je početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada je naglim bumom korejske ekonomije meso domaćih životinja odjednom postalo lako dostupno svima, pa i onima sa slabijim primanjima. Zbog premale zarade i u strahu od gubitka posla, dileri su bili prisiljeni sjetiti se nečeg egzotičnijeg što će privlačiti gurmane i biti skupo. Tako se rodio mit o “tradicionalnoj” hrani posebnih afrodizijačkih svojstava.

Zbog održavanja “tradicije”, svake se godine u južnoj Koreji ubije i pojede više od dva milijuna pasa i mačaka. Oko 30 posto konzumiranih pasa su ukradeni kućni ljubimci, ostatak se uzgaja na farmama, a uzgajaju ih i pojedinci, dok se mačke uglavnom love na ulicama. Životinje su nagurane u kaveze i u prljavštini čekaju smrt. Metode ubijanja uključuju vješanje, prebijanje vratova, udaranje metalnim predmetima do smrti te električne šokove. Mačke se često bacaju žive u kipuću vodu, a psima se koža dere s tijela dok su još živi. Mačke kuhaju dok od njih ne nastane smeđa kašasta sadržina koju zovu “goyangi soju” ili “mačji sok”, a koja se reklamira kao dobar lijek protiv reumatizma, iako takva tvrdnja nema nikakve znanstvene osnove.

Licemjerje bogatih

U Bombaju su početkom godine uhvaćeni dileri psećim mesom, koji su pse ubijali i prodavali velikim hotelima pomiješane sa svinjskim mesom. Reuters je početkom godine također izvijestio kako u nekim ruralnim dijelovima Švicarske štenci i mačići obogaćuju jelovnik, dosad poznat po čokoladama i sirevima. Dok je u većini europskih zemalja zabranjeno jedenje najboljeg čovjekovog prijatelja, Švicarska zabranjuje jedino trgovinu njegovim mesom, ali ne i privatnu potrošnju.

Ovisno o ukusu, psi se dva tjedna drže u rasolu ili mješavini začina, a zatim se suše u kaminu. Udruge za prava životinja navode kako je teško procijeniti koliko se kućnih ljubimaca godišnje isprži u tavama privatnih domaćinstava, ali traže od švicarske vlade da zakonskim aktima zaštiti pse i mačke te zabrani njihovo konzumiranje.  

Bernardinac u umaku od oštriga

Pišući o svjetskom nogometnom prvenstvu prije dvije godine, Večernji list navodi kako je bernardinac glavna delicija u pekinškom restoranu znakovitoga naziva Kralj psećeg mesa. Restoran nudi “prsa bernardinca u umaku od oštriga, batake na žaru i pirjanog bernardinca kojemu, da bi bio po ukusu sladokusaca, mesari najprije spale dlaku, a potom ga dotuku toljagama kako bi ga predsmrtna strava učinila što ukusnijim i tečnijim. Po četiri eura za kilogram, dotični restoran dnevno proda čak četrdesetak kilograma te pseće delicije”. Upravo su tijekom nogometnog prvenstva brojni pojedinci i udruge diljem svijeta izražavali zgražanje nad praksom konzumiranja psećega mesa te su od korejske vlade tražili da provodi Zakon o zaštiti životinja, prema kojem je konzumiranje psećega mesa zabranjeno. Trgovina psećim mesom ne zamara se etičkim pitanjima, pa uključuje i doprinos lokalnih veterinara ponudi korejskih restorana. Čak i kada pas umire od raka, kronične pneumonije ili ga je vlasnik napustio, pojedini veterinari prosljeđuju ga restoranima koji nude pseće meso. Ponekad se pseće meso miješa s mačjim. Bolesne i ozlijeđene životinje iz veterinarske ordinacije odlaze na tanjure azijskih restorana. Procjenjuje se da od sedamdesetih godina mnogi veterinari u velikim gradovima tako postupaju s mrtvim i bolesnim psima. Japanski restorani poslužuju “zbusi”, meso bolesnih pasa, koji su liječeni brojnim antibioticima i lijekovima. Ironično, no ljubitelji psećega mesa takvu hranu smatraju zdravom, iako će ih njezino konzumiranje vjerojatno dovesti do raka, povišenog tlaka i dijabetesa.  

Posljednjih godina International Aid for Korean Animals (IAKA) i Korea Animal Protection Society (KAPS), kao i druge organizacije diljem svijeta, traže od korejske vlade da ne prihvati nacrt zakona prema kojem će se kućne životinje dijeliti na ljubimce i na one za hranu. Naime, novi nacrt amandmana zakonu o zaštiti životinja iz 1991. uvodi definiciju “kućnih ljubimaca” koja uključuje samo pse i mačke koji se drže za društvo, dok se ostali psi i mačke koriste kao hrana. Ministarstvo poljoprivrede tvrdi kako se takva definicija uvodi da bi se ograničilo zlostavljanje životinja u industriji kućnih ljubimaca, ali zato isključuje milijune pasa i mačaka koji se ilegalno kolju i jedu. Takva odluka vlade dopušta legalnu trgovinu psećim i mačjim mesom, maskiranu u trgovanju živim životinjama i skrivenu od očiju internacionalne zajednice. Ako prihvati takav zakon, Koreja će biti prva zemlja u svijetu koja zakonski dopušta ubijanje pasa i mačaka za ljudsku hranu, za razliku od Tajvana, Tajlanda i Filipina koji zakonom zabranjuju trgovinu psećim mesom. Udruge za prava životinja upozoravaju da trgovina psećim i mačjim mesom počiva na lažima i pohlepi te da se prihvaćanjem takva zakona pseće meso popularizira kao dio korejske prehrambene tradicije i kulture, stvarajući razliku između pasa hrane i pasa ljubimaca.

Hrana ili prijatelj?

U povodu reakcija zbog serviranja psećega mesa tijekom nogometnog prvenstva u Koreji i Japanu prije dvije godine, udruga Prijatelji životinja navela je kako osuđuje jedenje pasa u Koreji i nekim drugim azijskim zemljama kao krajnje okrutnu kuhinju, no da kao udruga za zaštitu svih životinja i promicanje vegetarijanstva postavlja pitanje moralne opravdanosti zahtjeva zapadnih zemalja da se za vrijeme održavanja nogometnog prvenstva u Koreji prestane servirati pseće meso.

Takav zahtjev su okarakterizirali licemjernim, s obzirom na to da u isto vrijeme na Zapadu u užasnim uvjetima žive milijarde drugih životinja koje su namijenjene za prehranu tih istih ljudi koji tako burno reagiraju na jedenje pasa. Razdvajanje životinja na one za jelo i na one za prijatelje smatraju neosnovanim, jer ono što je na nečijem tanjuru gurmanski specijalitet, u drugom slučaju može biti nečiji prijatelj: “Tri milijuna Korejanaca trenutačno jede pse. Oni ih mogu prestati jesti za vrijeme trajanja nogometnog prvenstva da bi udovoljili Zapadu, no hoće li ljudi s civiliziranog zapada za to vrijeme prestati jesti ostale životinje? Kada će javnost s gnušanjem reagirati na posluživanje fazana, svinja i gusaka u brojnim restoranima diljem Europe ili SAD-a?”

Ponovo je u prvi plan izbio diskriminacijski odnos prema pojedinim životinjskim vrstama kao manje vrijednima od drugih, pa se postavilo i pitanje hoće li zapadne zemlje na jednom od sljedećih nogometnih prvenstava prestati jesti krave, kada kod njih bude gostovala indijska reprezentacija.

Paradoksalno je da je svjetska organizacija visokog ugleda poput FIFA-e sudjelovala u nametanju takve odluke Koreji, dok je jedan od glavnih sponzora nogometnih utakmica bio upravo McDonald’s, koji je zaslužan za smrt milijuna životinja, sječu i uništavanje prašuma, trovanje okoliša i narušavanje ljudskog zdravlja. Organizatori su (ne)svjesno previdjeli gorku ironiju da na utakmicama reklamiraju McDonald’s kao sponzora a istodobno moraliziraju oko toga je li ispravno da Korejanci jedu pse. U apsolutno svim zapadnim zemljama većina privrede temelji se upravo na tom nečovječnom, neprirodnom i nenormalnom iskorištavanju životinja, no unatoč tome se sa zapada diže glas protiv istočne kulture i običaja, iako su jednako tako nehumani. Uzgajanje životinja za određenu svrhu (društvo ili hranu) ne mijenja njihovu sposobnost da osjećaju strah i bol. Možda to, u nekom budućem vremenu i u nekom savršenijem društvu, shvate i oni koji svakodnevno, posredno ili doslovno, usmrćuju svinje, krave, kokoši i ostale životinje, dok istovremeno tuguju za izgubljenim psećim prijateljem.