Promjene unutar visokoškolskog sustava na globalnoj razini prelijevaju se i na lokalnu, usnulu akademiju
Sveučilišta kao najjače koncentracije učenih ljudi i znanja nalaze se u permanentnom procesu promjena. Promjene su dijelom izazvane unutrašnjim procesima, jer nove spoznaje i novo znanje traže promjenu strukture sveučilišta, nove predmete i nove ciljeve istraživanja, a dijelom se promjene događaju pod utjecajem okoline u kojoj sveučilišta djeluju.
U tim je procesima središnje pitanje odnos sveučilišta i društvene okoline u kojoj djeluju. Tematiziranje tog odnosa bio je znak krize Humboldtova modela sveučilišta. Ono je nakon dominacije teološkog modela prešlo pod patronat države i bilo obilježeno s dvije devize: kao prvo jedinstvom istraživanja i naučavanja,a kao drugo osamljenošću i slobodom.
Načela Humboldtova sveučilišta
Geslo o jedinstvu istraživanja i naučavanja bilo je eufemistička kritika stare teološke organizacije sveučilišta. Teološka koncepcija sveučilišta nije dozvoljavala istraživanje sakramenata. Kritičko istraživanje Biblije kao historijskog teksta nije bilo dozvoljeno, a upravo je kritičko čitanje biblijskih tekstova od strane historičara pokrenulo promjene u organizaciji sveučilišta.
Geslom osamljenost i sloboda naglasilo se da sveučilišta moraju biti odvojena od turbulencije i pragmatike građanskog društva kako bi pod zaštitom države kao glavnog financijera mogla u miru tragati za novim spoznajama i sekularno obrazovati omladinu prvenstveno za potrebe države.
Oba načela na kojima je izgrađeno Humboldtovo sveučilište našla su se danas u krizi. Jedinstvo istraživanja i naučavanja više nije održivo. Velik dio prirodno-znanstvenih istraživanja preselio se u posebne istraživačke centre izvan sveučilišta. Sveučilišta su time izgubila svoj monopol na istraživanja, ali i na otkrivanje novih spoznaja pa i za vrhunsko obrazovanje omladine.
U tim je okolnostima došlo u pitanje i drugo Humboldtovo načelo o slobodi i osamljenosti. Sveučilišta su bila primorana da se u različitim oblicima pa i u pitanju financiranja odvoje od države i otvore prema društvu. U nas je taj proces započeo s politikom Stipe Šuvara koji se zalagao za usko povzivanje sveučilišta s udruženim radom, kako se eufemistički nazivala ekonomija i privreda1.
Otcjepljenost akademije
Želimo upozoriti da danas sveučilišta stoje pred novim promjenama: pred odvajanjem i od privrede i od države. Sveučilišta se pogotovo u Americi organiziraju kao privredna poduzeća, kao akademski kapitalisti. Stari problem kako sveučilišta povezati s privredom danas glasi kako ih i da li ih pretvoriti u privredna poduzeća.
Rektor Sveučilišta u Zagrebu, Damir Boras, varira staru tezu da obrazovanje i znanost nisu trošak već investicija. Pitanje je čija investicija: države ili privrede?
U središtu suvremene rasprave o reformi visokog školstva i znanosti stoje dva protuslovna koncepta: stari nešto popravljeni Humboldtov koji počiva na tezi o jedinstvu naučavanja i istraživanja2, uz državnu financijsku potporu i uz visoki stupanj autonomije, dakle bez uplitanja države u istraživanja i naučavanje. Nasuprot tom Humboldtovu modelu stoji bolonjski model koji je usmjeren prema suradnji s privredom. Sveučilišta bi išla u susret privrednim potrebama za novim znanjem i kadrovima. Time bolonjski model napušta Humboldtovo-Fichteovo načelo osamljenosti i slobode kao pretpostavke nepragmatičkog naučavanja i istraživanja.
Zagovornici starog Humboldtovog modela smatraju da sveučilišta treba sačuvati kao mjesto slobodnog nepragmatičkog istraživanja i naučavanja pod financijskom patronažom države3. Oni se ne zalažu niti za masovni studij niti za elitni utudij, dakle za obrazovanje učenog građanstva, već za akademsku spoznaju s onu stranu interesne pragmatike različitih društvenih slojeva.Oni su protiv pretenzija novog bolonjskog projekta koji širom otvara vrata sveučilišta prema potrebama kapitalističkog društva te ih iz njihove izoliranosti od društva uvodi u kooperaciju s privredom i drugim društvenim institucijama pa time istraživanja i naučavanje prepušta utjecaju vanznanstvene kapitalističke pragmatike.
Zagovornici bolonjske reforme otvaraju sveučilišta prema društvu i njegovim potrebama za inovativnim istraživačima kao i znanstvenim inovacijama očekujući pritom ne samo državnu financijsku potporu već i izvore financiranja iz šire društvene okoline. U mnogo čemu je ideja Bolonje nalik procesima koje je u nas svojevremeno pokrenuo Stipe Šuvar zalažući se za otvaranje sveučilišta prema udruženom radu.
Unija biznisa i akademije
Paralelno s tom kontroverzom Humboldtova i bolonjskog modela stoji ideja i praksa akademskog kapitalizma.
Između starog Humboldtovog modela i bolonjskih pragmatičnih inicijativa postoje ponegdje i prijelazni organizacijski oblici. Tako je primjerice u Hamburgu izvršen pokušaj kooperacije sveučilišta i tamošnje industrije. Budući da mala i srednja poduzeća ne mogu financirati istraživanja koja bi unaprijedila njihove djelatnosti to se pokušalo s idejom da istraživači sa sveučilišta neko vrijeme rade u tim poduzećima, unaprijede njihovu proizvodnju i organizaciju rada te se zatim vrate na sveučilište gdje ih čekaju njihova radna mjesta.
Naposljetku smo suočeni s jednim posve novim procesom, organizacije znanstvene i obrazovne djelatnosti s akademskim kapitalizmom4. Taj process podvrgava znanost i obrazovanje kapitalističkoj komercijalizaciji znanja i obrazovanja. Time se potiskuje process nepragmatičkog znanstvenog istraživanja isključivo radi novih spoznaja i time izvornu potragu za novim spoznajama5 degradira u biznis. Organizacijski se to očituje u formiranju specijaliziranih visokih škola za posebne namjene mimo univerziteta: policijske, medicinske, pravne akademije i sl. Te se ustanove i financijski oslanjaju na vandržavne izvore financiranja po cijenu pragmatičkih potreba tih finacijera.To dovodi do interesnih konflikata između znanstvene etike i interesa neznastvenih financijera i do konspiratizacije znanstvenih spoznaja: da bi se novo znanje moglo komercijalizirati inovacije moraju biti nedostupne i tajne6 javnosti. Istovremeno upravljanje tim novim specijaliziranim znanstvenim ustanovama nije više autonomno već ovisno o vanznanstvenim financijerima7. Financiranje je uvjetovano na temelju postignutih rezultata i time bitno zatvoreno prema istraživanju onog novog i nemjerljivog; zaista nadareni istraživači time teško dolaze do financijske potpore jer za ono novo i nepoznato ne postoji interes kod isključivo profitno orijentiranih nalogodavaca. Uprava sveučilišta i profesori gube svoje dostojanstvo uglednih izumitelja i obljubljenih predavača te postaju samo agenti znanstveno neupućenih mecena i njihovih kriterija vrednovanja po mjeri pragmatike akumulacije kapitala od proizvodnje i prodaje znanja8.
Mutacija u nespoznatljivo
Deskripcija i kritika funkcioniranja akademskog kapitalizma citiranih autora Müncha, Brandta i Postmana ispušta iz vida da kapitalizam o kojem oni govore odgovara pojmu klasičnog i Marxovog određenja kapitalizma, ali takvog kapitalizma više nema. Nema naime ni kapitalizma kao socijalnog sustava građanskih klasa, ni slobodnog tržišta na kojem se susreću vlasnici proizvodnih snaga zemlje, rada i mašinerije, a nema niti slobodnog tržišta gotovih proizvoda. Na mjesto tih obilježja klasičnog kapitala stupili su konspirativni projekti.
Sveučilišta ne financira samo država, već i sredstva koja dobivaju od proizvodnje i prodaje unaprijed naručenog novog znanja i kadrova. Stara praksa fundamentalnog, nepragmatičkog istraživanja u potrazi za neizvjesnim inovacijama time je potisnuta u drugi plan i često se zbiva slučajno kao popratna pojava aplikacije raspoloživog znanja. Istražuje se samo za konkretne potrebe naručitelja. Ugled profesora i istraživača time je izbljedio zajedno s njihovim osobnim ciljevima istraživanja. Istražuje se većinom po narudžbama vanznanstvenih privrednih naručitelja. Velika i bogata sveučilišta privlače nosioce Nobelovih nagrada ne nudeći im bolje uvjete rada, već iz marketinških pobuda kako bi njihovom reputacijom privukli privredni kapital i nove naručitelje znanja kadrova i inovacija. U tom se procesu tendencijski gubi razlika između nekad dominantne diferencije između fundamentalnih istraživanja i proizvodnje izravno primjenjiva znanja9. Staro je Humboldtovo sveučilište izgubilo tlo pod nogama; da stvar bude još zagonetnija i neprovidnija, novi se model još uvijek služi pojmovima stare škole sveučilišnih profesora: sveučilištima je ostao patos učenosti bez pokrića.
Suočeni smo s akademskim kapitalizmom koji funkcionira posve drugačije od tradicionalnog Humboldtovog sveučilišta. Naravno, naša hrvatska sveučilišta nisu još prispjela u tu fazu transformacije, ali bi bilo poželjno da su u nju upućena, da se uključe u tu raspravu i da tragaju za optimalnim modelima svoje organizacije u našim uvjetima.Na kraju da zaključimo s riječima Richarda Müncha: “Uspostavljen je novi govor, profesori su postali agenti kapitala, rektori principali, a sveučilišta privredna poduzeća. Senat kao vrhovni organ akademske samouprave postao je nevažan, a na njegovo mjesto stupio je sveučilišni Savjet kao novi principal koji kontrolira upravu sveučilišta"10.
Literatura:
Reinhard Brandt, Wozu noch Universitäten, Meiner, Hamburg 2011.
Richard Münch, Globale Eliten, lokale Autoritäten-.. Suhrkamp 2009
Neil Postman, Das Technopol, Fischer Verlag Frankfurt /M 1991; Technopoly, New York 1991
Bilješke:
1 Autor je u svoje vrijeme protiv Šuvarovih reformi zastupao tezu da privreda sa svojim potrebama za kadrovima i znanstveno-tehničkim inovacijama (spoznajama) ne može diktirati sveučilištima što trebaju činiti, jer to nalikuje paradoksu da “sin rodi oca”. Da se sveučilišta kao generatori novih znanstvenih spoznaja koje su naposljetku omogućile modernu industrijsku privredu podvrgnu diktatu te iste privrede.
2 Kao načelo suprotstavljeno teološkoj koncepciji europskih sveučilišta.
3 Usp. Reinhard Brandt, Wozu noch Universitäten, Meiner, Hamburg 2011
4 Usp. Richard Münch, Globale eliten, lokale Autoritäten, Suhrkamp 2009
5 Ibid., str. 104.
6 Ibid., str. 112.
7 Suvereni nisu više članovi znanstvene zajednice – ni senata, ni skupštine znanstvenika – već vanznanstveni autoritet kojeg nitko ne može pozvati na odgovornost, ibid. str. 114.
8 Usporedi Erich Weede Wirtschaaft, Staat und Gesellschaft J:C:B: Mohr, Tübingen 1990
9 “Napredak spoznaje postaje time otpadak akumulacije kapitala. To naposljetku implicira sužavanje evolucije spoznaje na cijeljeve koji su diktirani interesim akumulacije kapitala”. R. Münch, str. 144.
10 Ibid, str. 148