Pet dimenzija lijesa: pozornica

I prije aktualne medijske popularnosti, a vjerojatno će tako biti i kad se stišaju fanfare izazvane Brešanovom uspješnom režijom Matišićeva Ničijeg sina na Riječkom kulturnom ljetu, dramatičar Mate Matišić trajao je i nastavlja plijeniti pozornost kao autor “neugodnih”, po mišljenju konzervativaca nečuvenih, svakako etički teško razrješivih komada, u kojima čak ni smrt ne uspijeva dovesti likove do “kontrole” nad mnogostruko pomahnitalom situacijom. Njegovi karakteri, kao i Indoševi rani performansi, polaze od pretpostavke da jedino gubitak uporišta donosi istinito svjedočanstvo o unutarnjem životu. Po interesu za kroniku unutarnjeg kraha, za točku apsolutnog kaosa, za precizni moment u kojem se stvarnost samozavaravanja pretvara u stvarnost nepodnošljivog, nemoćnog suočavanja s posljedicama obmanjivanja, Matišića možemo usporediti sa Sofoklom, ali i sa suvremenim piscima poput Flannery O’Connor, dakle čitavom jednom tradicijom fokusiranja lika oko hamartije ili nepopravljive, kobne, tragičke pogreške. Još šturije rečeno, Matišić piše drame savjesti.

Had pod vlašću Kaosa

U tekstu Sinovi umiru prvi svijet živih i svijet mrtvih nemoćno se slijevaju jedan u drugi: roditelji ne mogu prestati oplakivati smrt sina, a ne mogu ni konačno prepustiti poginulog svijetu mrtvih. Problem je u tome što ne mogu locirati, a kamoli sahraniti tijela nestale djece. Ratne žrtve doslovce ne pripadaju “nikome”: pojedini su ljudi nestali i sada se njihovim posmrtnim ostacima trguje na isti način na koji se nekoć trgovalo oružjem. Roditelji tragaju za vlastitom djecom bez ikakva povjerenja u instance države, policije ili crkve. Nered ispod zemlje i nered iznad zemlje duboko su povezani, iz čega nema nikakva “izlaza”: roditelji su zapravo sahranjeni u krivnju zbog prethodnog guranja djece u ratničke odore, krivi su za žrtvovanje mlađe generacije uime danas već prilično potrošene ideologije etničkih netrpeljivosti, a djeca su paradoksalno, sablasno živa i nakon smrti, jer nema govora o spokojnu oproštaju s njihovim “zagubljenim” životima, pa čak ni tijelima. Riječ je o situaciji koja se ne može “razriješiti”: umjesto katarze gomilaju se mrtvaci. Prazne kuće i prazne grobnice kao da su spojene osobitim hodnicima, kroz koje prometuje neuništiva ratna mafija. U finalu komada, jedina utjeha koju roditelji nalaze tiče se dolaska na svijet ženske djece, s eksplicitno izgovorenom pretpostavkom likova da će barem kćeri mimoići sudbina “žrtvovanja za domovinu”. No pitanje je koliko slobode imaju ženska lica na ratnim zgarištima: ako je suditi po liku slučajno ustrijeljene Marije iz teksta Sinovi umiru prvi, ideologijska paljba podjednako smiče muški i ženski rod. Nema poštede ni za nerođenu djecu, primjerice dijete prostrijeljeno u Marijinoj utrobi.

Zabranjeno svjedočenje!

Tekst Žena bez tijela također ukazuje na jalovost smrti kao “konačnog odgovora” na počinjeno zlo. U ovom se komadu, pisanom pod dramaturgijskom maskom farse i s čestim komičkim digresijama, postupno otkriva sva malignost ratnog “suučesništva”. Najbolji prijatelji i ratni drugovi zapravo su hladni, emocionalno poharani ratni silovatelji, spremni jedinog savjesnog među sobom potpuno hladnokrvno gurnuti u smrt – i to u trenutku kad shvate da bi njegova potreba isprike žrtvi mogla upoznati javnost sa zločinačkim ponašanjem čitave grupe. Konačna odluka o tome hoće li se ipak pokrenuti postupak protiv silovatelja u drami ostaje na žrtvi i majci jednoga od sudionika, pri čemu se pokazuje da majka umjesto pravičnosti ili javnog imenovanja silovatelja radije bira šutnju, odnosno molitvu i zakapanje u vjerske formule. Iako brojni Matišićevi komadi završavaju molitvom, vjerska melodija često dolazi na mjesto potpunog očaja, time dobivši unekoliko dijaboličan karakter: izgovorene riječi kao da zamjenjuju potpun unutarnji poraz, dakle one su suprotne principu nada. U najužem biblijskom smislu, Isus je smatrao temeljnim zadatkom svakog svog sljedbenika upravo svjedočenje za istinu; dakle činjenica da majka jednoga od silovatelja izgovara molitvu umjesto svjedočanstva mnogo govori o zlu pogrešno instrumentalizirane vjere, ako tako možemo reći.

Model saborskog zastupnika

Ničiji sin ili treća drama “Posmrtne trilogije” također pripovijeda o golemoj, upravo groteskno nabujaloj roditeljskoj neodgovornosti, točnije o okorjelu licemjerju sveučilišnog profesora, bivšeg političkog zatvorenika, spremnog javno trgovati bolešću vlastita sina i konačno ga životno požrtvovati kako bi zadobio željeno mjesto u Saboru. Već i sâm naziv komada ukazuje na prazno roditeljsko mjesto, a kasnije doznajemo da formulacija “izgubljenih” očeva i majki predstavlja izravnu optužbu: Ivan ne želi biti Josipov sin (jesu li biblijska imena slučajna?), ne želi preuzeti roditeljsko naslijeđe laži, ne želi služiti kao alibi očevoj političkoj karijeri. Ivanova pobuna, međutim, politički ne uspijeva. Ne samo zato što završi zatučen u ludnici nego i zato što nikakva emocionalna prepreka ni intimna konfrontacija ne može zaustaviti karijerizam njegova oca. U ovoj drami Matišić više ne priziva riječ Božju kao “zakrpu” ljudskih riječi mržnje: komad završava Josipovom izbornom pobjedom i riječima koje postaju apsolutni falsifikat osobnog ugleda. Josip je prototip hrvatske političke govornice. Kalkulativan, surov, lišen obzira i emocija. Paradoks je u tome što nitko ne bi želio biti njegov sin, ali čitava je nacionalna “obitelj” taočki stavljena upravo u njegove ruke. Užas je u tome što se Josip kao saborski ubojica nalazi izvan zakona, odnosno tragedija u sva tri Matišićeva komada proizlazi iz nemogućnosti uspostavljanja ikakve svjetovne pravičnosti. U ovom je aspektu pisac i nehotice reakcionaran, točnije rečeno usredotočen isključivo na tobože potpunu “zarobljenost” građana u mafijaške protokole aktualnih sabornika i državnika. Posmrtna trilogija nema povjerenja u javni domet glasova ideologijskih autsajdera. 

Crna kutija

Može li pozornica, kao osobita epistemološka kuća, zamijeniti državu u imenovanju i obuzdavanju političke korupcije? Ne, ali čini se da kazalište ima srodnu, pa ipak bitno drukčiju ambiciju: prestati uzimati državno nasilje zdravo za gotovo, prestati s pretvaranjem kako je rat “davno iza nas”, otvoriti pitanja žalovanja, bez kojih čitava zajednica naprosto ne može početi proces zaliječenja. Zanimljivo je da svi tekstovi Posmrtne trilogije inzistiraju na težini svjedočenja. Indijska teoretičarka subjekta Veena Das smatra kako u zapadnoj tradiciji, od Antigone nadalje, svjedočenje zlu predstavlja proces diferenciranja privatne krivnje od javne odgovornosti, zbog čega je pristanak pojedinca na javno svjedočanstvo temelj konstituiranja i legitimiranja demokratskog pravosuđa. Po Veeni Das, indijsko pravosuđe nikako ne može procesuirati brojne zločine jer žrtve odbijaju svjedočiti, što je u skladu s njihovom religioznom i etičkom tradicijom: svi problemi moraju ostati u kući. Sudeći po Matišiću, Hrvatska je bliža New Delhiju no atenskoj demokraciji: molitve zamjenjuju građansku odgovornost, samoubojstvo je tipičan oblik protesta protiv terora sveopće korupcije, iskustvo silovanja ni u jednom trenutku ne prerasta u mogućnost podizanja optužnice protiv (poznatih) silovatelja. Kao dramatičar, Mate Matišić vrlo nas izravno pita pristajemo li živjeti u svijetu “ničijih sinova”, silovanih kćeri i permanentno nestalih žrtvi rata; pristajemo li na čitavu tu grobljansku farsu skrušenim riječima molitve ili se usuđujemo posegnuti za osobnim, pravnim i političkim argumentima koji nadilaze mehaničko mantranje Očenaša. To je ujedno i razlog zbog kojeg njegovi komadi predstavljaju sam vrh domaće scenske produkcije: njihov je “mehanizam” nalik pažljivo tempiranim eksplozivnim napravama, čija izvedba glumi farsu, no u trenutku aktiviranja realizira potresnu tragediju.

Ili promašuje i gledatelje i uistinu izvanrednog pisca.