Nataša Govedić  

Pismo Lessingu

Dragi Gottholde Ephraime,

hvala Ti na komentaru kako je za razumijevanje situacija potrebno gomilanje gledanja. Zamisli, danas još uvijek ljudi sude o teatru na sve moguće načine, ali mnoge od onih koji imaju najoštrije stavove zapravo veoma rijetko vidim u publici. Čini mi se da smatraju kako u kazalištu vlada svojevrsni kastinski sustav, prema kojemu postoji "ZeKaeM-ova publika" koja je navodno posve različita od "Gavelline publike" ili HNK-ovih, Kerempuhovih, &TD-ovih, ZPC-ovih, EXIT-ovih ili Komedijinih gledateljica i gledatelja. Tvrde mi kako je javna tajna da se kvaliteta pogleda uperenih prema raznim izvedbama toliko međusobno razlikuje da u pojedina kazališta jednostavno iz principa ne treba ni ulaziti. Tobože je već i sama pomisao da bi se u doslovce svakoj predstavi moglo naći nešto vrijedno gledanja ne samo zazorna, nego i nedopustivo naivna. Politički promašena. Nitko, doduše, ne istražuje te pretpostavke o "aparthejdnim" publikama. Nema socioloških timova koji bi razgovarali s gledateljima na način da saznamo je li istina da prosječni posjetitelj predstava Zagrebačkog plesnog centra zbilja nema ama baš ništa zajedničko sa statistički evidentiranim gostima Kerempuha. Kad kupujete kartu, nitko vas ne pita što još i gdje još gledate predstave, niti zapisuje kojeg ste točno obrazovanja i životne dobi. Publike su stoga u Hrvatskoj komentirane isključivo kao apstraktni makroorganizmi ili plodovi kolektivne imaginacije, a mode i običaji nalažu da uzmemo zdravo za gotovo kako postdramska publika glasno prezire bulevar, odnosno da popularno kazalište tiho i uporno ne prati što se zbiva na marginama zarade; tamo gdje im navodno nije dovoljno zabavno. Nitko ne zna je li doista tako, ali podjele ostaju mitski "nepremostive".

Gledanje kolegica i kolega Manje nagađanja prati moje pragmatično iskustvo iz gledališta, prema kojem glumci vrlo rijetko gledaju plesače na sceni, kao što i plesači malokad dolaze gledati dramske predstave. Zbog toga mi se udaljenosti između fizičkih ogradica kazališnih dvorišta čine daleko tvrđe no što bi smjela dopustiti bilo građanska znatiželja, bilo srodna profesionalnost izvedbenih umjetnika. Vrata koja vode prema izlazu iz lokacijsko-političke kaste (castinga) trebala bi se otvarati i iznutra, ne samo izvana. Znam što misliš. Štoviše, imam zapisano: "Ali da vam reknem u povjerenju: bolje da su oni nasamareni, nego da sam to ja. A ja bih bio u velikoj mjeri nasamaren, kada bih se morao povoditi za njihovim očekivanjima." Stoga ne brini. Uporno posjećujem čak i ona kazališta u kojima se ne bi usudio sjediti nitko krepostan. Ne stignem o svemu pisati, ne dospijevam vidjeti sve što bih željela, dugujem kolegama razna gledanja, ali barem ne odustajem od heterogenosti scenskog jelovnika. I zamisli, još uvijek pišem o glumcima. Tvoja odluka da s time prekineš nakon 25. pisma možda je za ono doba bila nadasve promućurna (glumice koje prijete otkazom dramaturzima nisu ni danas nezamisliva pojava). Stvari su se u međuvremenu ponešto promijenile, ali ne po pitanju odlučujućih figura koje se za svoj opstanak na agori služe valutom osobnih tračeva i vehementnih ispada. Kad pogledam kako danas prva dama Dubrovačkih ljetnih igara živi na račun "usputnih komentara" o "svojim" nekadašnjim glumicama, vidim da se umjetnost kazališta sustavno guši upravo sistematičnim skandaliziranjem i privatiziranjem struke (svejedno siju li žutrov oni na sceni ili oni "iznad" scene). I slažem se s Tobom: bolje dobiti, kako veliš, na izvjesnoj suhoći pisanja, nego visiti na dugom medijskom konopcu prljavog rublja. 

Voljice i voljetine U svojem Četrdesetosmom pismu kažeš da je gledatelj "pouzdanik svake pojedine osobe na pozornici". Oprosti, ali ponekad mi stvarno nije jasno kako se kroji i kako se točno oblikuje to pouzdaništvo. Kako nastaju vizije repertoara domaćih kazališta, s kojima onda gledateljica uspostavlja svoje osobito povjerenje? Na koga točno – kao svog simetričnog pouzdanika u kazališnoj publici – misle ravnatelji kad određuju da će se jedne sezone u zagrebačkom HNK igrati Vučjak, a druge sezone još par Krležinih komada? Zašto u Gavelli ima igrati baš adaptacija filmske uspješnice Kolovoz u okrugu Osage, a u ZeKaeM-u upravo Emil i detektivi?

Je li se netko potrudio naglas objasniti svoje izbore?

Je li netko pitao građane što misle o najavljenim repertoarima?

Je li netko kontaktirao domaće dramatičare s pitanjem koji im komadi već godinama leže u ladici, neodigrani i gotovo zaboravljeni?

Za koga točno pišu naši dramatičari, ako su uši repertoarnih uprava čvrsto zapušene objema rukama?

Je li netko pitao profesionalne dramaturge kako zamišljaju repertoar neke gradske ili nacionalne kuće?

Je li netko pitao kritičare što poduzeti oko izazovnijeg ili suvremenijeg ili argumentiranijeg repertoarnog profiliranja?

Imamo li ikakvo profesionalno tijelo ili udrugu koja bi mimo natječaja za nove uprave pojedinih kazališnih kuća komentirala dosege i rezultate postojećih ravnateljskih ekipica?

Kako smo došli do točke u kojoj uprave slušaju samo sebe, uz iznimku politikanata na vlasti (kojima polažu samo financijske, ne i umjetničke račune)?

Je li netko pitao glumice i glumce pojedinih repertoarnih kuća što imaju potrebu igrati, za koga – i zašto?

Ako nije, a bojim se, mili Gottholde Ephraime, da ih baš nitko nije ništa pitao, kako da se onda gledatelj pouzda u kazališni repertoar?!

Slučajnost ex machina Ispada da je repertoar, kao voljica uprave, vrhunac domaće ionako povišene arbitrarnosti i nedostatka kulturnih politika, prema kojima ni ono što se prijavljuje (zbog državnog i gradskog financiranja), ni ono što se realizira, ne mora biti izloženo propitivanju kvalitete dobivene javne stvari. Dovoljna je slučajnost jednog ravnateljskog ukusa. Ako se netko želi baviti kazališnim poslom mimo tog salonskog fenomena biranja recentnih naslova u društvu izabranih estetičkih srodnika, ako netko želi predložiti kazališnim upravama ambiciozni projekt za koji gine od prvog do posljednjeg daha, upravo će mu navedeni (iz)ravnatelji objasniti da za takvo nešto nema ni potrebe, ni repertoarnog mjesta. Strast je užasno naporna. I nesimpatična. Koliko je teško podnose svi koji joj svjedoče zorno pokazuje uprava riječkog HNK Ivan pl. Zajc. Oliver Frljić i Marin Blažević, dragi Gottholde Ephraime, smišljaju repertoar protiv "čvrstih modela" apatije i apolitičnosti, odnosno protiv, kako bi Ti rekao, francuske zabavice i dopadljivosti. I zbog toga su najstrože osuđivani (ne i gledani). A zanimljivo je da su baš oni u riječko kazalište uveli program Diplomirani gledatelj, čija je izravna posljedica upoznavanje građana kojima se obraćaju, kao i uvažavanje ravnopravne razmjene pogleda na relaciji umjetnici/građanstvo. Jasno, ni Ti nisi ispunjavao propagandistička očekivanja svoje sredine, pa bolje da ne napišem koliko si dugo bio dramaturg hamburške nacionalne kuće. Sigurna sam da misliš kako je ipak vrijedilo platiti cijenu nonkonformizma. Sviđa mi se što si inzistirao i na slobodi pisanja i na stupnjevanju gledanja: od promišljanja književnog jezika na sceni, nijansi prijevoda i zvukovne izbrušenosti scenske izvedbe, preko kompozicije djela i njegovih etičkih vrijednosti, sve do režijskih izbora, temperamenta likova i pitanja zašto je prelako mrziti kritičara, a preteško uvažiti mišljenje različito od vlastitoga. U malo pisama stalo je mnogo pitanja. Kao i osobita svečanost, ceremonijalnost obraćanja.

Televizijski teatar Možda bi te zanimalo da u zagrebačkom HNK postoji i projekt pod nazivom Filozofski teatar, koji u kazalište dovodi vrlo različite vrste gledatelja, kao i različite vrste razgovornih sugovornika, uglavnom u formatu TV intervjua. Istina, to nije nikakvo promišljanje burnih sprega koje postoje između teatra i filozofije, ali ipak proširuje mogućnost ljudske interakcije koju se u zagrebačkom HNK može misliti i ostvariti. Znajući koliko si pisao o Diderotu i Voltaireu, moram te obavijestiti da Srećko Horvat kao voditelj tog projekta ne brine ni o filozofičnosti teatra ni o teatralnosti filozofije, nego naprosto u zgradi HNK u Zagrebu upriličuje javni razgovor o temama u rasponu od suvremenog romana do urbanističke politike, ovisno o slobodnim terminima i generalnoj popularnosti sugovornika. Pa ipak na taj način ponovno nastaje pomak u gledanju, neka nova hrvatska repertoarna "slučajnost ex machina", koja se jedva može nazvati kazalištem (daleko bi je točnije bilo nazvati televizijskom emisijom za televizijske gledatelje). Ali zato u Horvatovu kazalištu ipak čujemo i vidimo lica koja ne srećemo na premijerama i izvedbama; lica koja pojma nemaju što se pristoji, a što se ne pristoji govoriti povodom gostovanja na pozornici. To je odličan antikastinski potez, akoprem i obojan brendiranjem javnih intelektualaca kao prosvjetitelja i populista. Dakako, ima i onih koji smatraju da ništa u hrvatskom kazalištu ne zaslužuje pohvalu nove kvalitete gledanja. Čujem Te kako mi odgovaraš: "Ako publika pita: ‘Pa što se dogodilo?’ i sama sebi odgovori podrugljivo ‘Ništa!’, onda pitam ja: ‘A što je publika učinila, da se uopće nešto dogodi? Također ništa. Da, čak i manje nego ništa. Ne samo da nije poduprla djelo, nego nije dopustila da se organski razvija." I imaš pravo. Sami smo odgovorni za svoja ništavila. Bolje da se od njih odmaknemo prema podupiranjima predstava. Od Tebe smo naučili da je dovoljna netremičnost pogleda koji bilježi i pita i zahtijeva i uzvraća interes – i scena je već iznutra izmijenjena.

Hvala Ti na toj temeljnoj i dugoročnoj repertoarnoj zagledanosti.