Pivo, luk, ćevapi i – Zagrebačka filharmonija

Premda se jednom dijelu tradicionalne koncertne publike vjerojatno diže kosa na glavi od pomisli da Zagrebačka filharmonija na Bundeku za široke narodne mase svira klasike rocka, u toj ideji, zapravo, nema ničeg lošeg. Koncept, doduše, nije nov, danas je možda već i zastario, ali u praksi i dalje dobro funkcionira. Jer, čak i publika koja u Lisinski ne bi kročila ni da joj plate rado će barem djelomično poslušati ovakav gratis koncert na otvorenom, pogotovo ako je auditivni doživljaj pojačan mirisom piva, luka i ćevapa. Mogućnost da se, ukoliko se želi, koncert mirno napusti prije kraja, a da to ne izazove zgražanje ostalih okupljenih, također je pogodnost koja je sve samo ne zanemariva. U takvom kontekstu moglo se mirno proturiti i nešto zahtjevnije, ako ne baš Wagnera, onda barem Mozarta, ali su i Beatlesi i Rolling Stonesi ovdje bili sasvim legitiman izbor.

Američki aranžerski zanat

Ne treba imati iluzija da će mnogi od onih koji su se 21. lipnja zatekli na Bundeku sljedeće sezone odmah pohrliti u Lisinski na koncerte uobičajenog simfonijskog repertoara, ali, s druge strane, vjerojatno ni Filharmonijini pretplatnici ne bi na tom mjestu željeli slušati nešto tako “prozaično” kao što su pjesme Johna Lennona ili Simona & Garfunkela. Riječ je, naime, o potpuno različitim tipovima glazbenih događaja, koje, usprkos istrošenim frazama o “popularizaciji ozbiljne glazbe”, treba promatrati odvojeno, pri čemu su potpuno izlišne neumitno pristrane rasprave o estetskoj superiornosti ove ili one vrste glazbe.

Premda je, dakle, osnovna ideja događaja na Bundeku sasvim prihvatljiva, njena realizacija ipak ima niz dvojbenih elemenata. Najprije, ako se već htjelo, kako je to izjavio Vjekoslav Šutej, “privući mladu publiku”, onda je to trebalo učiniti obradama nešto recentije glazbe od one koja nam je ponuđena ovom prilikom. Hitova iz razdoblja od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća rado će se prisjetiti oni koji su ih slušali u svojoj mladosti, ali potencijalnoj novoj publici oni su jednako stara glazba kao i bečka klasika. O naslovu koncerta, Rock Classic, također bi se dalo raspravljati, jer, premda je razdjelnica između rocka i popa prilično fluidna, glavnina program ipak je pretezala u potonji žanr.

Orkestracije Ranka Rihtmana, pripremeljne u skladu s najvišim standardima američkog aranžerskog zanata, sâme su po sebi vrlo uredne, iako se s nostalgijom možemo prisjetiti daleko maštovitijih obrada popularne glazbe iz pera pokojnog Igora Kuljerića. No, i ovdje se moglo u izvedbi izvući puno više, ali, pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja, Zagrebačka je filharmonija na potpuno isti, monoton način izvela čak i tako drastično različite naslove kao što su, recimo, Yesterday i Show must go on.

Dirigent na pogrešnom terenu

I tu dolazimo da najslabije točke čitavog ovog koncerta. Nije problem niti u ideji, niti u repertoaru, koliko u sastavu koji taj program izvodi. Na početku koncerta izrečena tvrdnja nažalost neizbježnog Duška Ljuštine kako je Zagrebačka filharmonija “najbolja hrvatska glazbena reprezentacija” bila je krajnje neumjesna. Jer, dok su naši nogometni reprezentativci ipak posve zasluženo došli do osmine finala Europskog prvenstva, Filharmonija je prije nešto poput Dinama – lokalna veličina, čija relevantnost nestaje onog trenutka kad se izađe iz hrvatskih okvira.

Ipak, i taj bi orkestar pod vodstvom nekog dirigenta vičnijeg popularnoj glazbi sigurno svoj posao u ovom kontekstu odradio bolje. Na primjer, Šutejev nekadašnji student Dinko Appelt već se višekratno dokazao upravo u takvom repertoaru. No, Šutej se sâm htio pokazati kao roker, za što, međutim, nije dovoljno samo biti ponosnim vlasnikom i vozačem Harley-Davidsona. On je, na kraju balade, ipak klasični dirigent, a ovo jednostavno nije njegov teren. Htio to priznati ili ne, Vjekoslav Šutej na Bundeku je pokazao tek da s Beatlesima ima veze koliko i Severina s Verdijem.