Lica
dugo smo ih uzgajali
ucrtavali na mapu
od nožnog palca do srca
pažljivo odlagali misli
u ladice za pohranu sjećanja
koraci bi katkada bili dani
redanja slova u slagalicu
i katkada bismo navukli zavjese
brzo disali
utrkivali se s jutrom
u opiranju gravitaciji
na kraju
sve što smo uzgojili
bili su podočnjaci
Dvorište
na papiru je tiskanim slovima pisalo:
VELIKE RIJEČI
onda smo sjeli u krug oko vatre
promatrali kamo odlaze
i hoćemo li moći preživjeti bez njih
Psovao je Boga
ustao je ujutro i pročitao novine
u kafiću je naručio kavu uz ljude iz kvarta
prošetao je gradom uz poslovne zgrade
posjetio muzej
posjetio književni festival
posjetio koncert na otvorenom
čekao pola sata na pivo
pogledao je vijesti
primio poziv od prijatelja
prošetao je shopping centrom
natočio gorivo
navečer je upalio televizor
osluškivao glasove s ulice
pogledao kroz prozor
ugledao svoj odraz
Ples
on u dugom bež kaputu
i crnim šeširom na glavi
ruke u džepovima
njoj je jedino bitno da ga
drži za podlakticu
a oboma da je tišina
Vi to ne želite shvatiti,
zar ne?
pjevač je stao
na osvijetljenu pozornicu
i hrapavim glasom
prolio dušu pred sebe
kad se dim razmaknuo
u publici je stajala
samo žena s metlom u rukama
i suzama na licu
Vi to ne možete shvatiti,
zar ne?
meni je dovoljna kava dnevno
u samoći
pisalo je u dnevniku
i par kovanica da ih prebirem po džepu
dok ne naiđem na prvog
uličnog svirača
Vaš džep je rupa bez dna,
zar ne?
iako su znali da će sutra umrijeti
dvoje studenata sjelo je na plažu
ona je uzela kist
a on promatrao odraz sunca u moru
to je samo jedan od života
za naše bolje sutra
i još večeras voljet ćemo se
kao da ono ne postoji
Vas niti odraz Vašeg pogleda nije volio,
zar ne?
bilo mi je četrnaest i spoznao sam
ubio sam se točno u ponoć
jučer se pretakalo u sutra
jednaki kao i do sada
i plakali su isti
i plakat će
ako otkrijem
(oni žive od naših suza)
bit ću samo još jedan
luđak se ubio točno u ponoć
ovako im makar dajem još suza na dar
A Vi,
koliko dječjih cipela nosite u grob?
Zidovi
prazan tanjur već danima stoji
na stolici pod krevetom
promatram kako
svi dijelovi tebe spavaju
do sada smo uglavnom hvatali dah
i dodirivali zidove
ja pišem kratke pjesme
ti slikaš prolaznost
nekada dane provedemo u gledanju
rat smo ostavili daleko iza sebe
i to je ono što zidovi nikako
ne mogu podnijeti
Mreža
na putu prema kraju svijeta
žonglirali smo kockicama
što su nestajale za našim koracima
i smijeh smo otrgnuli s lica
zbacili žute kapute s ramena
gutali smo danima
sve dok riječi nisu postale zaborav
a na putu za sobom nismo ostavili ništa
osim komadića duše
konačno
stigli smo
potpuno goli
i sjeli na rub doka
a tamo su nas dočekali
osmijesi i žuti kaputi
i mali je dječak recitirao abecedu
i blato je padalo otkrivajući komade neba
i tamo
pupak svijeta
Tino Deželić (Zagreb, 1990.) objavio je priče i pjesme u časopisima i zbornicima za književnost Zarez, Agon, Kritična masa, Književna Rijeka, Rukopisi, antologiji nove poezije s prostora bivše Jugoslavije Meko tkivo. Godine 2015. osvaja drugo mjesto na regionalnom natječaju Risto Ratković za autore do 27 godina.