#440 na kioscima

227%2014


20.3.2008.

Nataša Govedić  

Plava trava zajedništva

Kojim god da parametrom mjerimo Kauboje, riječ je o predstavi koja se trudi pitati nas čemu imamo snage pripadati, što je veoma važno i duboko potresno pitanje. “Pripadanje” ovdje nije prodavanje jeftinih političkih ili vjerskih ideologija ovih ili onih dvorišta s visokim, nepreskočivim ogradama. Pripadanje je ili radikalno inkluzivno, sveopća igra, ili ga nema

Od Medvešekova Hampera do netom održane premijere Anočićevih Kauboja (dakle punih jedanaest godina) hrvatsku pozornicu nije pohodila predstava koja bi otvoreno slavila vrijednosti solidarnosti, nježnosti, povjerenja u mogućnost scenskog i ljudskog zajedništva. Pa iako se na prvi pogled čini da ima mnogo prečih tema o kojima bi valjalo progovoriti, vjerojatno postoji dobar razlog zašto je žanr predstave kao uspostavljanja međusobne obiteljske povezanosti između izvođača, ali i između izvođača i publike, razmjerno najrjeđa umjetnička pojava. Kao i izvan teatra, tako je i u samoj utrobi glumišta najteže dosegnuti višestruko savezništvo. Saši Anočiću u Kaubojima posebno pomaže sjajan izbor emocionalno obilježene glazbe koju glumci uživo sviraju doista uzornom vještinom (pomažu im i dvoje profesionalnih glazbenika: Matija Antolić i Ivana Starčević), kao i u svakom pravom mjuziklu rušeći barijeru između “glazbenog” i “dramskog” teatra. 

Biti dio nečeg “većeg od sebe”

Kauboji se otvaraju filmski kratkim rezovima, točnije glumačkim zaustavljanjem karakteristične geste svakoga od likova. Na sceni su Ulizica i “mamin sin” (Hrvoje Barišić), Paranoik (Živko Anočić), Podrugljivi i Samodopadni Razmetljivac (Radovan Ruždjak), Tiha Patnja (Krunoslav Klabučar) i “Sve može” kombinacija Roma plus svih drugih etničkih varijanti ex-Juge (Rakan Rushaidat). S njima je i Redatelj koji saziva glazbenoglumačku audiciju: Saša Anočić u roli Saše Anlokovića. U početku je namjerno naglašena nevjerica da bi se ovaj kolaž nespojivih razlika i amaterskih nespretnosti socijalnih tipova mogao pretvoriti u skladnu umjetničku družinu, no predstava dramaturgijski kapitalizira upravo “neizvjesnost” umjetničkog projekta kad ga se late jedva priučeni ljudi. Kao i u mnogim filmovima žanra audicije (od Attenboroughova A Chorus Line preko Parkerove Fame i Sondheimova The Producers ili Mo’ Better Bluesa Spikea Leeja do Guestova Waiting for Guffman ili pak Branaghova slavljenog šekspirijanskog hita Jedne sumorne zime), u ovom je žanru u pravilu riječ o tematiziranju kolektivne kreativnosti, o tome da grupa uvijek daje mnogo više od temeljnog uloga pojedinca. To je ujedno i razlog zašto se kreativnost svuda na svijetu uči kroz kolektivnu interakciju, a ne izoliranim umjetničkim angažmanom. Uzgred, reality show koji u ovom trenutku u SAD-u ruši sve rekorde gledanosti, American Idol, postižući dekadama nedostižnih 40 milijuna gledatelja, također je žanrovski postavljen kao glazbena audicija, čiji sudionici vremenom postaju i globalne medijske zvijezde. Teoretičari popularne kulture nude sijaset objašnjenja ove masovne potrebe da svjedočimo neuravnoteženoj grupi koja polako postaje harmonična zajednica (ima tu i potrebe za utopijskim izjednačenjem profesionalnog i obiteljskog okrilja, kao i potrebe za emocionalnim intenzitetom postupne izgradnje ljudskog odnosa, kao i vježbanja demokratskog stava da se svatko “ima prava baviti umjetnošću” itd.), ali u svakom slučaju “nastanak predstave” i “nastanak grupe” u kazalištu obično imaju identičnu povijest. Jedno bez drugoga nije moguće. A oboje je samo po sebi fascinantna procedura.

S ove i s one strane zrcala

Anočić i dramatruginja Hana Veček osmislili su, dakle, trosatnu predstavu Kauboja kao lice i naličje procesa pripreme predstave. U prvom dijelu vidimo audiciju i uvježbavanje predstave; drugi dio je kontinuirana izvedba mjuzikla. Time je dramaturgijski točno, koliko i duhovito podvučena razlika između glumaca i junaka. Jer dok u prvom dijelu izvođači svladavaju “neosjetljivost na uvrede” (psujući jedni drugima mater) i jedva se probijajući kroz probe zbog privatnih katastrofa, u drugom dijelu pratimo epopeju “legendarnog” junaka čitavog niza westerna, jednog larger than life protagonista, besmrtnog ili bolje rečeno “neubivog” Johhnyja Nepraske. I dok je Nepraska sve ono što glumac nikako nikada ne može biti (čitaj: mitski cool, suzdržan, iznad sitničavih reakcija, beskompromisno hrabar itd.), dotle je njegov izvođač Radovan Ruždjak u prvom dijelu predstave prikazan kao potpuno beskarakterna i k tome nervozna osoba, koja nema nikakve “stvarnosne” veze s likom koji igra. Ipak, veza između prvog i drugog dijela sastoji se u okupljanju muške grupe – najprije u kazalištu, a potom i po krčmama Divljeg Zapada, s tim da ženski lik pjevačice u izvedbi Ivane Starčević prvenstveno služi kao idealna projekcija: njezino kompetentno pjevanje (nakon početnog ispravljanja zubala) pretvara je u zvijezdu “oba svijeta”, u svojevrsnu Snjeguljicu smještenu među doslovce sedam patuljaka (Živko Anočić, Saša Anočić, Krunoslav Klabučar, Radovan Ruždjak, Rakan Rushaidat, Matija Antolić i Hrvoje Barišić). Posebno je pitanje otkriva li više istine o glumcima prvi ili drugi dio predstave. Mnogi od izvođača čine se “uhvaćenijima” u fikciju, nego u neurednu građu prikupljanja materijala za predstavu: kao da žele što prije preskočiti osobno da bi se domogli onog “općeg” ili zajedničkog. Međutim, Anočićeva predstava odlična je u načinu na koji neprestano upozorava na prožimanje različitih izvedbenih slojeva svake uloge: scene čije tegobno uvježbavanje pratimo u prvom dijelu (ili samo ideje za scene), u drugom su dijelu ne samo prihvaćeni prijedlozi, nego su i “glatko” izvedene. Publika pamti i smijehom obilježava njihovu dorađenu varijantu. Pa iako neprestano slušam o tome kako se publika “ne može koncentrirati dulje od devedeset minuta” (tvrde ravnatelji inih kazališnih kuća), Anočićeva predstava dokazuje da publika ima kondicije i za stoosamdeset minuta glume te da itekako pamti svaku nijansu izvedbe, uspoređujući stalno prvi i drugi dio mjuzikla. Napominjem da sam Kauboje gledala dvaput: prvi puta na premijernoj, drugi puta na građanskoj izvedbi. Prvi puta je predstava dobila nezapamćeno dugačak, topli, rekla bih i svečani aplauz stručnih gledatelja. No u drugom gledanju, građanska publika priredila joj je petominutne stajaće ovacije. U dvadesetak godina koliko redovno idem u kazalište, tako oduševljeni prijem gledališta nisam nikada doživjela. Moje je mišljenje da publici strahovito nedostaje nade u mogućnost ljudskog zajedništva, kao i da ga Kauboji na svoj parodijski, humorni, koncertni, ali i nježno-solidarni način vraćaju. To se posebno odnosi na likove “polupedera” (Klabučar) i “Polusrba” (Rushaidat) kao najčasnijih, najtoplijih te definitivno najsimpatičnijih likova predstave.

“Ne mogu!? Što to dovraga znači?”

Što se redatelja Anočića tiče, njegova uloga “dobrog i strpljivog” oca čitave družine gotovo je na granici kiča, ali treba dodati i da je Anočićeva gluma tog nadzemaljski blagog redatelja izvanredno uvjerljiva. Govoreći o samom redateljskom poslu, parodijsko preslikavanje filmske estetike na kazalište svakako ima svoje umjetničko opravdanje, s time da su mi osobno najdraže scene koje proizlaze iz samog teatra. Primjerice, nagovaranje jednog posustalog izvođača da se pridruži ostalima na probi korskim skandiranjem ostatka grupe: “Ne mogu!? Što to dovraga znači? Ma prionimo mi na posao!”. O glumcima ove predstave također mogu reći samo najbolje. I dok je premijernu izvedbu paralelno “nosila” duhovitost i dobrostivost Rakana Rushaidata, u drugoj izvedbi Rushaidat je i dalje dobivao ovacije publike, ali energetsko središte izvedbe činio je najprije “gnjusni”, kasnije tragikomično usamljen Radovan Ruždjak, što samo govori da predstava diše punim plućima i svoj uspjeh duguje čitavoj, iznimno sposobnoj glumačkoj ekipi. Ne treba zaboraviti ni genijalan humorni tajming “neurotski nemirnog” Živka Anočića (koji k tome i odlično pjeva), ni gay stidljivost i srčanost Krunoslava Klabučara, ni sjajno igranje dežurnog ulizice Hrvoja Barišića, ni glazbenu vještinu Matije Antolića i Ivana Starčević. Kojim god da parametrom mjerimo Kauboje, riječ je o predstavi koja se trudi pitati nas čemu imamo snage pripadati, što je veoma važno i duboko potresno pitanje. Jer “pripadanje” u Kaubojima nije prodavanje jeftinih političkih ili vjerskih ideologija ovih ili onih dvorišta s visokim, nepreskočivim ogradama. Pripadanje je ili radikalno inkluzivno, sveopća igra, ili ga nema. Riječima slavne antirasističke i feminističke aktivistkinje te teoretičarke bel hooks: Tek kad znamo da apsolutno pripadamo čitavoj ljudskoj zajednici možemo imati snage biti kritični i samokritični, dakle možemo učiti. Pripadanje znači da smo duboko odgovorni za svoje bližnje, da se ne bojimo intimnosti, osobne istine i osobnog kontakta, ma kolike nas razlike dijelile. Pripadati znači razumjeti. A predstava i otpočinje i završava riječima Saše Anočića koje čeznu upravo za momentom razumijevanja kao istine teatra, koliko i istine koju nosimo sa sobom kad izađemo iz teatra. Istina zajedništva pokazuje se stvarnom, operativnom, zaigranom (pa i burlesknom), što je samo po sebi najvredniji umjetnički, baš kao i etički dar.

preuzmi
pdf