#440 na kioscima

21.1.2015.

Suzana Marjanić  

Ples smrti kao ples jednakosti

S jednom od članica artističke skupine Cirkorama razgovaramo povodom premijere cirkuskoga uprizorenja Danse Macabre – pokušaj vertikalnog povratka, 2. i 3. lipnja 2014. u Pogonu Jedinstvo, Trnjanski nasip bb


Krenimo u razgovor povodom premijere uprizorenja Danse Macabre, i to naslovno i sadržajno. Naime, navedenim uprizorenjem ostvarujete susretište cirkusa i smrti, što i nije baš česta i poželjna tema cirkuskih predstava. Naime, uprizorenjem, kako navodite, otvarate sljedeća pitanja: “Što nakon gašenja tjelesnih funkcija? Što čini naša svijest? Gasi se istovremeno, nedugo nakon tijela ili ostaje aktivna u obliku energetskih čestica?”

Da odmah u početku razjasnim, naslov Danse Macabre ostatak je početne ideje da se kreira performans koji će se na neki način dotaći sve većih socijalnih razlika u našem društvu, bez riječi, vrlo fizički i tehnikom zahtjevno u smislu cirkuskih zračnih vještina. Nakon godinu dana rada na svega sedam minuta postalo je jasno da ćemo svi angažirani na projektu dići ruke od svega ako se uskoro ne stvori cjelina koja će biti izvedena u javnosti. Ulaskom u prostor izvedbe vrlo brzo se kreiralo uprizorenje, ne više vezano uz socijalnu problematiku. Istina, cirkus i smrt nisu baš dvije riječi koje se vole, iako koketiraju i putevi im se nažalost nerijetko isprepliću. Kad kažem “koketiraju”, mislim prvenstveno na cirkuske vještine poput zračnih akrobacija ili ekvilibrizma, prakticirajući koje izvođači/ce često riskiraju život, vlastitim odabirom naravno. Međutim, u ovom, kako smo to nazvali, uprizorenju, ne tematizira se smrt u cirkusu, već smrt čovjeka kao biološki trenutak, kao sastavni dio života. Tkanine su bile idealan sadržaj kao simbolika spuštanja u zemlju i pokušaja svijesti da tijelo vrati na površinu, trake po kojima duša pleše svoju posljednju sekvencu, ne potpuno svjesna da se gasi.

Kako osobno zamišljam smrt? Ona nastupa u trenu dok se svijest još uvijek na neki način oprašta sa svijetom koji poznaje; čovjek kada umire prirodnom smrću, vjerojatno je svjestan da se to događa, ali mislim da trenutka gašenja tjelesnih funkcija nije svjestan, a isto tako čini mi se nemogućim da se svijest samo ugasi – ona vjerojatno još nekoliko minuta ili sekundi nastavlja djelovati u istom smjeru, a zatim, alarmirana novonastalim okolnostima objašnjava sama sebi da nema više tijelo i da prelazi u stanje energije bez tijela (adrese). Kao što piše u najavi, ovo je jednostrano promišljanje teme o kojoj je napisano niz teorija, proze, poezije... U Danse Macabre – pokušaj vertikalnog povratka prikazujemo upravo te minute na vrlo neznanstven, možda ponajviše slikovni način. Različitost staleža, prisutna u originalnom prikazu i značenju Danse Macabrea, može se naslutiti kroz naočigled vrlo različite akrobatkinje/izvođačice, koje izvode identične koreografije na potpuno različite, njima svojstvene načine. Te raznovrsne izvedbe istog kreiraju jedno novo zajedničko tijelo, koje kroz različitost progovara o istosti, o zajedničkoj podlozi svega ljudskog. To zajedničko, između ostalog, može biti smrt, smrtnost, svijest umrlih – što u ovom slučaju i jest.

CIRKORAMA, ATTACK!

Možda sada da krenemo na sam početak: kada ste osnovani i što znači Cirkorama, te kada ste se Vi osobno počeli zanimati za umjetnost cirkusa?

Cirkorama je osnovana krajem 2008. godine i tu je bilo svakakvih ideja oko imena udruge. Na kraju je pobijedio naziv Cirkorama, koji osim što u sebi sadrži talijansku riječ “circo” – cirkus, asocira i na kružnost izvedbenog prostora, karakteristiku klasičnog cirkusa, iako nikada nismo namjeravali njegovati klasični cirkuski izričaj. Kasnije smo saznali da je to bio naziv za specifičnu vrstu kinematografa u Rusiji prvom polovicom 20. stoljeća.

Moje zanimanje za umjetnost cirkusa krenulo je krajem 90-ih godina, kada je grupica prijatelj/ica iz Pule, većina njih na studiju u Zagrebu, počela žonglirati vatrom. To nam je svima bilo nešto novo i privlačno, ponajviše u izvedbenom smislu, pa smo danima (čak godinama) na livadi kućice u Krčkoj ulici iza Filozofskog fakulteta “mahali” lancima, bacali čunjeve, loptice, baklje, lupali djembe i formirala se grupa Nova Loža Lude Mame, žonglerska grupa u sklopu Autonomnog kulturnog centra – Attack!. Vatreni poievi bila su moja prva vještina koju sam svladala. Nakon toga se Iva Peter Dragan vratila s jedne radionice akrobatske tkanine u Italiji i pozvala nekolicinu nas da zajedno treniramo u Centru za kulturu Maksimir. Pojavila se prilika da zaigramo u predstavi Mi djeca s kolodvora ZOO u režiji Borisa Kovačevića u ZeKaeM-u, što nas je potaklo da u kratkom vremenskom roku naučimo što više figura na akrobatskoj tkanini. Istovremeno je nekolicina nas počela vježbati i partner akrobacije, tako da se broj vještina koje smo učili naglo povećavao. Učenje je bilo prilično zbunjujući proces jer se vrlo rijetko na radionici pod vodstvom profesionalaca moglo naučiti nešto; obično smo trikove učili sami međusobno se savjetujući ili kasnije putem YouTube-a.

Djelujete u prostorima Attack!-a. Kakva je sudbina navedenih prostora s obzirom na nedavni požar?

Sudbina nikome u prostoru Medike nije poznata, pošto se još čekaju neke komisije koje su nahrlile nakon požara, a zatim finalna analiza i tek nakon toga primjedbe od strane gradskih vlasti. Nadamo se da ćemo još neko vrijeme zadržati prostor i novoosnovani Savez Pierottijeva 11 i Autonomni kulturni centar Attack!. Pomoću prostora Medike mnoge su se umjetničke priče pokrenule i proširile, dobile kontinuitet, što bi se izbacivanjem iz Medike i ponovnim čekanjem na neki adekvatan prostor, što obično traje godinama, naglo izgubilo.

KLASIČNE CIRKUSKE VJEŠTINE

Koliko surađujete s drugim skupinama posvećenima novom cirkusu, npr. možemo spomenuti Triko cirkus teatar, te u čemu je osnovna razlika između vas i Triko cirkus teatra?

Svi smo mi prilično klasične cirkuske skupine, ako se usporedi što to novi cirkus zaista jest u ostatku svijeta. Jedina novocirkuska skupina u Hrvatskoj, koja se kao takva predstavila svojim radom, jest Room 100. Naime novi cirkus odlazi prilično daleko u eksperiment, zadržava neke vještine cirkusa, ali se izvedbeno više posvećuje “izumu” ili možda uvođenju novih vještina u cirkusku i kazališnu formu. Ostale skupine u Hrvatskoj više, to je neko moje osobno viđenje, pripadaju suvremenim cirkuskim kretanjima – nemamo životinje, pokušavamo spojiti teatar i cirkus, koristimo klasične cirkuske vještine...

Najviše surađujemo s Cirkusferom iz Beograda s kojom imamo dva zajednička projekta – Cirkobalkanu i Laboratorij cirkuske umjetnosti, a u Hrvatskoj s Triko cirkus teatrom i Čarobnjakovim šeširom iz Pule, kroz različite projekte. Ne vidim neku osnovnu razliku u radu Triko cirkus teatra i Cirkorame, osim što je Triko umjetnička organizacija i u posljednje se vrijeme Iva usmjerila više na produkciju predstava i klaunske radionice, a mi smo i dalje udruga, čiji je fokus trenutno na stvaranju nezavisnog cirkuskog prostora, svojevrsnog nomadskog cirkuskog učilišta u regiji, u obliku cirkuskog šatora za regiju. Vitalne razlike, osim možda u izvedbenoj estetici i tematici nema.

Spominjem navedenu skupinu s obzirom da ste surađivali i surađujete s Ivom Peter Dragan. Koliko i ostali članovi/članice vuku korijene iz Nove Lože Lude Mame? Npr. Tatjana Tomić je u razgovoru za Zarez istaknula da je Nova Loža Lude Mame (1998–2006) kao neformalna grupa žonglera/ki, bubnjara/ki nastala 1998. godine u Zagrebu oko Attack!-a kao neka vrsta slobodne amaterske žonglerske radionice, a prvi nastup imala je u sklopu javnog čitanja Vijesti na cesti u jeku tuđmanizma i kritike medija...

Kao što sam već rekla, vučem korijenje iz navedene grupe. Ostali članovi Cirkorame su mlađi, ali Sanja Burlović, jedna od suosnivačica Cirkorame, i ja krenule smo od NLLM, koja je po meni, uz Antuntun bila rasadište, matica iz koje je na neki način stvorena zagrebačka i pulska cirkuska scena.

Koliko surađujete s Festivalom novog cirkusa i koliko pratite njegov repertoar? Jeste li možda otvorili suradnju s nekim gostujućim skupinama?

Prije nekoliko godina vodili smo radionice u sklopu Festivala novog cirkusa, i često pohađamo radionice koje Festival organizira, te se trudimo što više pratiti repertoar, osobito stoga što nas predstave profesionalno interesiraju. Nismo nažalost ostvarili suradnju ni s jednom grupom koja je gostovala.

UČENJE IZ BUNTA

Često u DZIU Medika održavate besplatne cirkuske treninge – klaunerije i žonglerskih vještina. Koliko je današnja generacija usmjerena na navedene tehnike; čini mi se da se pravi mali bum dogodio devedesetih kao svojevrsna borba divljega tijela, kako je to opisala Nikolina Majdak u prošlogodišnjom razgovoru za Zarez, prirodnoga tijela protiv svega onoga što se tada nametalo kao jednoobrazno.

Posljednje dvije godine treninzi koje mi vodimo pokazuju da se događa veliki bum zračnih akrobacija, što je u neku ruku apsurdno s obzirom na visinu prostora u kojem djelujemo. Od 2009. godine stvorila se grupa djevojaka koje redovito treniraju, i to je nova generacija! Međutim, vidljiv je porast zainteresiranih za žongliranje. Ova generacija je u neku ruku smirenija, ne čini mi se kao da stvari uči iz bunta, više zato što im se to pruža kao opcija. Ne moraju “kopati” da bi došli do trikova, samo se pojave na nekom od treninga, osobito u Zagrebu i dobit će ono što ih interesira. Ako ih interesira više, mogu se upisati u cirkuske škole u inozemstvu, za koje ja recimo, dok sam počinjala, nisam znala da postoje. To nije loše, smatram to sazrijevanjem scene. Imaju priliku usmjeriti svoje istraživanje cirkusa i napredovati – ako to žele. To vidim i kod djevojaka koje dolaze kod mene na treninge; ima ih koje žele izvoditi i onih koje žele samo trenirati. Ja u njihovim godinama nisam znala što točno želim, odmah sam kao glavom kroz zid krenula u izvedbu u kojoj sam se na svu sreću i našla. Ono što je meni divno jest da današnja generacija ima publiku za svoje izvedbe izvan shopping centara, što je po meni izuzetno važno za umjetničko napredovanje.

Prošle godine s nekim članicama bivše Aruše na Anarhističkom sajmu knjiga izveli ste plesni performans La Máscara, međutim bez podatka o nazivu grupe. Na koji način djelujte u navedenoj bezimenoj grupi i koje ste još predstave izvele?

To je svojevrsna idejno-izvedbena skupina koja se okupi kad netko od nas osjeti da je vrijeme da izvedemo performans kao reakciju na aktualna događanja oko nas. To je rijetko, pošto smo razasute posvuda i svaka u još nekoliko projekata. Nemamo naziv, po meni nekako nije ni važan, važnije je ono što izvodimo. Nismo uvijek u istom sastavu, tako sam ja na primjer s Nikolinom Majdak i Kate Marušić izvela performans Zabaviti se u Zagrebu godinu prije La Máscare, a Adriana Josipović, Nikolina i Kate su izvodile i prije toga u sklopu događanja u DZIU Medika.

Za akrobatsku predstavu Poppins silazi iz 2009. godine Iva Peter Dragan u časopisu Treća: časopis Centra za ženske studije, među ostalim, je izjavila sljedeće: “Da, izgleda da ako se netko obnaži u kazalištu, sve drugo pada u drugi plan.“ Kako ste sami doživjeli reakcije na navedenu predstavu?

Poppins silazi bila je prva cjelovečernja cirkuska predstava kod nas, koja je naglasak stavila na cirkus u spoju s teatrom. Mnogi poznanici su zamjerali da u predstavi nema dovoljno prikazane cirkuske vještine, neki su je smatrali predstavom s previše simboličkog sadržaja koji nije razumljiv “široj” publici, u medijima su pretežno izlazili naslovi poput onog navedenog u citatu Ive Peter Dragan... Bilo je svega! Iako broj članaka o predstavi nije bio velik, oni/e koji/e su pisali/e kritičke osvrte odlazili/e su u krajnosti dobrog i lošeg. Voljela sam igrati tu predstavu, znala sam zašto se skidam u njoj i komentari u pornografskom smjeru nisu me se doticali. Ono čega se uvijek sjetim kad pomislim na kvalitetu i reakcije na Poppins silazi riječi su Borisa Barte koji nije bio oduševljen viđenim nakon premijere koju je odgledao. Došao je na jednu drugu izvedbu u KNAP-u i nakon nje izjavio: “Pa, ovo je odlična predstava!”

preuzmi
pdf