Grozdana Cvitan  

Polutama velegrada

Simboličan broj kretanja i isto toliko ljudi čiji se životi dodiruju na ulicama Varšave u naslovu su i u središtu romana Andrzeja Stasiuka 9/Devet, ako je o nekom središtu moguće govoriti kad je to djelo u pitanju. Uostalom, središte je jedna od onih kategorija koje Stasiuk upravo dovodi u pitanje. Mudrosti koje on zapisuje da bi definirao odnos grada i njegovih stanovnika možda je prva tema ovog romana.

U prvom dijelu knjige autor zapisuje da svi događaji pristaju jedni uz druge kad jednom prođu, dok u drugom dijelu knjige razmišljanje o događajima dopunjuje primjedbom da oni jednostavno završe, prekinu se bez traga, i svijet na tom mjestu istog trenutka sraste. Upućuje to na ništavnost sudbina o kojima autor priča kao o ljudima čija djela nemaju traga u općem, a oni sami sudionici su događaja zbog kojih svijet ostaje neizmijenjen i ničim bitnim dotaknut.

Vrlo plodan prozaist, Stasiuk ulaže golem napor u stilsku dotjeranost djela, svojevrsnu raspadnutu zbirku slika koju osim same radnje veže i atmosfera prostora, mjesta – u ovom slučaju Varšava i tranzicijsko poljsko društvo. On stalno pali i gasi svjetla ulica, autobusa, pothodnika, lokala; njegov grad razlijeva se kao neprekinut niz slika koje se na trenutak pokažu, a onda zgasnu ili brzo nestaju – nije ih moguće zadržati kao ni vrijeme, i ništa nije ni važno ni trajno da bi bilo ne samo slika grada nego i slika ljudi. Svjetla su to koja traju kratko pa i kad bljesnu ostavljaju polutamu i prolaze brzo. Likovi u djelu samo su pojedinci čija su i imena malo važna (jedan od njih je samo, ako j? to samo – Plavokos kovrčavi tip u trenirci) i oni, kao i svi drugi građani, u stalnom su pokretu, transportu, trku, spavaju s bukom prometa u snu i budućnošću u kojoj će se i sami pridružiti rijeci ljudi da bi se s njom stopili i iz nje izdvojili kao da brzo ulaze u ekran i iz njega još brže izlaze. Stoga Stasiuk ostvaruje atmosferu dokumentarne slike ili filma o ljudima na kojima se nijedno svjetlo ne zadržava dulje, pa ni ono koje sami plaćaju u vlastitu stanu. Razlog tom posljednjem bljeskanju nepouzdane svjetlosti najčešće je u činjenici što njegovi junaci nemaju za struju, a ako imaju, onda ih goni netko pa nije dobro da su im prozori previše osvijetljeni… Uostalom, to je svijet polutame, svijet koji zna život kao trajnu borbu, doslovnu i prenesenu, koji zna živjeti samoću, svijet koji živi na mjestima gdje se vrijeme gasi. Teško je odoljeti primjedbi da je u tom trenutku već štošta ugašeno pa je vrijeme jedno od rijetkih bogatstava koje preostaje.

Stasiukovi likovi oni su koje obično nazivamo ljudima s dna, ali to dno je posvemašnje. Jedna od njegovih junakinja želi otputovati bilo kamo, ali joj to ne uspijeva. U jednom trenutku želi otići u planine. Susreće čovjeka koji je bio na planinama, ali noću. Zapravo, jednom je bio i danju, ali s njim je tamo bila i magla pa ništa nije vidio. Niti je on imao što od puta u planine niti ona od njegove informacije. To potpuno izmicanje autor formulira kao život koji se zadovoljava bilo čime. U takvom životu lica su bezizražajna, pomalo mrtva od ukočenosti, jer da bi čovjek nešto napravio s licem, treba zato imati razlog, reći će jedan od junaka. Međutim, Stasiukovi junaci najčešće imaju lica kao maske: ona nemaju grimase jer sve im je unaprijed poznato. To su ljudi čiji su se snovi u životu okretali oko svjetla središta grada. Oni su drukčije zamišljali ta svjetla. Tamo su stigli iz predgrađa ili iz drugih dijelova Poljske i našli su se na ulici. A na ulici, posebice noćnoj, slabo i umjetno osvijetljenoj, sve je nekako beživotno, plastično, hladno… Njihova sjećanja ili stvarnost – svejedno – puna su brojeva tramvaja i slika koje vode prema predgrađu noću, u gluho doba. Ujutro, u svijetlom dijelu dana ti brojevi vode ih prema gradu i na taj način odvajaju od onih koji ujutro sele u industrijsku zonu da bi se s večeri vraćali u socrealističke spavaonice golemih dimenzija i skromnih boja. Davnu sliku prema kojoj u središtu grada zasigurno postoji os oko koje se svi oni okreću i grad zajedno s njima nisu prestali sanjati, jer bi se kao komadići otrgnuli i razletjeli, iako im je odavno jasno da ono što su u svojim snovima pridavali gradu pripada samo snovima. U stvarnosti ne postoji ni središnja os, ali ni središnji ventilator jer razletjeli bi se na sve strane kao govno.

Mučno osjećanje svijeta i mučne slike podzemlja pozadina su (ako je riječ o pozadini) na kojoj autor nudi priču o sitnom i ne baš uspješnom trgovcu Pavelu, njegovim prijateljima i znancima, neprilikama i nastojanju da se bude mačka bez obzira na to hoće li neka od njezinih nogu stradati u vratolomnim skokovima života. Pavel, njegovi prijatelji i neprijatelji pripadaju ukupnosti podzemlja, bez obzira na slojeve tog svijeta mjerljivog i u mikrokozmosu raslojenog bojom i količinom novca na koji pojedinci u njemu mirišu.