#440 na kioscima

26.9.2013.

Ante Šerventić  

Pored vojskovođe

PROZAK / NAVRH JEZIKA Godišnji natječaj Algoritma i Zareza
za neobjavljene prozne i pjesničke rukopise autora do 35 godina starosti


Naslonim bicikl pa se sjednem pored na topli kamen iza spomenika našeg najpoznatijeg, ako ne najvećeg vojskovođe, koji se na svome konju nepomično, stalno u sva jutra, podna i večeri prijeti tramvajima, pješacima, Pan-peku, automat clubu Admiral, raznim reklamama a možda i pokojem golubu jer ga na kraju krajeva oni i poseru s vremena na vrijeme ili pak, možda, samo te užurbane, besmislene ljude podsjeća da ima mač. Koliko vidim, njih nije mnogo briga. Mlada djevojka s naočalama na licu spuštene glave u narančastoj majci na naramenice jednolično i monotono prebacuje jednu pa drugu nogu dok s obje ruke potrebito drži mobitel poput neke vrste amajlije. Ona ne gleda ispred sebe, pa ne primjećuje starijeg prosijedog muškarca u trenirci roba di kappa uvučenog u sebe, žilavih ruku i brzih životinjskih pogleda koji traže potencijalnu polovicu kune po cesti ili u nečijim rukama već skoro ispijenu bočicu, a najčešće odloženu u malim koševima koji nude mjesto za reklamu. Njegov um traži coca-cole, jane, cedevite, fante, nare, cockte, senzatione, jucyje… S druge strane ulice, dva tramvaja se prekriže a kad odu svaki na svoju stranu otvore mom pogledu poput ocvalih bedara put zvuku i slici nadolazeće povorke od nekih četrdesetak, mahom sredovječnih žena u pratnji dva mlada naočita policajca koji čuvaju ostale građane i pješake od njih. Jedna ima megafon, njene riječi se razbijaju preko Trga pa su mome uhu hrpa razlomljenih, nerazumljivih zvukova dok dopru. Dok ona ispušta zrak u megafon, ostali kolege brbljaju, neki gledaju u pod, neki se smiju. Vidio sam ih i neki dan. Spopadne me sjećanje na Maju, brojim godine u glavi od kada smo prekinuli, pa uspoređujem s onim ili ovim događajem, počinjem se znojiti, iz mene izlazi pa se nad mene i oko mene nadvija tjeskoba, pa mi rovari po crijevima. “Ne žali se”, “Sve će bit u redu”, “Sve je u redu”, ponavljam kroz nepravilno disanje i ubrzano treptanje na granici tika dok opetovano stišćem lijevu šaku. Vidim je kako čuči i mokri iza neke okuke na nekome otoku nekoga toplog dana ljeta prošloga života i kako se smije mojoj infantilnoj želji da je ćirkam, tako otvoreno i dječački, nju i njezin mlaz što dotiče zemlju. Žuta debela mokraća, sjaj srnećih očiju i bijeli zubi što vire iza tih usana, tih, samo njezinih usana. Ispred mene prolazi mladić žute kose plavih izbuljenih očiju što nosi jedan neprestani cerek, prljave traperice i tik pucketanja s palcem jer mora da će se svakoga časa sjetiti nečeg. I njega sam vidio neki dan. “Smiri se, budi u sadašnjem trenutku”. Prilazi mi mala ciganka koja se zove Sandra, pozdravlja me i pita za kunu. Kažem joj da ona meni da kunu, neću, dala sam ti prošli put kaže, a neću ni ja tebi odgovaram joj. Ćaskamo, kaže da slabo zaradi, a zatim, šta ćeš “takav ti je život”. To me nekako umiruje, zapravo valja da sebi govorim “takav ti je život” pa će sve biti lakše. Ona odlazi. Sjedam na bicikl a pijani bauštelac u tom momentu meni i ostalima objašnjava “da svi trebaju da plaču i svi trebaju da se smiju”. Vozim se lagano prema Banu pa razabirem smisao glasa iz megafona, on spominje “opljačkani narod… rad bez kruha… ponos radnika… plaće”. Zaustavljam se ispred Bana i njegove sablje, a u tome trenu mi zazvoni mobitel i zadnje što sam svjesno vidio na plazmi koja je provirivala iza banove glave prije nego mi je Maja počela žučljivo objašnjavati da sam kreten i da ne želi da joj više šaljem onakve poruke i pisma jer je sad sretna s drugim, i da je naše vrijeme prošlo… jest da u kinima igraju Brzi i žestoki 6 i da to ne smijem propustiti. Prošlo mi je kroz glavu kako stvarno nisam u toku.

preuzmi
pdf