Kako je ujedinjena Europa “neutralizirala” svoju kulturu i podijelila svoje narode
Europa: Od podijeljenosti preko jedinstva do rascjepkanosti
Dok se Željezna zavjesa spuštala, Veronikin dvostruki život Krzysztofa Kieślowskog (1991.) nije samo elegantno zahvatio emocionalni učinak poslijeratne podjele Europe, nego je i izrazio nascentnu tjeskobu oko obećane “Europske unije”. Kieślowskijevo je sredstvo bila snažna spona među dvjema strankinjama istoga izgleda, Weronike u Poljskoj i Véroniqe u Francuskoj (obje je glumila Irène Jacob). Njihovi se putovi sureću samo jednom, u trenutku u kojem Europa treba biti ponovno ujedninjena. Presretna što je upravo pozvana na audiciju za veliku pjevačku ulogu, Weronika žuri kući preko krakovskoga glavnog trga (Rynek Główny), ali se zatekne usred prosvjeda. Neki joj prosvjednik slučajno izbaci torbu iz ruke, a njezine se note raspu po tlu. Dok ih podiže, ona ugleda Véronique koja ulazi u turistički autobus. Pogledi dviju žena susreću se u djeliću sekunde. Nakon uspješne audicije, Weronika dobiva pjevačku ulogu, ali, dok punim srcem pjeva na koncertnoj premijeri, kolabira na pozornici i umire. Istodobno u Parizu, Véronique preplavljuje duboka, neobjašnjiva bol.
Emocionalna i glazbena povezanost Véroniqe s njenom poljskom dvojnicom (obje vole istu glazbu) te radikalna praznina koju osjeća nakon Weronikine smrti simboliziraju solidarnost i kulturno-duhovu povezanost između Europljana na Zapadu i onih koji su ostali iza Željezne zavjese, pa čak i prema južnjacima u Grčkoj i Španjolskoj, koji nisu bili oslobođeni od fašizma sve do sredine 1970-tih. Filmovi kao što su Veronika i Z Koste Gavrasa (1969.) sažimali su europsko kulturno jedinstvo, koje ne samo da je opstalo, nego je, zapravo, i ojačalo u sjeni oštrih podjela.
Bi li se elegičan film tog tipa mogao pojaviti u današnjoj “ujedinjenoj” Europi? Ironija je našeg sadašnjeg trenutka da su brisanje granica i pobjeda jedinstvenoga tržišta obezvrijedili i rascjepkali europska kulturna dobra. Weronika bi danas mogla potpisati diskografski ugovor u Parizu ili u Londonu, ali bi njezina glazba bila homogenizirana unutar globalnoga glazbenog i umjetničkog tržišta, koje ne poznaje granice i nema središta. Glazba, likovna umjetnost, pa čak i kazalište našli su se u okrilju tržišnih sila kojima upravljaju institucije koje financira Bruxelles, a “izlaže” ih se na velikim izložbama ili u intenzivno oglašavanim koncertnim ciklusima, u kojima su zvijezde postmoderni kustosi, slavni dirigenti i, naravno, njihovi korporativni sponzori.
Ukratko, umjesto da ih povezuju glazba, emocije, krivnja i kultura, Véroniqe i Weroniku danas bi povezivao ugovor koji bi izvukla neka globalna pravna tvrtka. Uistinu, Véronique bi vjerojatno bila zabrinuta da bi se Weronika mogla preseliti u Pariz i oteti joj... posao. U tom našem okrutnom svijetu nema više mjesta za filmove poput Veronike.
Kultura i europsko jedinstveno tržište: proturječje koje raste
Spuštajući pogled iz visina čuvenoga kotača u bečkome Prateru, Harry Lime, kojega u Trećem čovjeku (1949.) glumi Orson Welles, iznosi drsku kulturnu teoriju: “Italija je pod obitelji Borgia trideset godina imala ratove, teror, ubojstva i krvoprolića. A Talijani su stvorili Michelangela, Leonarda da Vincija i renesansu. Švicarska je imala bratsku ljubav te petsto godina demokracije i mira. A što su Švicarci stvorili? Sat s kukavicom.”
Koliko god Limeova misao bila drska, europska je visoka kultura natopljena krvlju i poduprta sukobom. Likovna umjetnost i glazba daleko su od bezopasnih tvorbi koje rese vrh europske civiliazcije. Picasso je jednom rekao da slici nije namjena ukrašavati, nego djelovati kao “oružje protiv neprijatelja”. Beethoven je svoju Treću simfoniju (Eroicu) posvetio Napoleonu, a zatim je bijesno prekrižio posvetu. D. H. Lawrence gajio je dubok prezir prema demokraciji, začinjen ubojitim antisemitizmom. Pjesništvo Ezre Pounda slavilo je njegovu golemu ljubav prema europskoj kulturi, što nažalost nije bilo zaprekom njegovom veličanju fašizma.
Hermann Göring jednom se našalio rekavši: “Kad čujem riječ ‘kultura’, posegnem za svojim Browningom.” Bio je zaista u pravu smatrajući kulturu opasnim oružjem. Osim, naravno, ako kulturu komodificiraju stručni galeristi, postmoderniziraju lukavi kustosi i dezinficiraju strojevi za mljevenje mesa financijskih procedura Europske komisije. Göring nikad nije shvatio da mu nije bio potreban njegov pištolj! Kulturu se može neutralizirati jednostavno tako da je se natjera na prolazak kroz rotirajuća vrata između jedinstvenoga tržišta i europske birokracije. I zaista, čemu slati jurišne odrede u kazališta i ateljee, kad birokrati, dražbovatelji i kustosi mogu eliminirati politički subverzivan potencijal kulture, pretvarajući je u još jedno područje u kojem se razigranošću i subverzivnošću trguje na kulturnoj burzi, zajedno s draguljima, automobilima, tehnologijom i otrovnim financijskim derivacijama?
Tržište kapitala sad već tri desetljeća čisti teren od svih drugih oblika vrijednosti, uključujući i kulturne. Od 1970-tih financije su industrija koja potčinjava, a neoliberalizam nas je obratio na novu vjeru, prema kojoj su tržišta sâma sebi ciljevi, a ne samo sredstvo koje vodi do viših ciljeva. Tako smo razvili radikalnu nemogućnost mišljenja misli koje nam je sigurnija prošlost dopuštala: da pjesma i poezija mogu biti vrijedne sâme po sebi; da je vrijednost možda nemoguće svesti na cijenu; da nije sve predmet potražnje i ponude; da nemogućnost privatizacije mirisa livade u proljeće nije problem koji iziskuje “tehničko rješenje”.
Iako je komodifikacija globalni fenomen, posebno je ubojit oblik dobila u Europskoj uniji u vrijeme pojavljivanja Veronikinoga dvostrukog života. Ne zato što je Europa postala previše mirna ili preujedinjena da bi kultura u njoj mogla cvjetati, nego zbog konstantnoga povlačenja javne sfere. Nema ničeg pogrešnog u ideji jedinstvenoga tržišta od Atlantika do Ukrajine i od Shetlanda do Krete. Granice su užasni ožiljci na planeti i što ih se prije riješimo, tim bolje. Ne – problem je u tome što je tržišnim ekonomijama potreban moćan demos kao protuteža koja će ih stabilizirati i civilizirati. Da bi Europa ostala civiliziranom, a europska kultura “opasnom”, europskom je tržištu trebala golema demokratska država. Umjesto toga, nacionalne su se države povlačile, a njihove je funkcije preuzela posve nedemokratska centralizirana birokracija. Pojava golemoga tržišta i gorostasne birokracije dovela je do braka iz interesa tržišta kapitala i birokratskoga dekreta, na štetu kulturnih i političkih vrijednosti koje su Europljani mukotrpno stvarali stoljećima.
Podijeljeni zajedničkom valutom
Jednog dosadnog jesenskog poslijepodneva 1978. dvojica su muškaraca u odijelima koja su zračila autoritetom ušla u kapelicu u kojoj su zemni ostaci Karla Velikog počivali jedanaest stoljeća. Njih su dvojica upravo dovršili sporazum koji je uspostavio Europski monetarni sustav, koji je kasnije iznjedrio euro. Jednog od njih, francuskoga predsjednika Valeryja Giscarda d’Estainga, progonilo je sjećanje na prethodni eksperiment s monetarnom unijom – kobni međuratni zlatni standard. Drugi hodočasnik, njemački kancelar Helmut Schmidt, također je bio zabrinut, bojeći se odmazde moćne Bundesbanke. Kako bi odagnali svoje strepnje, Giscard d’Estaing i Schmidt potražili su utjehu i legitimaciju u ostavštini kršćanskoga kralja čije je ime među europskim tradicionalistima bilo istoznačno s čežnjom za europskim jedinstvom.
Kad su par desetljeća kasnije izdane nove novčanice eura, na njima su posvuda bili otisnuti kulturni znakovi nadolazeće katastrofe. Pogledajte bilo koju novčanicu eura. Što vidite? Dekorativne lûkove i mostove. Samo što su to fiktivni lûkovi i nepostojeći mostovi! Kontinent prepun kulturnih blaga odabrao je, nevjerojatno, ne uresiti svoje svježe zajedničke novčanice ijednim od tih blaga. Zašto? Zato što birokrati nisu htjeli tiskati ništa “opasno” na novom novcu. Čak i ako ne znate ništa ni o ekonomiji ni o odurnoj arhitekturi Eurozone, već je samo jedan pogled na kulturnu pustinju na novčanicama eura dovoljan da vam sugerira ono što bazdi iz njih.
Tridesetšest godina nakon d’Estaingovog i Schmidtovog eurokič “hodočašća”, kontinent koji je nekad bio kulturno ujedinjen (usprkos suprotstavljenim temperamentima, baštini ratova, različitim jezicima, pa čak i Željeznoj zavjesi) sad je podijeljen zajedničkom valutom. Na temelju izopačenog iščitavanja Ezopove basne, prema kojem svi mravi žive na europskom protestantskom sjeveru, dok su se svi skakavci okupili na jugu (i u Irskoj!), kriza je stravično dizajnirane monetarne i ekonomske unije pokrenula jezgru Europe prema uznapredovalom stupnju dezintegracije.
Epilog
Rimsko je carstvo implodiralo kad je njegova unutarnja jezgra postala prekrhkom dok su se njegove granice širile na istok. Rezultat je bio kulturni vakuum, poznat i kao Srednji vijek. Danas Europska unija također svjedoči dezintegraciji svoje jezgre u dobu proširenja na istok. Dok se jednu naciju za drugom podvrgava fiskalnoj torturi; dok se jedan narod okreće protiv drugog; dok nema ozbiljne rasprave o tome kako stvoriti racionalnu ekonomsku arhitekturu; i dok su neki Europljani sve više uvjereni da su vredniji Europljani od drugi, europska jezgra opasno slabi i kidaju se veze solidarnosti.
I u tome je ironija: prije uklanjanja graničnih bodljikavih žicâ film poput Veronikinoga dvostrukog života imao je savršenog odjeka u Parizu, Londonu i Stuttgartu. Sličan film danas to ne bi mogao. Véronique i Weronika ne bi imale nikakve mistične spone koja bi ih povezivala. Zakopale bi se u rovove jedna preko puta druge u kontekstu bezobzirnog jedinstvenog tržišta, u kojem solidarnost podrazumijeva lešinarske “spasiteljske” zajmove bankama, a neprocjenjiva kultura nema nikakvog smisla.
S engleskoga preveo Trpimir Matasović
Tekst je pod naslovom Reaching For Our Revolvers: How a United Europe Defused its Culture and Divided its People objavljen u časopisu The Brooklyn Rail 16. svibnja 2014., u sklopu posebnog izdanja On the State of Art Criticism in Europe, pripremljenog u suradnji s Međunarodnim udruženjem likovnih kritičara